Autor: CroExpress
Sjećanja Đurđice Poldrugač Šoštarić, u obliku dnevnika zapisana u knjizi ‘Hrvati u Argentini’ autorice Carmen Vrljicak Verlichak, spomen su na jednu od mnogobrojnih teških ljudskih sudbina koje su se odvile tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Feljton, koji prikazuje burno razdoblje u njenom životu, će na našem portalu ususret obilježavanju Bleiburškog pokolja izlaziti u sedam nastavaka, do 14. svibnja. Danas donosimo četvrti dio, a ako ste propustili prva tri pročitajte ih.
1. dio – Spremali smo se za napad na Zagreb
2. dio – Rekla sam majci da ću se vratiti; nikad je više nisam vidjela3. dio – Najstrašnija noć mog života – umro je Bene
4. dio
Prijelaz kod Dravograda, 8. svibnja. Završio rat. Pada Zagreb. Pada pola Europe. Mi smo uspjeli prijeći granicu. Na zapadu smo – mi smo zapad. To je naš dom. Stane kamion – dečki spuste mrtvo tijelo Benino, zamotaju ga u jednu vojničku deku i zakopaju u jednu tako zvanu protutenkovsku jamu. Mi curice sakupimo poljskog cvijeća, pokopamo ga i improviziramo mali križ od grana. Krećemo dalje i dolazimo na jedno križanje. Tu se ja gubim sa mojom drugaricom i prelazim na auto mojih prijatelja sa radio stanice, Zlatko Topali, i dalje na sjeverozapad na put.
Bilo je svega, pješaka, auta, kamiona, vojnika. Odjednom nas bombardiraju (kažu da su partizani), a rat završio i mi smo na austrijskom tlu. Ali idemo dalje unatoč bombama. Neću zaboraviti kad je u danom momentu, kad smo stali, jedan vojnik – ne znam koje nacije – digao nešto s tla. Nisam odmah prepoznala što, bila je to jedna ruka absolutno spaljena; još se pušila. Dolazimo blizu Jedenburga i stanemo. Pred nama su Rusi. Okreću vozila naše kolone opet natrag, prema jugu. Kažu, treba doći u Klagenfurt, tamo su većina naših, i tako u porednim cestama, serpentivnim prelazima, visokih planina.
Sjećam se kako me uhvatio strah na visokom putu preko Paka (tog mjesta sam se sjećala kao poznatog sjedišta skijaškog centra) kako sam gledala duboko dolje sa visine jednog uskog puta- dolazimo u mjesto Wolfsberg tamo se nađemo s puno drugih naših i s Ljubicom Horvat, kasnije Stanišić, Finom Tomljenović i mojim prijateljem sa radija, Brunom Dirigl, kompozitorom poznate pjesme Naprijed mornari sa plavog Jadrana. Čujemo da je većina vlade i svi drugi u Klagenfurtu -treba ići tamo.
Poslije dva dana provedena u Wolsfbergu krenemo na jug i na jednom raskrižju dolazimo do engleskih jedinica. Vele, idite vašima. I ne znam još ni danas, ako hotimice ili ne, nas upute na put opet prema granici Jugoslavije, umjesto na zapad prema Klogu i Werthersee. I evo nas u predvečerje na Lavamündskoj livadi, okruženi Englezima i partizanima.
5. dio čitajte u nedjelju, 10. svibnja.
Datum objave: 08.05.2015.
