Autor: dnevnik.ba
Sad kad čitam ne mogu vjerovati koliko sam bio naivan i kako sam mislio ”to je to”. Sve što piše u tih deset koraka je rezerviraj smještaj u hostelu (rekord mi je soba sa 24 čovjeka), predaj za PPS broj (neka vrst osobnog identifikacijskog broja), isprintaj životopis, posao ćeš dobiti ne brini. Uživaj do kraja života… Ali stvari su bitno drugačije.
Prvi koraci
Kad već jednom dođete do Dublina, glavni problem nije posao, nego smještaj. Ranije je bilo moguće rezervirati hostel po mjesec dana, no dolaskom Hrvata i pravila su se počela mijenjati.
Naivni Irac je u hostelima očekivao turiste koji tu provedu tjedan dana i odu, tako da mu i nije trebalo neko posebno ograničenje vezano za boravak u hostelima.
Ali grupice Hrvata dođu, pa dovedu nove grupice i odjednom su najglasniji u hostelu: piju, švercaju… Ponašaju se balkanski. Sad je boravak ograničen na najduže dva tjedna. To znači da kad uđeš u jedan hostel, odmah tražiš drugi. I nema jamstva da ćeš ga naći kroz dva tjedna.
Dublin je turistički grad i cijena smještaja vikendom drastično raste. Svaki vikend je nakrcan različitim događajima i grad je pun turista. Primjerice, tijekom blagdana svetog Patricka u hostelu su ljudi plaćali i po 250 eura za vikend, i sretni bili jer ne moraju spavati na ullici.
Cijene smještaja se stalno mijenjaju. Tako možeš platiti noć radnim danom oko devet eura, pa sve do spomenutih 250 eura. Sve ovisi o tomu koliko je kreveta u sobi i koji je dan. Vikendom prosječno se spavanje može pronaći po cijeni od oko 30 eura.
Budući je potraga za smještajem neprestana aktivnost, ostaje jako malo vremena za tražiti posao. U prvih 16 dana boravka u Dublinu promijenio sam sedam hostela. U nekima sam bio i po dva puta.
Spavanje u internet klubovima
Ako se ne uspije pronaći smještaj, onda je rješenje u internet klubovima. Naime, moguće je platiti 24 sata boravka u internet klubu i spavati sa svojom torbom za svojim stolom.
Noć košta oko 20 eura. Pa sutra opet, ako se nema gdje, može se ostati nova 24 sata u internet klubu. Čak ti i torbu stave pod ključ. Ali to je zadnja opcija. Srećom, osobno nisam morao spavati po internet klubovima, no mnogi useljenici su prisiljeni tako se snalaziti. Među njima i brojni Hrvati.
Ako riješite pitanje smještaja, onda se tek može tražiti posao. A posla ima. Životopis u ruke i od vrata do vrata. Tako sam doživio kulturalni šok. Razgovori za posao u Dublinu traju po 30 sekundi. Riječ je uglavnom o poslovima u pubovima. Sve se odvija za šankom i uvijek pred nekoliko lokalnih cugera.
Šok je se sastojao u tom da je moguće ući u bilo koju ulicu i u bilo kojem objektu tražiti posao. Teško je to shvatiti nakon što se ode iz Bosne i Hercegovine. Uđeš, tražiš poslovođu, predaš životopis, uredno te saslušaju – pa što bude. Uz malo sreće, sve je moguće.
U BiH sam aplicirao na neke poslove jednom ili dva puta u godini, a ovdje je svaki dan najmanje 2000 novih oglasa za posao! Samo u Dublinu. To je šokantna promjena.
Javljao sam se na 50-ak oglasa dnevno. I dobio sam dobar posao u tvrtci koja se bavi novim tehnologijama. No, posao nisam birao, prihvatio bih gotovo svaki. Imao sam sreću i dobio uistinu solidno radno mjesto.
Moja je priča donekle drugačija od ostalih jer nisam radio po pubovima, kuhinjama, nisam prao suđe… Imao sam neku sreću i s poslom, i s novim prijateljima, i sa stanom. Sve se poklopilo sto puta bolje nego što sam se nadao kad sam došao ovdje.
No, na jednu moju priču, dolazi njih 1000 koje nitko ne zna, a koje su mnogo dramatičnije. Činilo mi se da imam toliko sreće da sam jedan dan čak bio i lutriju uplatio.
Prihodi vs. standard
U Irsku sam došao u ožujku prošle godine. Nakon početnog perioda prilagodbe dobio sam fin posao, a prije dva mjeseca i prvo promaknuće. Zadovoljan sam. Pokušat ću se još malo penjati na ljestvici unutar tvrtke.
Cilj mi je sjesti za neki stol, ljudski resursi ili nešto tomu slično. Kako bih to ostvario, moram proći neke dodatne obuke. To želim uraditi. Postat ću teže zamjenjiv. Potrebno je da tvrtka u mene uloži neki novac i onda ću moći biti mirniji.
U Irskoj je minimalac 8.65 eura po satu. Na 40 sati rada tjedno može se normalno živjeti, pa čak i uštedjeti nešto. Stanovi u Dublinu su posebno skupi. No, ako se ima malo klikera u glavi, moguće je bez puno muke uštedjeti 20 do 30 posto plaće.
Osobno imam besplatnu hranu na poslu pa je meni još i lakše. Kao i svugdje u Europi, i ovdje je skup luksuz: izlasci i cigarete.
Minimalac je svugdje minimalac, ali ovdje je izračunato koji je minimum novca potreban da se proživi normalan mjesec dana. Ovdje se ne misliš koji račun ćeš preskočiti ovaj mjesec. Možeš platiti sve račune.
Još nisam čuo da netko ovdje kupuje bilo što na rate, osim stanova i auta. Jednom sam bio pitao može li se kupiti laptop na rate, pa sam bio ispao smiješan.
Po prvi put u životu ne razmišljam o financijskim problemima. Sad me druge stvari peru. Nije kod mene neka gastarbajterska nostalgija. Ne patim ‘za rodnom grudom’. Ali je nevjerojatno koliko obitelj može nedostajati.
No Dublin je prelijep i prelud grad. Ne znam kako bih se sad ponovno vratio u BiH. Kako se vratiti u nered?
Ovdje je jednom kasnila neka plaća. Cijela se država digla na noge. Istrage pokrenute i sve se raščistilo. To je konačna poanta odlaska ljudi iz BiH i s Balkana. Zbog toga bi bilo neodgovorno prema mojoj obitelji da se vraćam natrag. Nostalgija nije dovoljno snažan argument za povratak.
Red u društvu mora postojati. Tek sada vidim koliko su ljudi u BiH zastranili.
Datum objave: 17.01.2015.
