Postoje trenuci u povijesti koji se ne prepoznaju po pucnjevima ni naslovnicama, nego po tišini. Po tihom pakiranju kofera u suprotnom smjeru. Po odluci da se povratak više ne objašnjava isprikom.

Njemačka – desetljećima obećana zemlja rada, sigurnosti i „uređenog sustava“ – danas prolazi kroz tihu, ali duboku promjenu. Ne onu koju nose slogani i konferencije, nego onu koju bilježe brojevi i osjećaju ljudi. Po prvi put nakon dugo vremena, europski radnici ne odlaze masovno – nego odlaze iz Njemačke.

Hrvati su među njima. Ne kao iznimka, nego kao simptom.

Brojevi ne lažu, ali i ne objašnjavaju sve

Statistika je hladna, ali neumoljiva: više od deset tisuća Hrvata u jednoj godini zatvorilo je njemačko poglavlje. To nije val. To je smjer. I nije usamljen – Poljaci, Bugari, Rumunji, Mađari… cijeli jedan europski bazen radne snage polako se prazni.

No pitanje nije zašto Njemačka gubi Europljane. Pravo pitanje glasi:
zašto se Europa prestaje prepoznavati u Njemačkoj kakvu je poznavala?

Jer ovo nije samo migracijska priča. Ovo je priča o iscrpljenosti jednog modela.

Kad računica više nema dušu

Godinama se odlazilo „na par godina“. Onda se ostajalo desetljećima. Radilo se više, brže, tiše. Stanovi su bili privremeni, životi na čekanju, a domovina daleka, ali prisutna u glasu majke i mirisu kruha kad se dođe za blagdane.

Danas se ta računica raspada.

Troškovi života rastu brže od plaća. Stan postaje luksuz, sigurnost ugovora iluzija, a pripadnost apstraktan pojam. Sustav koji je nudio red, sada nudi birokraciju bez lica. Društvo koje je obećavalo stabilnost, sve češće proizvodi nesigurnost.

I tada se događa nešto važno: ljudi prestaju pitati koliko zarađujem, a počinju pitati kako živim.

Povratak kao čin zrelosti

Povratak više nije znak neuspjeha. To je možda najvažnija promjena.

Vraćaju se oni koji nisu propali, nego su stekli: znanje, iskustvo, ušteđevinu, radne navike. Vraćaju se oni koji više ne žele biti broj u sustavu, nego ime u zajednici. Hercegovina, Hrvatska, manji gradovi i sredine – odjednom više nisu sinonim za beznađe, nego za mogućnost.

Ne idealnu. Ali vlastitu.

U svijetu rada na daljinu, malih poduzetništava i fleksibilnih modela, geografija gubi moć koju je imala. A blizina obitelji, jezika i smisla ponovno dobiva težinu.

Njemačka raste – ali drugačije

Ironija je jasna: Njemačka i dalje raste. Brojčano. No taj rast više ne dolazi iz Europe. Dolazi iz svijeta koji traži utočište, sigurnost, novi početak. To nije ni dobro ni loše – to je činjenica.

Ali time se zatvara jedno poglavlje: ono u kojem su zemlje poput Hrvatske i BiH bile nepresušan rezervoar radne snage. Taj rezervoar je prazan. Ne zato što su ljudi nestali, nego zato što su prestali pristajati na isto.

Što sada?

Ovo nije tekst protiv Njemačke. Ovo je tekst o buđenju svijesti.

Ako se ljudi vraćaju, pitanje nije samo zašto odlaze odande – nego hoćemo li ih ovdje dočekati spremni. Hoće li sustavi prepoznati priliku, ili će povratak ponovno pretvoriti u razočaranje.

Jer povratak nije kraj puta. On je test društva. A možda i znak da smo, nakon dugog lutanja, počeli shvaćati jednostavnu istinu: dom nije tamo gdje je veća plaća – nego tamo gdje život ima smisla.

Autor: CroExpress / Ivan Novokmet Datum objave: 28.01.2026.