Autori: Marina Stojak, Ružica -Tadić Tomaž
Riječanin Luka Čičin-Šain, Dr. Med. Dr. Sci. (41) jedan je od istaknutih hrvatskih znanstvenika današnjice u području istraživanja citomegalovirusa na njemačkom Institutu Helmholtz Center for Infection Research u Braunschweigu. Zahvaljujući projektu Europskog vijeća za znanost i sponzorstvu Helmholz instituta, najveće znanstvene organizacije u Njemačkoj koja djeluje u 15 gradova Čičin-Šain je s osam suradnika 2011. godine započeo istraživanje citomegalovirusa koji slabe naš imunološki sistem i s kojima se svakodnevno susrećemo i razmjenjujemo.
U ime redakcije CroExpressa ponajprije vam čestitam na prestižnom priznanju i nagradi, odnosno stipendiji u iznosu od 1,5 milijun eura za istraživanje na citomegalovisusima koju ste dobili od Europskog vijeća za znanost kao mladi istraživač. Koliko Vam osobno znači to priznanje i zašto?
Projekt je grupi dodijeljen koncem 2010. godine, a ugovor smo potpisali u ožujku 2011. godine. Ponosni smo jer smo izabrani između nekoliko tisuća prijavljenih kandidata iz cijelog svijeta.
Što su to citomegalovirusi i zašto su oni toliko važni za naš organizam?
Citomegalovirus je virus iz obitelji herpes virusa i pripada u jednu podklasu koja se naziva betaherpes virusima. Kad kažem herpes virusi, svi su uglavnom čuli za herpes implex virus, koji pravi onu ružnu krastu na usnama, a ono što ljudi ne znaju je, da ta obitelj sadrži osam različitih virusa od kojih su svi prilično rasprostranjeni: npr. herpes simplex, genitalni herpes, virus vodenih kozica, virus koji izaziva infektivnu mononukleozu (Epstein-Bar virus), i citomegalovirus kao glavni eksponenti te obitelji.
Od svih njih citomegalovirus je vjerojatno onaj o kojemu se najmanje zna, i to nije zbog toga što on izaziva najbezopasnije simptome i najmanju bolest. Problem je, citomegalovirus nije virus koji izaziva jasne kliničke simptome na osnovu kojih možemo jasno i bez sumnje utvrditi da je neko zaražen upravo tim virusom. Ne postoji nikakav osip, nikakva izraslina izvana, koja bi ukazala na virus.
U pravilu, u osnovnoj infekciji dolazi do blagih simptoma, eventualno do porasta temperature, i to prođe obično kao viroza. Među osobama iz našeg podneblja do infekcije dođe u djetinjstvu, u predškolskoj dobi. Osobe prežive tu infekciju bez ikakvih posljedica i trajno nose virus u sebi, cijeli život, kao što je kod svih herpes virusa slučaj.
Ono što je važno, i zbog čega je u klinici prepoznat kao problem je, da u trenutku kada dođe do slabljenja našeg imunog-sustava, a do toga dolazi primjerice kod bolesnika oboljelih od AIDSa ili kod osoba koje su podvrgnute transplataciji organa. Kod njih imuni-stistem nije više u stanju kontrolirati taj virus, te se on reaktivira iz stanja uspavanosti, tzv. latencije, i uzrokuje vrlo obziljne bolesti koje mogu čak dovesti i do smrti tih bolesnika. To je prvi razlog zašto je citomegalovirus klinički bitan.
Drugi razlog je još podmukliji, radi se o infekciji koja može doći tijekom trudnoće. U tom slučaju virus može biti uzročnik trajnog oštećenja ploda i dovesti do trajnih posljedica za dijete koje se razvija u majčinoj utrobi. Ti se problemi manifestiraju kroz gubitak vida, sluha, mentalne retardacije i što je doista podmuklo, ti su problemi vrlo učestali. Statistika kaže, da otprilike 1 na svakih 100 trudnoća završava citomegalovirusnom infekcijom tijekom trudnoće a 1 na 10 takvih trudnoća ima takve trajne posljedice. To znači da će svako 1000- to dijete rođeno u Hrvatskoj, Njemačkoj ili Americi cijeli život biti zahvaćeno problemom zbog citomegalovirusne infekcije.
Ono što mene fanscinira je, da bez obzira na tako visoku stopu infekcije virus u pravilu nije poznat u općoj populaciji kao virus koji pravi probleme među ljudima. Nedopustivo je da imamo situaciju u kojoj se puno djece rađa sa trajnim posljedicama zbog nekave virusne infekcije. U pravilu ljudi su senzibilizirani na određene infekcije tipa rubeola, ali danas rubeola nije problem, za nju imamo cjepivo.
Citomegaloviruse nosi u sebi svaka druga osoba. Možete li našim čitateljima ukratko objasniti kada i zašto ti visusi mogu biti opasni za naš organizam?
Postoje slučajevi gdje su ljudi imali probavne smetnje, ili dišne smetnje uzrokovane tim virusom. Ozbiljne smetnje nastupaju kod infekcija tijekom trudnoće. Metode za utvrđivanje su vrlo jasne: radi se putem serologije, to znači u krvi se utvrđuje količina protutijela koja prepoznaju citomegalovirus. Postoje protutijela koja se tvore odmah po infekciji, tzv. IgMprotutijela, što jasno ukazuje na nedavnu infekciju.
Možete li nam ukratko objasniti zašto su Vam citomegalovirusi zanimljivi za istraživanje?
Citomegalovirus je jednistven. Ni jedan drugi virus nema tako veliki genom. Ovaj virus teoretski može stvoriti najviše različitih bjelančevina od svih virusa i budući da naš imuni-sistem prepoznaje bjelančevine koje ne pripadaju našem organizmu, to znači, on tada ima najbolje šanse prepoznati upravo taj virus. Ni jedan drugi virus ne izražava tako jaki imuni odgovor kao što to citomegalovirus čini, naime nekih 10 – 20% cjelokupne naše imunološke memorije je posvećeno prepoznavanju i kontroli citomegalovirusa.
Unatoč tomu, virus je u stanju ostati trajno u našem tijelu i naš ga organizam ne može ukloniti. Naša istraživačka grupa želi odgovoriti na pitanje, zbog čega citomegalovirus izaziva tako jaki imuni odgovor,. Polazimo od pretpostavke da se radi o njegovoj perzistenciji, o njegovom trajnom zadržavanju u našem organizmu i da je to razlog zbog kojeg ga naše tijelo ne može ukloniti.
Dolazi do akumulacije stanica koje prepoznaju virus i koje se posvećuju njegovoj kontroli. Imuni odgovor je jak, i kako starimo postaje sve jači. Pitanje je, zašto ne bismo iskoristili taj virus kad već izaziva tako jake imune odgovore pa u njega genetskim inžinjeringom ubacili gene nekog drugog virusa, recimo virusa HIV-a i napravili cjepivo protiv HIV-a? Istaživanje koje upravo radimo ide za tim da pratimo u kojoj mjeri trajni boravak citomegalovirusa u našem tijelu izaziva nuspojave koje bi mogle biti suptilne, a kroz godine podmukle.
Je li virus nešto što može biti naš prijatelj i oruđe koje možemo koristiti ili ipak je to jedan bitan čimbenik u procesima koji traju dugo vremena u našem tijelu i koji dovodi do toga da naše tijelo stari!? U kojoj mjeri kronična infekcija virusom iscrpljuje organizam i imuni-sistem, to pokušavamo definirati na modelima životinja. O rezultatima je još rano govoriti, ali su vrlo ohrabrujući.
Tko se bavi istraživanjem tog virusa u Hrvatskoj?
Na istraživanju citomegalovirusa u Hrvatskoj već godinama radi professor Stipan Jonjić, na Medicinskom fakultetu u Rijeci i njegov tim sa Zavoda za Histologiju i Embriologiju. On je jedan od vrhunskih svjetskih stručnjaka na području citomegalovirusne imunologije i virologije. U njegovom laboratoriju su definirani mehanizmi kojima ovaj virus blokira imuni odgovor.
Koliki postotak je oboljelih u Hrvatskoj?
Ne mogu reći točno, zna se za razne zemlje, ta statistika varira od nekih 50% inficiranih u Njemačkoj, pa do 95% u Brazilu, oko 99% u djelu Afrike južnije od Sahare. U Hrvatskoj smo vjerojatno na oko 80-90% jer smo tranzicijska zemlja. U Americi se postotak kreće oko 70% oboljelih.
Što je s cjepivom?
Cjepivo ne postoji. Ne zbog toga što znanstvenici nisu pokušali napraviti to cjepivo, nego zbog toga što ovaj virus izbjegava naš imuni-sistem puno vještije nego drugi virusi pa ga je puno teže blokirati cjepivima kakva su bila efikasna protiv ospica ili boginja. Humani citomeaglovirus se nalazi isključivo u ljudskoj populaciji I ne može inficirati životinje, što dodatno otežava razvoj cjepiva. Vjerujemo da se djeca jasličke dobi inficiraju stavljajući predmete u svoja usta te da mogu prenositi virus na svoju okolinu.
Možete li nam dati kratku ocjenu stanja hrvatske znanosti i njezine perspektive u svijetu? Postoje li, po Vašem mišljenju i iskustvu, u znanosti granice, tj. koliko znanstvenici i drugi istraživači koji dolaze iz malih i ne jako bogatih država imaju realne šanse za uspjeh? Gdje se ponajviše kriju prepreke?
Osobno sam vrlo zabrinut za Hrvatsku. U Hrvatkoj su stvari problematične sa više aspekata. Još 2004. godine želio sam se vratiti i biti koristan našoj Znanstvenoj zajedinici. Osjetio sam da će mogućnosti da nešto doprinesem biti znatno ograničene, odlučio sam se za inozemstvo. Sve je znatno složenije nego vani, prepreke se nalaze na više razina: s jedne strane u mentalitetu ljudi, u tome da ne postoji jedno društveno priznanje osobama koje se intelektualno angažiraju na raznim područjima.
Osjeća se antiintelektualna klima u velikom dijelu hrvatskog društva, puno više pažnje mediji posvećuju show businessu, nego tome što rade hrvatski intelektualci. S druge strane mislim da je problem u pravnoj regulativi, teško je ovako nešto napraviti u Hrvatskoj i istovremeno biti kompetibilan na međunarodnom tržištu. Osim toga u Hrvatskoj su veći troškovi za naš rad nego u Americi, i resursi su znatno ograničeniji.
Što u idealnom slučaju očekujete od Vašeg istaživanja?
Očekujem da ćemo tada biti u stanju definirati nekoliko bitnih mehanizama koji dovode do toga da naš imuni-sistem tako snažno reagira na citomegalovirus. Očekujem da ćemo biti u stanju definirati, je li kronična infekcija ta koja dovodi do toga da je imuni odgovor tako jak. I ukoliko budemo imali sreće, nadam se da ćemo moći utvrditi da li je taj jaki imuni odgovor protiv citomegalovirusa nešto što naš imuni-sistem nagriza i doprinosi procesu imunološkog starenja ili je to prirodna pojava koja nam ne predstavlja prijetnju, već se može iskoristiti kao osnova za razvoj cjepiva protiv drugih infektivnih bolesti.
Luka Čičin-Šain je rođen u Rijeci, 1972. godine, osnovno akademsko obrazovanje je dobio u Hrvatskoj, a nadogradio ga u Njemačkoj i SAD-u. Oženjen je, i otac dva sina, Andre (13) i Ive (11). Živi u Wolfenbüttel-u.
– Kao student sam bio glavni i odgovorni urednik studentskog lista Speculum (glasilo studenata medicine u Rijeci). Član sam Društva za hrvatsko-njemačko prijateljstvo, koje djeluje u Braunschweigu i uključuje intelektualce njemačkog i hrvatskog podrijetla. 1996. godine sam diplomirao na Medicinskom fakultetu u Rijeci, zatim sam upisao postdiplomski studij, magistirao i doktorirao kod prof. Stipana Jonjića.
U okviru postdiplomskog obrazovanja boravio sam četiri godine u Münchenu na Max von Pettenkofer Institutu. Od 2004. do sredine 2009. godine bio sam znanstveni suradnik na sveučilištu u Oregonu u Americi u grupi prof. Nikolich-Žugicha, iste godine sam se vratio u Njemačku i započeo istraživanje citomegalovirusa sa grupom koju sam zasnovao pri Institutu za infektivna istraživanja u Braunschweigu. Povremeno održim seminar za postdiplomske studente na Medicinskom fakultetu u Hannoveru. –
Datum objave: 09.07.2014.
