Mnogi su zaradom iz rudnika kupili zemlju i započeli svoja uspješna poljoprivredna stočarska blaga, uzgajajući za tržište Australije povrće, voće, a i vinarije i stočarstvo (ovce i krave); bavljenjem ribolovom također nije izostalo te su hrvatski doseljenici s vremenom postali među najvećim opskrbljivačima ribom na tržištu u Australiji, osobito oni iz država Victoria i South Australia.

Početkom dvadesetog stoljeća, oko 1906. godine, na sjevernom dijelu Australije, u državu Queensland, otvorile su se nove prilke za rad i dobru zaradu teškim radom na poljima šećerne trske. Brzo su iskoristili priliku za zapošljavanje na poljima šećerne trske. Mnogi hrvatski sjekači trske su dugo i naporno radili da bi zaradili dovoljno da kupe vlastitu farmu. Uzgoj šećerne trske postao je rezervat obiteljskih farmi i danas su mnogi uzgajivači šećerne trske u Queenslandu potomci ranih sjekača trske.

Dolaskom Prvog svjetskog rata brojni potomci hrvatskih doseljenika iz devetnaestog stoljeća pridružili su se kao vojnici obrambenim snagama Australije.

Hrvate u Australiji koji do tada nisu bili državljani Australije smatralo se državljanima neprijateljske zemlje (Austro-Ugarske) pa su internirani u tzv. koncentracijske logore gdje bivaju zatvoreni tijekom cijelog rata, a 1919. godine su brodovima nasilno vraćeni u svoju domovinu koja se tada zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema obiteljskim pričama i sjećanjima mnogo njih se žestoko opirala hapšenju i zatvaranju u internate, stalno govoreći da su oni Hrvati, a ne Austro-Ugarci.

Odgovor australskih vlasti bi bio nešto poput: država Hrvatska ne postoji

A naši bi odgovorili: Ali postoje Hrvati! Uzalud im bilo! Zakon o useljavanju Australije zabranio je nakon Prvog svjetskog rata ulazak u Australiju na pet godina osobama rođenim u Austro-Ugarskoj, Njemačkoj itd. ulaz u Australiju, a među njima onima koji su tijekom rata bili internirani..

Ipak, od 1922. godine mnogi Hrvati koji su 1919. vraćeni u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca počeli su se sada već uvedenom mogućom pismenom zamolbom za useljavanje vraćati natrag u Australiju, većinom napuštajući Kraljevinu zbog svojih političkih uvjerenja; većina nije priznavali Kraljevinu već su sebe smatrali Hrvatima dok je bilo i onih koji su sebe nazivali Jugoslavenima. Lančana migracija koja je slijedila značajno je pridonijela hrvatskoj migraciji ovih godina do Drugog svjetskog rata, s tim da najveći broj dolazi iz Dalmacije, Istre i Hrvatskog primorja, a i Međimurja.

Migracije iz Hrvatske nastavile su se tijekom kasnijih 1920-ih, nadalje, tako je do početka Drugog svjetskog rata u Austaliju stizalo sve više Hrvata, veliki dio napuštajući Kraljevinu Jugoslavije zbog njezine represivne politike protiv Hrvata osobito bez obzira jesu li sebe zvali Hrvatima ili Jugoslavenima. U ovom razdoblju Hrvati doseljavaju u velikom broju i u državu Wastern Australia gdje brojni postaju jedni od važnijih i većih proizvođača vina u Australiji ali i ubrzani razvoj rudarstva privukao je mnogo Hrvata.

U razdoblju nakon 1945. došlo je do ogromnog porasta broja doseljenih Hrvata u Australiju. Došli su u prvom redu kao raseljeni ljudi ili kao izbjeglice. Ograničeni broj također je došao na potpomognutom prolazu, neki nakon što su ilegalno zbog političkih progona unutar komunističke Jugoslavije prešli jugoslavenske granice. Katolička je crkva odnosno Caritas bila od gotovo neprocjenjive vrijednosti jer je mnogim Hrvatima plaćala kartu za Australiju (i za druge migrantske destinacije) sve do kasnih 1960-tih, a taj novac bi Hrvati vraćali poput zajma kada bi se sredili i zarađivali dovoljno novca radom u Australiji.

Doseljavanje Hrvata u Australiju nakon Drugog svjetskog rata

Može se podijeliti u četiri faze: Prva faza započela je odmah nakon Drugog svjetskog rata i nastavila sve do 1960-ih, a sastojali su se uglavnom od pripadnika hrvatskog naroda koji je odbijao Jugoslaviju i njezin komunistički poredak te su mnogi došli i kao izbjeglice jer su bili brutalno politočki proganjani. Ove su hrvatske izbjeglice pretežno ulazili u Australiju unutar programa ili ‘Sheme za izbjeglice’ (Displaced Persons Scheme) koju je tada vlada Australije uvela u svoje zakone useljeništva. Većina pod programom potpomognutog useljavanja se smještavala u prihvatne useljeničke logore od kuda bi odlazili na posao, te obično nakon nekog vremena života u logoru napustili bi logor i smjestili se u privatni smještaj.

Jedan od najvećih prihvatnih logora bio je Bonegilla (na graničnom području između država Victoria i New South Wales) koji se otvorio 1947., a kroz njega je prošlo preko tisuću Hrvata, mnogi su radili na hidro-električnoj shemi Snježnih planina (ovo je bio najveći graditeljski podvig u Australiji nakon Drugog svjetskog rata); hrvatski doseljenici prema godini dolaska i grupacijama definiranim po brodovima koji su svakih nekoliko tjedana ili mjeseci stizali iz Europe, radili su u toj šumskoj divljini i pod teškim uvjetima i do 1970. U tim ranim godinama 1947. nadalje bilo je i mnogo onih koji su umjesto u tom logoru bili smješteni u obližnjem gradiću Wodoga, i u tom se gradu utemeljio i sagradio prvi Hrvatski dom (klub) u Australiji, koji i dan danas postoji.

Normalno, prihvatni logori po drugim gradovima Australije također su smještavali doseljenike, a postojali su kao takvi sve do 1971., a danas još uvijek postoje no njihova je funkcija od 1971. prestala biti ona vezana za program pomoći migrantima u tranziciji za novi život u novoj zemlji i postala smještaj ilegalnih migranata i onih u čekanju deportacije. Ova je prva nakon Drugog svjetskog rata generacija, od 1947. do ranih 1960-tih, hrvatskih doseljenika u Australiji bila prva koja je započela organizaciju i utemeljenje isključivo hrvatskih klubova, katoličkih centara i društava osobito onih za održavanje hrvatskog narodnog plesa i folklora.

Tijekom kasnih 1950-tih započelo je i tiskanje prvih Hrvatskih novina i tjednika

Oni su sačinjavali tzv. hrvatske medije, a iste su se kroz desetlijeća gradile I usvršavale novim novinskim izdanjima, radio programme, televizijskim programima itd. Prvi australski ‘hrvatski klub’ osnovan je u Adelaideu 1950., a brojni drugi su nakon toga uslijedili u glavnim gradovima i regionalnim središtima. Kroz sport, posebno nogomet, Hrvati su uspjeli pronaći društveni pogon i utjecati na australsku nogometnu sportsku kulturu te multikulturalno društvo općenito. U veljači 1951. godine u Maroubra predgrađu Sydneya i u blizini prihvatnog logora Matraville, a pod nazivom Australsko-hrvatsko udruženje (Australsko-hrvatsko društvo).

To društvo se već više od tri desetlijeća zove Hrvatska udruga ‘Sydney’ (Hrvatsko društvo ‘Sydney’) i nalazi se u predgrađu Punchbowla i djeluje pod poslovnim nazivom Croatian Club Ltd. 1951. godine također i u Melbourneu utemeljava se prvi hrvatski klub u državi Victoria, ‘Hrvatski dom’, Australsko-hrvatski dom koji se danas nalazi u predgrađu Footscray. Sve do 1970-tih godina nikli su novi hrvatski centri po Australiji, kako klubovi I društva tako I Katolički centri i crkve te Hrvatski domovi za umirivljenike i nemoćne. Hrvatska katolička zajednica osnovana je 1950-ih.

Hrvatski katolički svećenici bili su uključeni od svojih prvih dana u Australiji u promicanju hrvatskog etničkog identiteta, jezika i kulturne baštine, a, na primjer, 1966. Hrvati Sydneya i okolice sakupili su novac te kupili crkovno imanje u Summer Hill predgrađu gdje se uspostavila crkva sv. Antuna i Hrvatski katolički centar u kojem su otac Ivan Mihalić i otac Rok Romac bili su prvi hrvatski katolički svećenici. Svećenici i časne sestre su služili hrvatsku zajednicu, gradili i zbližavali hrvatsku zajednicu u očuvanju hrvatskog identiteta, jezika, culture i katoličke vjere.

Prva hrvatska udruga socijalne skrbi u Australiji, Hrvatski Caritas, osnovana je u Sydneyu 1952. godine kako bi pomogla novim migrantima u prijelazu za novi život u tuđoj zemlji uključujući pomoć oko engleskog jezika, pronalaženje posla te financijske pomoći, a već smo i spomenuli mnogim je hrvatskim obiteljima platila putnu kartu do Australije.

Od 1970. godine dolazi drugi val doseljenika u Australiju iz Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata

Hrvati su tada većinom stigli kao ‘ekonomski migranti’ i u skladu s sporazumom postignutim između vlada Australije i Jugoslavije 1970. godine. No, bilo je mnoštvo onih koji su bježali iz Jugoslavije zbog političkog progonstva jer opirali su se opresiji komunističkog režima u kojemu im je najčešće dodijeljena sudbina nemogućnosti rada ili zaposlenja, prodaje svojih poljoprivrednih proizvoda itd. Uhvaćeni u bijegu bili bi zatvarani u zatvore za političke zatvorenike kao npr. Goli otok ili Lepoglava zajedno sa politički ili javno aktivnim anti-komunistima.

Dakle, definicija onih Hrvata koji su napustili Jugoslaviju kao ‘ekonomski migranti’ u ovom drugom valu imigracije u Australiju nakon 1945. godine bila je problematična iz najmanje dvije perspektive: prvo, politički su faktori upravljali pogoršanjem socijalne i ekonomske situacije u Jugoslaviji općenito; i drugo, oni ljudi koji su odlazili često su to činili iz složenog niza razloga – osobnih, ekonomskih, političkih, a često i u slučaju Hrvata, nacionalnih – koji su u to vrijeme otežavali razgraničenje između ekonomskih i političkih migranata.

Tijekom 1970-tih naročito je bila izražena podjela Hrvata u Australiji između tzv. pravih ili nacionalnih Hrvata i jugoslavenskih Hrvata. Ovo je bilo i desetlijeće osobitih progona od strane jugoslavenske UDBE u Australiji onih koji se sebe smatrali pravim ili nacionalnim Hrvatima. Hrvate u Australiji se nastojalo prikazati teroristima i ekstremistima kojih se treba bojati. Poznati su slučajevi namještaljki i lažne optužbe za pokušaje terorističkih napada unutar Australije poput slučaja poznat pod imenom ‘Hrvatska šestorica’. UDBa je ovih godina intenzivno radila na infiltraciji hrvatske zajednice u Australiji kako koristeći same Hrvate ali i Srbe.

Atentati Hrvata u dijaspori od strane UDBe bili su rašireni u ovom deselijeću diljem svijeta. Jugoslavenski su Hrvati također uspostavljali svoje klubove diljem Australije, nazivajući sebe Jugoslavenima, a ne Hrvatima. Kako bi što bolje svijetu prikazala represiju i progonstva i ubojstva u ime i od strane komunističke Jugoslavije hrvatska je zajednica svoj protest protiv Jugoslavije izrazila i svjetski opaženim činom kada je 1977. u glavnom gradu Cannberry podigla Hrvatsko poslanstvo ili veleposlanstvo u Australiji, kojeg je vodio gospodin Mario Despoja. Hrvatska je zajednica uspjela održati ovo poslanstvo na životu preko dvije godine i u to vrijeme svjetske su medije imale tako najprikladniji način protesta za izvoj informacija ili osjećaja oko kriminalnog i totalitarnog komunističkog režima Jugoslavije.

1970. godine vidjele su osobito rast škola za hrvatski jezik kako pri katoličkim centrima, hrvatskim klubovima tako i po prostorijama državnih škola u Australiji uključujući i gimnazija. Hrvatski je jezik i u 1980. godinama bio i službeni jezik kojeg su učenici gimnazije mogle izabrani za svoj predmet velike mature odnosno diplome srednje škole. Početkom 1980-tih hrvatske su zajednice Australije sakupljale financijska sredstva za uspostavu i održavanje studija hrvatskog jezika i kulture na razini sveučilišta. I tako npr. zahvaljujući marljivoj i darežljivoj hrvatskoj zajednici Sydneya i okoline u ono vrijeme skupilo se nešto manje od milijun dolara, što je u ono vrijeme bio golem novac, te 1983. s time se novcem otvara studij hrvatskog jezika takožer uz financijsku i inu pomoć australske države. Relativno ubrzo ta se djelatnost na Macquarie sveučilištu širi upostavom 1994. Centra za hrvatske studije na tom sveučilištu za studij hrvatskog jezika, kulture, povijesti i književnosti. Prema raznim izvorima tek u to vrijeme nakon 1994. se uključila Republika Hrvatska u ispomoći financiranja rada tog centra.

Broj hrvatskih imigranata znatno se smanjio od 1980-ih velikim dijelom i zbog ograničavanja broja i vrste doseljenika po struci od strane Australije.

Kasne godine 1980-te bile su u Australiji, unutar hrvatske zajednice, obojene novom, velikom nadom za samostalnost Hrvatske odnosno odvajanja Hrvatske of komunističke Jugoslavije. Javljale su se nova udruženja ili asocijacije tempiranje na spremnost pomaganja Hrvatskoj u oslobođenju od komunizma. Koncem 1989. godine brojni Hrvati diljem Australije pristupili narodnom pokretu pod nazivom Hrvatska demokratska zajednica (kasnije politička stranka), ali i jačanje npr. Hrvatske stranke prava, Hrvatske seljačke stranke itd. također je u ovim kasnim 1980-tim godinama pratilo razvoj višestranačkog poretka koji se odvijao u Hrvatskoj. Sve u cilju odvajanja od Jugoslavije u uspostave neovisne i demokratke Hrvatske.

U ranim 1990-tim hrvatska zajednica u Australiji nabujala je brojčano aktivnim Hrvatima i Hrvaticama kako u njihovom lobbiju australskih vlasti za priznavanje suvereniteta i neovisnosti Hrvatske, u njihovog organizaciji mirnih prosvjeda protiv srpske agresije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sakupljanju novčane pomoći za obranu i prehranu Hrvatske i izbjeglica, djece ratna siročad, te odlazak u Hrvatsku ili BiH pridružujući se dragovoljcima obrambenih snaga Hrvatske. Uz izuzetak njih par diljem Australije klubovi Jugoslavenskih Hrvata ili Hrvata koji su sebe nazivali Jugoslavenima u ranim su 1990-tim sebe uvrstili među hrvatske klubove i doprinijeli pomoći Hrvatskoj u njezinoj borbi za neovisnost. Jugoslavenske zastave na ovim klubovima zamjenile su zastave Hrvatske. Bez Hrvata i Hrvatica Australije i cijelog iseljeništva diljem svijeta Hrvatska ne bi bila uspješna u svojoj obrani od jugosrpske brutalne agresije i ne bi postala neovisna Republika Hrvatska.

Do konca 1992. u Hrvatskoj je bilo skoro milijun izbjeglica što onih protjeranih iz svojih domova Hrvata, što onih iz BiH (Hrvata i Bošnjaka). Između 1992, i 2002. Australija je prihvatila pod svojim programom za izbjeglice unutar programa Ujedinjenih Naroda nekoliko tisuća Hrvata tijekom i nakon Domovinskog rata. Mnogi od njih koriste usluge hrvatskih centara hrvatske zajednice u Australiji koje je djelomično u te svrhe financirala vlada Australije kroz razne programme pomaganja doseljenicima i izbjeglicama.

Zadnje desetljeće dvadesetog stoljeća hrvatske zajednice u Australiji poprimaju nove oblike i profile. Novodošljaci te već druga ili treća generacija australskih Hrvata ne ovise više o sakupljanju oko postojećih hrvatskih klubova ili centara za održavanje hrvatskog identiteta ili kulture. Hrvatska zajednica se razvila u tijelo čiji članovi u 60 do 70% ne zalaze u postojeće hrvatske klubove, niti su njihovi članovi, već stvaraju nova, manja, profesionalno ili poslovno-orijentirana hrvatska društva. Niču nove vjerske skupine, uspostavljaju se značajno istaknuti uspjesi Hrvata unutar Australije u sve većem broju i njezinog društvenog miljea. No, ipak većina sebe smatra Hrvatima, tako se i oni i njihova djeca ili unici nastavljaju identificirati kao Hrvati ili australski Hrvati.

Autor: CroExpress, Ina Vukić, Sydney Datum objave: 05.01.2022.