Autor: Ivana Ergo/Hrvatske novine

U glavnom gradu provincije Cordoba, koji nosi istoimeni naziv, živi oko 1000 Hrvata od kojih nekoliko stotina aktivno sudjeluje u svakodnevnom očuvanju hrvatske tradicije. Skupljaju se u Hrvatskom Domu (Hogar Croata) u ulici Martel de los Ríos br. 2563 gdje njeguju stare običaje, kuhaju domaću hranu, igraju kolo, slušaju narodnu glazbu i uče hrvatski jezik.

Obitelj Čavić je jedna od prvih obitelji koja je došla u Cordobu prije 56 godina iz Starigrada. Šime i Matija Čavić žive u selu po imenu El Nono gdje u maloj kućici žive kao da nikada nisu ni odlazili iz voljene Domovine. Kuzman, Šimetov otac, je bio zarobljenik u koncentracijskom logoru u Dachauu, u Njemačkoj, po svršetku Drugog svjetskog rata. Kako nije bio zagovornik Titove politike niti komunizma, po izlasku iz logora je sa ženom i djecom pobjegao u Argentinu gde je našao mir i sreću. 
‘Dođite sutra’

Nije bilo lako započeti novi život u Argentini jer je jedina riječ na španjolskom koju je znao bila ‘mañana’ (sutra.) ‘Upamtio sam samo jedan izraz venga mañana – dođite sutra!’ rekao je za novine ‘LaVoz’ kroz smijeh. Kad je stigao komunicirao je pomoću znakova, čitao je novine na španjolskom i polako učio jezik. U roku od mjesec dana već je mogao služiti se španjolskim. U početku je bilo teško. Izgubio je sve kontakte sa svojim prijateljima i poznanicima i trebalo mu je oko 10 godina da se navikne na život u Argentini.
Ono što mu se najviše svidjelo je vjerska tolerancija jer u Argentini svi žive složno bez obzira na religijska uvjerenja. Prvi je posao, kako kaže, našao u tvornici za tkanje, ali ga je ubrzo promijenio. Njegov je otac, kao i mnogi Hrvati koji su pristizali u Cordobu, radio kao tucač bijelog kamena za izgradnju cordopskog Luka koji je danas simbol ovog grada, kao i za izgradnju kanala rijeke Cañada. Na tom poslu se zadržao 10 godina i ponovo se vratio u tvornicu tekstila. Petnaest je godina vodio ‘Hrvatski Dom’ koji trenutačno kao predsjednica vodi njegova kćerka, Mirjana Čavić, koja se bavi krojenjem haljina i vjenčanica. Često putuju u Hrvatsku, ali ga boli kad vidi razrušenu osnovnu školu koju je pohađao kao dijete u svom rodnom mjestu. Zato je najradije u Argentini. Uživa kao umirovljenik i bavi se proizvodnjom pršuta i kobasica na tradicionalni hrvatski način.

Mnogi su Hrvati u Argentinu došli nakon Drugog svjetskog rata bježeći od Titovog režima, ali ima i onih koji su stigli prije rata idući ‘trbuhom za kruhom’, tražeći bolji život, bježeći od nemaštine.
Hrvati iz Cordobe svake godine po nekoliko puta odlaze na raznorazne fešte gdje predstavljaju Hrvatsku svojom hranom (najčešće ćevapima i kiselim kupusom) i svaki put oduševe ostatak populacije predivnim okusima naše tradicionalne hrane.

Najmanje jednom mjesečno se organiziraju ručkovi u ‘Hrvatskom Domu’ gdje se služe sarma ili ćevapi. Nitko ne ostaje ravnodušan i rado se vraćaju po još.
Ana vodi obiteljski biznis

Ana Jurković, čiji su roditelji rodom iz Čapljine, BiH, je zadužena za hrvatske tradicionalne kolače i također se profesionalno bavi pravljenjem torti. Kokos kiflice u obliku slova U, čupavci, štrudla i pita od jabuka samo su neki od specijaliteta koje Ana nudi posjetiteljima koji se uvijek vraćaju po njezinu vizit kartu i naknadno zovu kako bi ju zamolili da im pripremi tortu za rođendan ili neko slavlje. Njezin obiteljski biznis koji vodi u svojoj kući zove se ‘Kolači’, što na španjolskom zvuči mnogo egzotičnije nego na hrvatskom.

Mileva Lovrinčević, mlada Argentinka hrvatskog porijekla, skupa sa Catalinom Sferko organizira ove skupove. Argentinci se veoma rado odazivaju i dolaze na ručkove i fešte unatoč velikoj krizi koja je zahvatila Argentinu kao i ostatak svijeta. Mileva uči hrvatski jezik i često odlazi u Split odakle je rodom njezin otac Jure, koji je došao 1958. i danas u Cordobi ima dućan gdje prodaje i popravlja vage i kase u kojem i ona sama pomaže.

Francisko Sojak, čiji su roditelji došli nakon Drugog svjetskog rata iz Slavonije, je električar koji redovito pomaže oko spremanja ćevapa, a obožava hurmašice kako ih je samo njegova majka znala praviti.

Eugenia Pavešić radi u glavnoj cordopskoj banci, ‘Bancor’, uči hrvatski jezik i ima želju odseliti se u Hrvatsku nakon što diplomira međunarodno bankarstvo.
Tommy Brodanović, čiji je otac Tomislav došao u Cordobu iz Požege, radi kao glavni računovođa u poreskoj upravi provincije i skupa sa svojom kćerkom Laurom, koja želi otići na razmjenu studenata u Zagreb, dolazi svake srijede na sate hrvatskog jezika jer želi dobiti hrvatsku domovnicu.
Dobro su prilagođeni, ali čuvaju svoju tradiciju

Od 2013. godine jedan od glavnih uvjeta za dobivanje domovnice je poznavanje hrvatskog jezika, kako usmeno tako i pismeno, a može se zatražiti u konzulatu Republike Hrvatske u Granja de Funes gdje kao počasni konzul radi g. Nikola Nakić, kao i u veleposlanstvu u Buenos Airesu gdje je ambasador g. Mr. Željko Belaj.

Hrvati u Argentini vode normalne živote i već su se adaprtirali na argentinske običaje, izmiješali su se sa ostalim imigrantima, Španjolcima, Talijanima, Nijemcima i postali su Argentinci u svakom smislu te riječi, ali veoma dobro čuvaju svoju tradiciju i kulturu.

Datum objave: 20.01.2015.