Već tjednima ako ne i mjesecima svijet se pita što zapravo hoće Putinova Rusija sa svojih više od sto tisuća vojnika u punoj ratnoj opremi na ukrajinskoj granici. Moskva licemjerno tvrdi da su to obični vojni manevri na njezinu teritoriju, no Zapadu je postavila niz ultimatiovnih zahtjeva kao odustajanje od širenja NATO-a na istok Europe i povlačenje tog obrambenog saveza iz država koje su mu dragovoljno pristupile nakon pada komunizma.

Takovo nešto nije zahtijevao ni Sovjetski Savez za vrijeme Staljina. A ako Zapad to ne prihvati Rusija će na to naći, kako je njezino vodstvo formuliralo, „ vojnotehnički odgovor“, no što to konkretno znači nije rečeno premda zapadni analitičari tvrde da to znači rat u pravom smislu riječi, nešto nevjerojatno u 21. stoljeću što izaziva nedoumice i strahove u slobodnim europskim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama. 

Jer Rusija time želi okrenuti kotač povijesti za oko četiri desetljeća unazad, u vrijeme raspada Sovjetskoga Saveza koji je prema Putinu bio „najveća geopolitička tragedija 20. stoljeća.“

Na Zapadu  postoje poznavatelji ruske povijesti koji moraju zaključiti da sadašnji ultimatum Putinov režim nije „isisao iz prsta“ jučer ili prekjučer, nego da se on temelji na nizu tvrdnji i zamisli njegovih geopolitičara već odavno. Spomenut ćemo samo neke njihove „mokre snove“ koji se mogu smatrati podlogom za ultimativne zahtjeve Putinova režima  slobodnim zapadnim zemljama, u prvom redu Americi dok je Europska Unija odgurnuta na margine samo kako bi to još više produbilo podjelu Zapada i time Moskvi olakšalo posao oko razbijanja slobodnoga svijeta na njegove manje sastavnice.

Po predviđanju ruskih geopolitičara Moskva će najprije dobiti nazad Aljasku koji je ruski car za jeftine pare prodao Sjedinjenim Američkim Državama. Poslije toga izbit će u SAD građanski rat pa će ova država raspasti na tri zemlje, savez država zapadne obale i savez država istočne obale, a južni dio ove velike negdašnje svjetske sile preuzet će latinosi. Usputno s time Moskva će „prisjediniti“ Bjelorusiju, Ukrajinu i Gruziju u novu „Veliku Rusiju“, dok će bivše članice komunističkoga istočnog bloka, a sada neovisne demokratske zemlje, biti prisiljene na proglašenje neutralnosti.

Amerikanci će biti izgurani iz Europe, a NATO će se raspasti jer ne će moći braniti svoje države članice. Tako će „Velika Rusija“ postati dominirajuća europska velesila, jedina koja u svijetu može konkurirati Kini dok će sve ostale države u svijetu postati  drugorazredne. Ruska pravoslavna crkva preuzet će dosadašnju ulogu Vatikana dok će papa ostati samo rimski biskup. Analitičari ne smiju zaboraviti da je od samoga osnutka ruskoga carstva u toj velikoj zemlji postojao tzv. ruski mesijanizam, to  jest snop ideja da samo Rusija može spasiti svijet od moralnog propadanja. Kasnije su se od tih ideja odijelili tzv. zapadnjaci, pristaše europskog rusizma, no oni su bili i ostali manjina.

Čak je i Lenjin jednom rekao: „Pročeprkaj po ruskom komunistu i naići češ na nacionalista .“ To se upravo dogodilo u preobrazbi Vladimira Vladimiroviča Putina od komunističkog funkcionara u žestokoga ruskog nacionalista. Nešto slično se zbilo u Srbiji sa Slobodanom Miloševićem, no on nije bio toliko jak da je svojoj zemlji i svijetu mogao nanijeti toliku golemu štetu kao što je to u stanju njegov ruski pobratim.

Putin je i danas mnogim analitičarima i političarima tajanstvena osobnost koju nije lako ocijeniti, a još teže saznati što smjera i koji su joj krajnji ciljevi. Neki tvrde da Putin nikome ne vjeruje, pa ni svojim savjetnicima, da živi osamljenički život i da nije priključen na internet. Premda je kao ruski obavještajac živio u istočnoj Njemačkoj slabo poznaje zapadni svijet, zapravo ono što o njemu navodno zna da je krivo, naime on drži da je Zapad moralno degeneriran i politički nepismen, da teži samo zabavi i razbibrigi, da uopće nije dostojan partnerstva s u tom pogledu čistom i nadmoćnom Rusijom. Putin ima negativno mišljenje o boljševizm, ali više mu predbacuje zašto je federalizirao Sovjetski Savez i „ukrao velikoj Rusiji goleme teritorije koje joj savezne republike nisu vratile poslije sloma komunizma.“ Sad je očito  njemu ostalo u „amanet“ da to ispravi stvaranjem niza satelitskih država na zapadnoj granici Ruske Federacije kao i ponovno uspostavljanje istočnoga bloka u Europi, pa makar i razbuktavanjem  svjetskoga rata.

Što je u svemu tome zastrašujuće?

Gledajući sa zapadne strane ono što je u tome zastrašujuće jesu neka ruska ponašanja glede prihvaćanja uporabe vojne sile kao da se dva užasna svjetska rata na europskom kontinentu uopće nisu dogodila prema izreci kako je „rat nastavak politike drugim sredstvima.“ Za vrijeme hladnoga rata obje suprostavljene strane u Europi zaključile su da bi novi rat značio „kraj svijeta“ pa su potpisale „Helsinške akte“ s kojima se zabranjuju promjene granica bez privole sviju pogođenih strana. A te je akte prekršila Rusija prisvajanjem ukrajinskoga Krima na kojemu Rusi nisu bili diskriminirani.

Ukrajina je odustala od svoga dijela nuklearnoga oružja Sovjetskoga Saveza u zamjenu za rusku garanciju da će poštivati njezin teritorijalni integritet i suverenitet, a to je Rusija također prekršila ne samo u slučaju Krima nego i uspostavljanjem dvaju separatističkih „narodnih republika“ na ukrajinsko-ruskoj granici. Putin je u više navrata u razgovorima sa stranim državnicima i svojim člancima osporavao postojanje ukrajinske nacije, kulture i jezika. 

Stalno je isticao kako je “strašno da su 14 milijuna Rusa zaspali navečer kao takovi i ujutro se probudili u tuđim državama.“ To nije ništa drugo nego zahtjev da svi Rusi moraju živjeti u jednoj državi što Hrvate itekako podsjeća na isto srbijansko traženje. Još nedostaje da Putin kaže kako je Rusija i tamo gdje su ruski grobovi. A što bi se dogodilo u Europi kad bi se tako ponašali Mađari sa svojim sunarodnjacima u susjednim državama ili Nijemci glede svojih izgubljenih teritorija nakon Drugog svjetskoga rata ili Albanci sa  svojim narodom koji živi izvan Albanije? To bi urodilo novim europskim ratovima no to službenu Moskvu ne zanima, ona je suzila svoj pogled na tu problematiku do krajnjih granica jedne velesile koja još živi u 19. ili u prvoj polovini 20. stoljeća.

Zabrinjava i njemačka nesigurnost u reagiranju prema ruskoj prijetnji ratom. Službeni Berlin ne samo da odbija isporučiti ugroženoj Ukrajini obrambeno oružje nego spriječava i ostale europske zemlje da to učine s oružjem njemačkoga podrijetla. U jednom dijelu njemačkih vladajućih struktura vlada mišljenje da su ne samo Rusi nego i Ukrajinci jednako krivi za sadašnje napetosti na ukrajinsko-ruskoj granici. Oni se pozivaju na Drugi svjetski rat u kojemu su Nijemci nanijeli Rusima goleme gubitke u vojnom i civilnom sektoru kao da to nisu učinili u još većoj mjeri Ukrajincima koji su se borili u Crvenoj armiji i njezinim partizanima i bili prve civilne žrtve nacističkoga napada na Sovjetski Savez.

Neki bivši državljani tzv. Njemačke Demokratske Republike kao da boluju od stockholmskog sindroma u svojim odnosima sa suvremenom ruskom politikom, navodno iz njemačkoga oružja zabranjeno je ubijati Ruse kao da to itko traži na ruskom tetritoriju jer riječ je isključivo o tome da zastarjelo naoružana ukrajinska vojska dobije oružje koje će joj omogućiti da brani svoju zemlju, i ništa više! Upravo djeluje karikaturalno kad Njemačka isporučuje Ukrajincma nekoliko tisuća kaciga i jednu vojnu bolnicu što je nasuprot silnom ruskom naoružanje kao nekoliko kapi vode na užarenom kamenu.


Autor: CroExpress, Gojko Borić Datum objave: 31.01.2022.