Autor: CroExpress
Sjećanja Đurđice Poldrugač Šoštarić, u obliku dnevnika zapisana u knjizi ‘Hrvati u Argentini’ autorice Carmen Vrljicak Verlichak, spomen su na jednu od mnogobrojnih teških ljudskih sudbina koje su se odvile tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Feljton, koji prikazuje burno razdoblje u njenom životu, će na našem portalu ususret obilježavanju Bleiburškog pokolja izlaziti u osam nastavaka, do 14. svibnja. Danas donosimo drugi dio, a ako ste propustili prvi, pročitajte ga.
1. dio – ‘Spremali smo se za napad na Zagreb’
2. dio:
‘6. svibnja. Nismo imali telefon, ali već je bilo dogovoreno ako je neka žurba da ti najbliži prijatelj javi. Ujutro, oko sedam, mama me budi i kaže da je došla Pavica, kolegica s fakulteta, koja živi blizu. Pavica veli da trebam otići do sjedišta sveučilišta – Ilica 10 – na sastanak, da ‘se ide’. Vidim zabezeknuto lice moje mame koja bez riječi priprema moj ruksak. Odem na sastanak, dogovoren je odlazak vlakom sa starog kolodvora (Ljubljanska) oko šest sati, odlazimo skupno sa sjedišta stožera.
Teta Ema mi je ispekla moje najdraže štrudle od sira ali ja nisam mogla ni gutati. Divno sunce, majsko, sjednem pod našem drvom marelice u punom cvatu, a ispod moje noge legne moj pesek Bobi, gleda me, ne miče se od mene. Bila sam jako žalosna, ali morala sam doma glumiti da ne pokažem moje duševno stanje i kad me u danom momentu pita mama Đukice moja, kam ideš? Kada se vratiš? ja odgovorim vidiš, mama, sada je marelica u cvatu, kad sazrije plod ja sam natrag. Gotovo. Odlazim sa ruksakom na tramvaj, opraštam se bez suza i tek nakon pola puta do stanice tramvaja okrenem se i vidim mamu u grčevitom plaču na podnožju stepenica… Tada sam zadnji put u životu vidjela moju mamu. I tako sam otišla u svijet zauvijek, bez stranih valuta (nešto malo nakita) i od sto kutija cigareta i od tri plaće mjesečne što su nam dali na radiju, uzela sam si jednu samo – drugo ostavila; znala sam da za koji dan ne vrijedi više ništa.
Idemo u kompaktnoj grupi pješice na kolodvor; narod nas sažalno gleda, mlade djevojke odlaze iz doma. Neki se čak zadovoljno smješkaju, kao da kažu pravo vam bude. Trpamo se u teretni vagon (samo vrata, bez prozora). Mene dolazi ispratiti moj brat u uniformi rezervnog kapetana domobranaca. Prije odlaska od kuće, otišla sam se oprostiti od familije moje sestre Zlate, poznata katolička nastavnica. Pitam mog šurjaka Zlatka hoćeš li ti otići? On mi odgovori neću, nikad nisam bio u politici. On je u tom vremenu radio na visokom položaju u Ministarstvu Prosvjete, osobni prijatelj kardinala Stepinca, dugogodišnji upravitelj školstva u Krašiću, korektni Hrvat, iz vrlo religiozne grkokatoličke obitelji. Mislio je da mu se neće ništa dogoditi. Nije prošlo ni par sedmica, bio je uhapšen i sa drugim svetim mučenicima leži ubijen u jami Jazovki kraj Sošica u Žumberku. To je bilo njegovo rodno mjesto.
Pod večer spušta se mrak, pomalo kreće vlak. Ne govorimo puno. Natiskane smo – baš kao marva – umorne. Pomalo drijemamo, osjećamo da se vlak miče, ali polako.’
3. dio čitajte u četvrtak, 7. svibnja.
Datum objave: 06.05.2015.
