Brojni zapadni i neki istočni moćnici kao da se natječu u pojedinačnim savjetima i na konferencijama u tome kako bi Ukrajina i Rusija utanačile najprije primirje i onda uspostavile mir, a Putin i njegovi samo odmahuju rukom i tvrde kako su i oni za mir, ali tek nakon što postignu svoje ciljeve, a ti su upravo katastrofalni za Ukrajinu, ukratko rečeno, ona bi trebala pristati na promjenu vlasti tako da bude proruska, zatim zauvijek odbaciti san o članstvu u NATO-u, pa čak i u Europskoj Uniji, drastično smanjiti svoje vojne mogućnosti i uvesti ruski kao službeni jezik u cijeloj zemlji, a prije svega toga napustiti ona područja u graničnim oblastima Ukrajine u kojima Ukrajinci još imaju svoje postrojbe itd. itd.
Stvarno bi to bilo vrlo slično bezuvjetnoj kapitulaciji koju su morali potpisati njemački generali u svibnju 1945. nakon poraza Velikonjemačkoga Reicha u ratu protiv antifašističke koalicije. To bi istodobno bio početak uništavanja Ukrajine kao samostalne države i nacije. Razumljivo je da Ukrajina nikad ne će pristati na to političko, a možda i fizičko samoubojstvo.
U natjecanje savjetima Ukrajini i Rusiji umiješao se i novi papa Lav XIV. prijedlogom da će Vatikan staviti na raspolaganje svoje prostorije za mirovne pregovore dviju strana. Malo čudna ideja kao da su ostali konferencijski prostori manje sigurni, recimo od prisluškivanja i time utjecaja na sudionike pregovora.
Međutim tu postoji i pozitivan aspekt, primjerice uključivanje vatikanske diplomacije u pregovore na korist obje strane. To je vrlo uvjerljivo opisao iz niza drugih slučajeva, naše gore list, msgr. Nikola Eterović, nuncij u Berlinu, u svojoj knjizi Tiha moć – diplomacija Svete stolice, naklada Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2024.
On je tu podesan tim više jer je nekoliko godina bio nuncij u Ukrajini, a poznaje i Rusiju. Unatoč rečenome dvije suprostavljene strane nisu pokazale oduševljenje glede Papina prijedloga, no još nije prekasno, sve je u toku te će jednima i drugima sve biti jasnije ako bolje upoznaju djelovanje diplomacije Svete stolice iz pera nuncija Eterovića koji je objavio i knjigu Sveta stolica i Hrvatska, naklada Kršćanska sadašnjost, Split , 2019., posebno važnu za Hrvate koji su s pravom nezadovoljni jer papa Franjo nije uslišio njihove molitve da Stepinca proglasi svetim iako su ispunjeni svi uvjeti za to pa i čuda.
No treba se nadati da će to ispraviti papa Lav koji je bliži našem puku kršćanskom nego njegov predhodnik.
U međuvremenu je Moskva odbila Papinu ponudu o Vatikanu kao mjestu ukrajinsko-ruskih pregovora. Koliko to odudara od naređenja pape Franje da jedna katoličko-pravoslavna komisija ispita valjanost Stepinčeva proglašenja svetim, a meni je jedan član te komisije u povjerenju rekao kako su Srbi donosili na njezina vijećanja samo podatke sa sramotnog komunističkoga suđenja zagrebačkom nadbiskupu i navodne argumente masona Viktora Novaka iz njegova pamfleta, knjige Magnum crimen.
Nastavak rusko-ukrajinskih susreta vrlo je upitan, sve zavisi od kapricioznih odluka ruskog samodržca Vladimira Putina i istovrsnih prijedloga njegova novog prijatelja, američkog predsjednika Donalda Trampa, dvaju moćnika koje nitko ne kontrolira kao što je bilo s kraljevima u feudalnim vremenima. A najžalosnije je to da se na susretima govori o Ukrajini bez njezine nazočnosti što ona i Europa nikako ne odobravaju jer se kosi s pravom na samoodređenje naroda zapisano debelim slovima u povelji Ujedinjenih Naroda.
To bi bila još jedna povreda tog važnog dokumenta koju je izveo Putin, a da ne govorimo o drugima kao što su Helsinški dogovor o nepromjenjivosti granica bez privole pogođenih strana i Budimpeštanski sporazum o isporuci ukrajinskog nuklearnog oružja Rusiji u zamjenu za jamstvo nje i članova Vijeća sigurnosti za teritorijalnu nepovredivost Ukrajine itd. itd. Sve je to nestalo pod udarcima ruske imperijalističke sile kakvu svijet nije vidio nakon Drugog svjetskoga rata .
U ovom kolopletu svjetske politike treba odati priznanje novom Pontifexu radi njegove brze inicijative u rusko-ukrajinskom ratu koja odudara od sporosti njegova predhodnika pape Franje koji je čekao mjesecima da Rusiju označki krivcem i Ukrajinu žrtvom, i to ne u službenom vatikanskom glasilu Osservatore Romano nego u talijanskom dnevniku Corriere della sera, Milano.
Sve je to papa Franjo učinio pod pritiskom svojih iluzija da je ekumenska suradnja moguća s pravoslavnim crkvama koje su uglavnom produžene ruke državnih režima, a pogotovo ruskoga i srpskoga, a ne vjerskih uvjerenja. Zar to nije jasno svakom poluinformiranom duhovniku u Vatikanu, pitanje je na koje mora dati odgovor sadašnji papa kojega je hrvatski premijer Andrej Plenković pozvao u posjet Hrvatskoj, a taj ne bi bio moguć bez predhodnog ili istodobnog proglašenja svetim blaženoga kardinala Alojzija Stepinca koji je odavno nacionalni svetac hrvatskih katolika u domovini i dijaspori, njih oko sedam do osam milijuna vjernika koje Sveta stoilica ne smije ingnorirati.
No, postoji još jedan zanimljiv prijedlog kako bi Ukrajina i Zapad trebali postupati s imperijalističkom Rusijom. Andrej Kozirjev koji je bio ministar vanjskih poslova za vrijeme predsjednika Borisa Jeljcina rekao je u intervjuu RTV postaji Deutsche Welle da osuđuje ruski agresorski rat ali i nedostatak volje Zapada da ga okonča na jedini mogući način, naime ukratko rečeno da Zapad naoruža Ukrajinu do zuba, a ona će nakon toga prisiliti Rusiju na pregovore i uspostavljanje pravednog i dugotrajnog mira.
Bivši ruski ministar koji živi u Americi rekao je doslovno: Jedini način da se zaustavi Vladimir Putin i zapravo ga se natjera da se uključi u normalne pregovore i razmotri prekid intervenvije jest naoružati Ukrajinu do zuba – kako to ponekad traži američki predsjednik Donald Trump. Samo ukrajinska vojska, ukrajinska ekonomija i snaga cijele zemlje mogu predstavljati prepreku daljnjoj agresiji u Europi i nastavku ovoga rata. Ipak, upravo se to ne događa.
Drukčije rečeno, samo Ukrajinci uz vojnu i financijsku pomoć Zapada mogu prisiliti Rusiju da pristane na pravedni mir i odustane od svojih ludih planova obnove ruskog carstva i sovjetskih teritorija na uštrb neovisnih i slobodnih država zapadne civilizacije u Europi.
Naime, ne mali broj zapadnih stručnjaka i političara vjeruju da će Rusija nakon uništenja ukrajinske države i nacije ići dalje u svome osvajačkom pohodu i napasti tri male balatičke zemlje, (članice NATO-a i Europske Unije!) potom Moldovu i onda na kraju Poljsku što bi se moglo označiti početkom Trećeg svjetskoga rata koji bi prema najnovijoj ruskoj ratnoj doktrini mogao biti i atomski rat sa svim svojim stravičnim posljedicama i za civilno pučanstvo našega kontinenta.
Ako bi izbio zapadni obrambeni rat klasičnim naoružanjem protiv Rusije, države NATO-a bile bi u velikoj prednosti, barem kako piše njemački Der Spiegel koji navodi sljedeće razlike u naoružanju NATO-a i Rusije. Prema utjecajnom londonskom Insitutu za strategijske studije, države NATO-a mogu moblizirati više od dva milijuna vojnika, dok kontigent Ruske Federacije u tome ima najviše oko 1,1 milijun aktivnih vojnika.
Europljani raspolažu s više od 6700 tenkova, Putin može koristiti samo 2900 tenkova. U službi Europljana nalazi se 2399 borbenih zrakoplova, dok ih Rusija ima nepunih 1400.
Posebno je velika razlika u topništvu.
NATO posjeduje više od 15400 topova, Rusija samo 6090. Rusija je u prednosti u višecijevnim raketama kao i u protuzračnoj obrani, ali tu NATO države pokušavaju umanjiti razliku u svoju korist, pogotovo što se tiče modernizacije raketnoga naoružanja. Naravno, stvari bi išle na štetu Europe ako bi iz NATO-a izašle Amerika, Turska i Mađarska, no pitanje je bili se to dogodilo ako bi Rusija napala jednu od jačih NATO država i time izazvala uporabu 5-te točke Sporazuma o uspostavljanju toga najsnažnijega vojnog saveza u povijesti čovječanstva prema načelu – svi za jednoga, jedan za sve. U pitanju je i spremnost na ratovanje koja je u NATO-u nešto manja nego u Rusiji, ali i to se može promijeniti u korist Europe ako bi Putinova vojska postupala tako brutalno kao u Ukrajini.
Sadašnja situacija vatikanskog posredovanja i istodobnog jačanja vojnih potencijala zapadnog saveza ima velike prednosti u korist država NATO-a jer je očito da Putin respektira ne samo silu nego i diplomaciju, ovu posebice kad je u pitanju njegov poljuljani ugled u Trećem svijetu u kojemu se uz Rusiju nalaze tako velike države kao Kina, Indija i Brazil kojima očito nije do toga da Putinova država postane najjača u svijetu i njima diktira svoju politiku.
Autor: Gojko Borić/Köln Datum objave: 24.05.2025.
