Autor: CroExpress
Čitatelj iz Zagreba uputio nam je pismo kojim se, kako kaže, želi obratiti iseljenicima da bi bolje razumjeli situaciju u domovini. Na to su ga ponukale osude pojedinaca, koji su se obrušili na one koji su se razveselili ukidanju radnih dozvola u Njemačkoj. Evo što nam je napisao…
‘Daleko od očiju, daleko od srca. U slučaju naših iseljenika ova poslovica ne vrijedi. Što su dalje od Hrvatske, to je više vole. I znam da joj žele najbolje. I s pravom upozoravaju na opasnost iseljavanja iz Hrvatske. No, jednu stvar ne shvaćaju oni koji žive u gospodarski jakim državama, kao što su Njemačka ili Kanada.
U Njemačkoj su ukinute radne dozvole što je naišlo na masovno oduševljenje Hrvata iz domovine. Mnogi stariji iseljenici se tome čude i nije im jasno zašto bi netko u Njemačku došao raditi za 1300 eura. Kažu krvavo ćete se naraditi, ovdje su troškovi ogromni, bolje u Hrvatskoj raditi za 500 eura nego u Njemačkoj za 1300…I sve to stoji! I ja u sve to vjerujem!
Ali ima jedna stvar koju mnogi iseljenici ne mogu pojmiti. A to je da ogroman broj ljudi u Hrvatskoj ne može zaraditi ni tih 400-500 eura. Odnosno, da ne može pronaći ni slabo plaćen posao.
Koji je njihov osnovni cilj? Pronaći posao, ma kakav bio. Makar u Njemačkoj preživljavali sa 1300 eura, bili građani drugog reda, barem će imati od čega preživljavati. Ljudi u kasnim dvadesetim godinama, posebno u manjim hrvatskim mjestima, žive kod roditelja jer si ne mogu priuštiti ništa drugo. Samo se Zagreb još kako tako drži i tamo možete prigovarati onima koji ne rade jer se uglavnom može pronaći barem nešto honorarno, barem nekakav poslić. Ali ako se uputite, recimo, na istok, gdje u Đakovu, Vinkovcima, pronaći posao? Pa čak i uspješnim manjim gradovima poput Varaždina, Čakovca, Koprivnice? Posebno ako niste neke ‘atraktivne’ struke.
U malim gradovima visoko obrazovani se nalaze u začaranom krugu – otvorenih radnih mjesta za njih nema, a nitko ih ne želi zaposliti na poslovima koji zahtijevaju nižu stručnu spremu jer znaju da će ‘odlepršati’ čim im se ukaže bolja prilika.
Moja je želja da iseljenici, koji dobro poznaju prilike u zemljama u kojima žive, ne osuđuju ljude koji se upute u tuđinu. Želja mi je da ih razumiju jer se većina njih ne upućuje u inozemstvo zato što to želi nego zato što mora. Svi oni znaju da euri ne rastu na drveću, da će se za njih morati pošteno naraditi. Ali barem će imati gdje raditi! I to je poanta svega. Imat će posao, ma kako slabo plaćen za njemačke ili kanadske ili irske prilike bio. Da, možda će živjeti s još troje ljudi. Pa i to je korak naprijed za mlade u osamostaljenju od roditelja!
Osim toga, tko kaže da se za par godina neće vratiti u Hrvatsku s novim spoznajama, možda idejom kako i koji posao pokrenuti, sa proširenim vidicima? Ne odlaze ti ljudi iz Hrvatske jer je ne vole nego jer žele raditi! Pustimo pojedinačne slučajeve i priče da ljudi u Hrvatskoj ne žele raditi ovo ili ono, a to rade u Dublinu ili Stuttgartu. Ima i takvih, ali u velikoj manjini su. Pustimo priče o tome da ljudi ne žele raditi sezonu na hrvatskoj obali. Koliko je ljudi izgubilo tri mjeseca života koji im kasnije nisu plaćeni ili su prevareni za dio novca, bolje da ne spominjem. U Hrvatskoj vlada začarani krug i ‘kultura’ neplaćanja odrađenog posla. Pitajte studente koliko treba da im novac sjedne za odrađeni studentski posao – nekad čekaju i po pola godine za mizerne svote!
Moramo se pokušati razumjeti, vi vani i mi u Hrvatskoj, samo zajedno ćemo pogurati Hrvatsku u smjeru s kojeg u slijepe ulice skreće već 20 godina…’
Datum objave: 18.06.2015.
