Autor: CroExpress
Sjećanja Đurđice Poldrugač Šoštarić, u obliku dnevnika zapisana u knjizi ‘Hrvati u Argentini’ autorice Carmen Vrljicak Verlichak, spomen su na jednu od mnogobrojnih teških ljudskih sudbina koje su se odvile tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Danas donosimo posljednji dio, a ako ste propustili prvih šest, pročitajte ih.
1. dio – Spremali smo se za napad na Zagreb
2. dio – Rekla sam majci da ću se vratiti; nikad je više nisam vidjela3. dio – Najstrašnija noć mog života – umro je Bene
4. dio – ‘Završio rat, pada Zagreb, pada pola Europe’
5. dio – Bila sam očajna, Englezi su mi rekli: ‘Noć je duga’
6. dio – Prvi Božić bez obitelji provela sam u logoru
Došlo je lijepo proljeće u Graz. Mi smo se šetale, uvijek nekako kao da smo doma, jer Graz ima neke ulice, gotovo iste kao zagrebačke; a osim toga, mi, iz gornjih krajeva, svi smo imali i pretke koji su bili jako povezani s tim gradom i studijom (moja mama je provela prvu mladost u Grazu, a tata se tamo školovao). Međutim, pomalo je nastala tjeskoba u ljudima, kako otići nekuda, dalje, ne biti tako nadomak jugoslavenske milicije. Čuli smo za teška stradanja, kad te na silu odvedu, a počelo se govoriti i o mogućnosti svjetskog trećeg rata.
Hugo i Livija planiraju otići za Italiju, njen tata, liječnik već je u Rimu; ona čeka samo da joj dođe mama. I mi mladi, do sad malodušni počeli smo misliti kako otići nekud dalje – kamo? Nema sredstava. Dragec i ja također odlučimo kako tako preko Alpi, ali prije toga se oženiti. I tako je bilo prvo studentsko vjenčanje – Đurđica i Dragec – u šest sati popodne, dana 20. sprnja 1946. u Ritterkirche u Staad parku, uz prisustvo mnogih studenata. Kumovali nam Hugo i Vlado a kod Livije smo večerali. Vjenčao nas je o. Kisić – rekao nam da to je mu bilo prvo vjenčanje koje je obavio. Bruno Dirigl svirao je orgulje, a Zdravka me prekrižila i poljubila u ime moje mame (koju nikad više nisam vidjela). Englezi su nam darovali veliki paket hrane, a prijatelji Zimmer – koji su imali svratište blizu Graza – donjeli su piliće.
Nakon par sedmica odlučimo i mi na put, preko Villacha i Alpi, u željenu Italiju. Na pregledu u vlaku nas uhvate – Dragec uhićen. Ja čekam njegovo oslobađanje deset dana u Hermagoru (na ruku mi idu poznati Austrijanci) i konačno je Dragec bio pušten. Vraćamo se u Graz u logor, ali nas ne primaju- netko nas je prijavio da smo otišli za Italiju. Onda kuda? Livija i Hugo već su bili otišli u Rim; na sreću obitelj našega Zimmera nas primi u svoje svratište. I počnemo raditi dokumente za prijeći u francusku zonu austrijske okupacije, u središte Innsbrucka, te nakon toga u Brener. I tako, hvala Bogu, uspjeli smo u listopadu doći u Fermo, najveći logor Hrvata u Italiji.
Pođem u Rim oprostiti se s Livijom i Hugom, cijela familija među prvim sretnicima koji pred Božić 1946. već putuju za Buenos Aires. U Grotti Ferrati posjetim naše studentice, druge su kod časnih sestara u Vescovi, Rim. Za Uskrs, ponovno s Dragecom dolazim u Rim zbog putnovnice Crvenog Križa za Argentinu. U jesen, dolazi odredba da mi koji imamo dokumente idemo u logor kraj Napulja, Bagnoli di Napoli, i tamo se rodi naš prvi sinek, Neven, 26-IX-1947. Drugi Božić izvan Hrvatske, prvi u Austriji, drugi proveden u Fermu, a treći u Napulju.
I na Staru godinu 1947. naš brod, Santa Cruz, kreće za Buenos Aires! Ne vidim više Europu do 1996. Hvala ti Bože za sve što si mi pružio u životu!
Datum objave: 15.05.2015.
