Autor: CroExpress
Sjećanja Đurđice Poldrugač Šoštarić, u obliku dnevnika zapisana u knjizi ‘Hrvati u Argentini’ autorice Carmen Vrljicak Verlichak, spomen su na jednu od mnogobrojnih teških ljudskih sudbina koje su se odvile tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Feljton, koji prikazuje burno razdoblje u njenom životu, će na našem portalu ususret obilježavanju Bleiburškog pokolja izlaziti u sedam nastavaka, do 14. svibnja. Danas donosimo peti dio, a ako ste propustili prva četiri pročitajte ih.
1. dio – Spremali smo se za napad na Zagreb
2. dio – Rekla sam majci da ću se vratiti; nikad je više nisam vidjela3. dio – Najstrašnija noć mog života – umro je Bene
4. dio – ‘Završio rat, pada Zagreb, pada pola Europe’
Izručenje neizostavno. Lavantahl je veliko polje na sjeveru. Na istoku je široka cesta uz koju teče rijeka Lavant. Na jugu Drava, sa austrijske strane nalazi se mjesto Lavamünd, a preko granice, i za mene jezovitog mosta, taj Dravograd. Na zapadu su dosta visoki brežuljci obrasli gustom šumom. Nađemo se sa mnoštvom civila i, groznom istinom, da smo nakon tolikog puta, preko dolina i brjegova opet nas dohvati smrtni neprijatelj. Očaj!
Čujemo da jedan visoki časnik naše mornarice pregovara sa Englezima da nas se ne izruče (valjda je bio jedini koji je govorio engleski). Neki naši intelektualci na francuskom sastavljaju telegram za Vatikan i Sjedinjene Države – čak su neki i mene pitali za suradnju – ali sve uzalud. Jasno, nije bilo ni poslano. Poslije, Englezi odjelili civile od ono nešto vojske naše (jurišnika); na cesti s jedne strane muškarci, s druge žene; a među njima šeću dva mlada partizana s automatskim oružjem i cerekaju se, a ja mislim ta dva šmrkavca određuju našu sudbinu. Pada noć. Vidim da se pomalo smanjuje broj ljudi. Sve nas je manje. Engleski vojnici počnu paliti vatru. Bilo je friško, a i malo dalje bili su naši jurišnici. Nema partizana, čuvaju nas samo Englezi. Sretnem se sa znanicom iz predratnih vremena škole kod sestara i sastanaka mladeži u Matici, Ninom Grivicić. Obje pomalo natucamo engleski. Odemo do straže da im rastumačimo da nas šalju u smrt, da od partizana ne očekuju ratna prava za civilno pučanstvo, da smo studenti i želimo samo slobodu. On nas lijepo sluša, ali negira da se može drugo što učiniti i kad sam očajno uskliknula dakle moram u smrt? odgovoriše noć je duga. To mi je bilo znak: bježite, neće biti teško.
Oprostim se s Ninom – ona je sa familijom – sjednem na kamen kraj mog ruksaka i samo mislim kako se spasiti. U tom dođe do mene moj stari prijatelj Dubrovčanin Perica Vukota i veli: što misliš? Ja sam jedino sigurna da se svojevoljno ne predajem. Onda mi on ponudi: slušaj, sprema se jedna grupa novinara u šume dok pređe predaja, hoćeš s nama? Ja sva sretna, prihvatim, glavno da imam s nekim ostati. Pođem do auta mog druga sa radija, Zlatka. On mi kaže da se vraća doma, ima ženu i malo dijete. Ja mu kažem da bježim i ostavljam mu u autu moj ruksak da ga vrati mojima – još smo imali iluzije da neće biti tako strašno. On je, siromah, nastradao. Uzmem si moje nužnije stvari i među njima moj kožnati album sa slikama koje su predstavljale moj život, djetinstvo, mladost i ljepote mojih praznika. Jasno, nisam znala budućnost, ali kad mi se izgubio taj album, izgubio se dio mog života, nezaboravan i nenadoknadiv. Da sam ga ostavila doma, pomalo bi mi ga slali.
Otišli smo u šumu. Jedina ja od djevojaka, nosim torbu i malu vunenu dekicu. Hodamo, hodamo, u noći se je teško orijentirati u gustoj šumi. Stigli smo na jedan potočić, tu malo stali i zadrijemali. Moj drug Božić sa radija pomagao mi je nositi torbu, i njemu je ispao moj album. Kad je svanuo dan, ja sam mislila, tako dugo smo hodali, valjda smo već bar u Grazu. Stigli smo na jednu malu povišicu i što to, ispod nas, livada našeg izručenja – još ljudi, još kamiona. Dakle cijelu noć naše hodanje je bilo u krugu oko livade.
Dečki odluče da netko kriomice ide dolje da izvidi situaciju, i pođe Pero Vuksan student veterine (koliko sam čula kasnije je živio u Peruu) i vrati se sa najboljom vijesti: Englezi su zaustavili predaju civila. Još smo malo pričekali (za sigurnost), a onda smo se spustili dolje i našli se sa drugim svojima. Englezi skupe nas ostale civile na kamione pa nas odvezu u neke barake, kraj nas, blizu granica. Tu smo ostali par dana i prvi puta dobili nešto toplo za pojesti. Vidim Zdravku Hrostar, Ljubicu, Finu, dr. Kabali (sa radija) i Jirka, vjenčanog kuma Zdravke, dr. Babić, Božić i neki drugi. Nakon par dana opet nas engleski kamioni voze, ali prema zapadu. Uz Dravu. Sjećam se da sam sjela kraj šofera, držala se za kvaku i rekla: ako nas opet prevarite ja skačem. Međutim, doveli su nas u jedno malo mjesto, Watzelsdorf uz Dravu, izvan naselja. Većina izbjeglica je spavala pod vedrim nebom, na polju. Ja, u štali kraj konja i krava, uz mene dr. Babić i jedna od naših puca. Tu nije bilo engleske opskrbe, prema tome, ništa za jesti, a dečki su bili gladni. Uspjeli smo kupiti jednog starog konja, seoski ga mesar razrezao, i ispekli smo konjsko meso. Ja nisam probala. Međutim, došla je jedna seoska gospođa i ponudila nam dnevno obrok, a da joj zauzvrat mi curice okopamo zemlju za posaditi repu.
Polje se uzdizalo prema uzvisini i kopale smo humke motikom u redovima (nikad završiti) odozdo do gore. Za plaću dozvolila nam je i oprati se. Naročito glave pune blata i prašine od stalnog puta. A u šest popodne obrok hrane: kiselo mlijeko sa žgancima. Ja sam izdržala jedan dan i poslije bacila motiku; svaki dan je po jedna odustajala. Najdulje je ostala Fina (najmršavija, ali žilava Ličanka). Tamo smo saznali za užasnu tragediju koja se odigravala nedaleko od nas, u Bleiburgu. A mi smo mislili da smo mi nastradali!
Sjećam se krasnog nedjeljnog jutra. Bili su Duhovi, svi smo išli na sv. misu u župnu crkvu, oprani, čisti – iako bez ručnika, ali na sreću, u obližnjoj šumici tekao je bistri potočić, naša kupaona. Oko nas, nije bilo ni naše vojske ni partizana ni Engleza, Bili smo sami, pušteni na Božju volju. I odavde, pomalo, oni koji su imali s čime, napuštali su grupu i kretali dalje (nije bila daleko ni talijanska granica). A mi, ostavljeni od svih, ali više ne očajni; živi smo, već smo se naučili spašavati i živjeli bez brige što nas čeka – i evo – opet engleski kamioni i voze nas. Kuda? pitamo –u stalni logor –odgovaraju. I dolazimo u jedno lijepo mjesto, kroz koje smo već puno prije projurili – St. Gertraud – na rijeci Lavand-sjeverno od Wolfsberga. Tamo su drvene barake u dobrom stanju ljetovališta austrijske mladeži, sa kupaonicama, kuhinjom itd.
6. dio čitajte u utorak, 12. svibnja.
Datum objave: 11.05.2015.
