U samoći potkrovlja obećanog grada čuo sam da se priča da sam istjeran iz Njemačke

Autor: Andrej H.

Volim početak dana kao što je ovaj. Vijest iz moje selendre u Hrvatskoj mi je dala krila veća nego što daje karton Red Bulla. Dojava: ‘Priča se da su te istjerali iz Njemačke i da si sad u Austriji…’ Ja više nemam potrebe brinuti se za sebe, uz vas.

Prije nekih godinu dana sam ušao u Njemačku, nakon što sam napustio radno mjesto u državnoj ustanovi. Otišao sam raditi u jedno malo mjesto iza Düsseldorfa, nekih 50-ak km od nizozemske granice. Već nakon nekih mjesec dana pojedini bivši kolege su me ‘vidjeli’ kako šetam po našem gradiću i priče su krenule… Vidjevši duha, ljudi su pokazali svu svoju zlobu, nemoć, zavist, moleći se valjda dragom Bogu da doživim neuspjeh kao novi gastarbajter pa da likuju nad mojom mukom.

Od petka, trinaestog veljače sam u Münchenu. O tome kako sam došao ovamo, već su ispisane antologijske priče. Onaj koji je direktan uzročnik mog dolaska ovamo, sve zna. Da ne ispadne kako možda nemaju temelja s vremena na vrijeme malo dići prašinu i voditi rasprave o meni po selendri, da…Ja sam u svom gradiću bio i na vrhu i na dnu. Nisam živio život boema, pjesnika, uzornog i primjernog građanina. Ali sam uvijek bio spreman pomoći i pružiti ruku kome sam osjetio da je trebala. Životne situacije ponekad te dovedu do nepromišljenih poteza, zbog kojih se iskreno poslije kaješ i onako ljudski ti je žao. A meni je iskreno žao što sam nekim ljudima oko sebe, upravo radi tih glupih i nepromišljenih poteza, dao povoda da danas pričaju o meni.

S druge pak strane, mislim da je ono što sam u uvodu napisao o ljudskoj zlobi, nemoći i zavisti prema nama koji smo se odlučili napustiti Hrvatsku, potpuno ispravno i opravdano ako govorimo o mentalnom sklopu u pojedinaca. Ili je problem što još nisam došao kući s nekom ‘bijesnom makinom’ minhenskih tablica? Ili što mi je obitelj još uvijek dolje, dok ja bezuspješno tražim odgovarajući smještaj? Ili jednostavno zato što i kad naletim doma, neću, ne da mi se i ne želim hodati okolo i pričati priče o super životu u Münchenu te mojoj brutto satnici. Oni koji to trebaju znati, znaju najbolje kako mi je i šta mi je. I oni dolje i ovi ovdje, u Njemačkoj.

Svi vi, koji ste još uvijek dolje, a nekako razmišljate da bi bilo dobro da se odlučite na dolazak u Njemačku, ja sam i dalje tu da vam dam korisne savjete, upute, linkove ili vas proslijedim nekome tko možda zna bolje od mene. Ostat ću iznad toga, iznad tog nivoa, neću se obazirati, iako malo moram jer je to čisto zabavno slušati u samoći potkrovlja obećanog grada. Ako vam ne mogu pomoći, neću i ne želim vam ni odmagati. Pružit ću vam ruku. I vjerujte, bit će vam krivo nakon nekog vremena što ste imali pogrešnu predodžbu o meni. A čineći dobro, moje srce je kao Velebit!

Kad prođe neko izvjesno vrijeme, shvatit ćete, da se ja ne mislim dolje više vraćati jer za mene je već sad prekasno. Ova država (još sam u Njemačkoj) mi je pružila i dala mogućnosti koje mi moja bivša država nije pružila u sve godine rada. Iz jednostavnog razloga – da napravite 100 dobrih djela, a samo jednom kiksnete, ljudi će vas razapeti u svim segmentima i u svakom kutku vašeg kraja, pričati o vama i što je i što nije. Naravno, uglavnom ono što nije…

Nabacim osmijeh, dignem glavu, prošetam Marienplatzom, upoznajem ljude, kulturu, način života, učim jezik, zakone, prava i obaveze… I krećemo ispočetka. Život je prekratak, a samo je smrt sigurna.

Datum objave: 03.09.2015.