Autor: Gojko Borić
Izbori za Hrvatski Sabor 7. i 8. studenoga završili su ovim rezultatima: Domoljubna koalicija osvojila je 59 mandata, Hrvatska raste 56, MOST 19, IDS 3, HDSSB 2, Milan Bandić 2, Uspješna Hrvatska 1 i Živi zid 1. Srpska manjina ima bez obzira na rezultate izbora zajamčena 3 mandata, ostale manjine 5. Na prvi pogled može se zaključiti da je Most jedina pobjednička opcija na ovim izborima jer HDZ-ova koalicija nije dobila onoliko koliko se očekivalo, a SDP družina nije izgubila onoliko koliko se pretpostavljalo s obzirom na njezine traljave rezultate u proteklom mandatu.
Kako sad izgleda sve zavisi od MOST-a, skupine pojedinaca vrlo različitih političkih usmjerenja. Međutim, čelnik MOST-a Božo Petrov izjavio je prije izbora da je kod bilježnika ostavio pismo u kojemu stoji crno na bijelom da MOST ne će ući ni u jednu koaliciju. Drukčije rečeno: MOST će objema najvećim koalicijama postavljati svoje programske i personalne uvjete pa koja od njih prihvati najviše tih zahtjeva, MOST će joj dati svoje glasove. Najpolitičkiji čovjek MOSTA, bivši hadezeovac Drago Prgomet, već smjelo tvrdi kako bez MOST-a nema vlade i kako će oni odlučiti tko će biti premijer. Ovo zvuči kao ultimatum. To je početak MOST-ova ucjenjivanja koje ne može završiti dobro ni za koga, a najmanje za hrvatsku demokraciju.
U programu MOST-a je nedovoljno konkretnih prijedloga
Očito je da su hrvatski glasači dali toliko mnogo glasova MOST-u prije svega kao izraz prosvjeda protiv dviju najvećih stranaka, a ne toliko radi njegova programa koji se sastoji od mnogo slatkorječivih obećanja, odnosno nedovoljno konkretnih prijedloga što će učiniti ako bude sudjelovao u vlasti. Više je nego čudno da jedna stranka koja je bila iznenađujući relativni pobjednik na izborima ne želi ući u izvršnu vlast nego, valjda, od slučaja do slučaja podupirati manjinsku vladu. A cilj je svake stranke ili koalicije ne samo pobijediti na izborima nego preko preuzimanja izvršne vlasti ostvarivati svoj program.
Uzmimo najprije brojke pa da vidimo kako bi mogle izgledati vladine koalicije, najprije ona pod vodstvom Zorana Milanovića. Kad bismo njegovoj ‘Hrvatska raste’ pribrojili mandate IDS-a, Milana Bandića, Uspješne Hrvatske, Živoga zida i svih manjina došli bismo do 71 ruku u Saboru. Druga kombinacija pod vodstvom Tomislava Karamarka mogla bi skupiti samo 61 mandat, uz pretpostavku ako bi joj se priključio HDSSB. Dakle, lijeva opcija bez MOST-a može u Saboru imati relativnu, ali ne i apsolutnu većinu. Ako bi se MOST priključio Milanovićevoj skupini stranaka ona bi ona imala komotnu većinu od 90 mandata.
S druge strane kad bi to MOST učinio s Domoljubnom koalicijom, njezina saborska većina bi iznosila dovoljnih 78 mandata. Ako bi u Hrvatskoj vladalo pravilo da vladu formiraju pobjedničke koalicije, u ovom slučaju MOST i Domoljubna koalicija, onda bi bilo prirodno da sa svojih 78 glasova u Hrvatskom Saboru formiraju novu Hrvatsku vladu. No ne zaboravimo obećanje mladog Petrova kako MOST ne želi ući ni u jednu koaliciju, pa ostaju samo dvije opcije : relativna većina Milanovićeve koalicije i njoj srodnih stranaka koja ne bi mogla formirati vladu ili Karamarkova manjinska družina od dvije stranke kojoj bi to još manje moglo poći za rukom. Situacija je, kako sada izgleda, frustrirajuća.
MOST bi trebao napismeno tražiti što stranke žele preuzeti od njegova programa
No valja uzeti u obzir i čimbenik zvan Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović. Po starom demokratskom, premda nenapisanom, običaju ona daje mandat za sastavljanje vlade onoj stranci, odnosno koaliciji s najviše mandata. U našem slučaju to bila Domoljubnoj koaliciji Tomislava Karamarka, koja onda ide u potragu za potrebnim rukama za izglasavanje povjerenja Vladi s apsolutnom većinom glasova u Hrvatskom Saboru. Ako to Karamarku ne uspije, na redu je Zoran Milanović da se upusti u istu pustolovinu. Ako i on tu ne bude uspješan. može pregovarati s MOST-om da mu dade glasove za formiranje Vlade i kasnije, od slučaja do slučaja, pri izglasavanju zakona. Isto može s MOST-om pokušati i Tomislav Karamarko. Bilo bi politički zrelije ako bi MOST prije davanja obećanja za koju će opciju glasovati u Saboru, od obadvije najizglednije zatražio napismeno što one žele preuzeti od njegova programa, pa onaj koji dade više njemu se MOST priklanja.
Kako ovoga časa izgleda, MOST će igrati sudbonosnu ulogu pri formiranju skorašnje hrvatske vlade, premda nitko ne zna kakav je detaljan program te skupine koja je bila uspješna na lokalnoj, ali nije dokazana na nacionalnoj razini. Moglo bi se i dogoditi da se MOST raspadne na svoje sastavnice ukoliko jedna od dviju najjačih koalicija, dakle Karamarkova i Milanovićeva, ponude tako zamamne programe i kadrovske pozicije kojima pojedinci ne će moći odoljeti. Mostovci su zasada svojim iznenadnim uspjehom toliko ‘opijeni’ da navedeni razvoj ne izgleda moguć, no u politici ne važe obični međuljudski odnosi, u politici je često čovjek čovjeku vuk.
Dijaspora nije igrala nikakvu ulogu
Na pitanje kakvu je ulogu na izborima igrala hrvatska dijaspora, (u koju ne spadaju b-h Hrvati) nije teško odgovoriti: nikakvu. Tri zastupnika navodne dijaspore odavno su hadezeovski Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Sve se stranke i koalicije u Hrvatskoj zaklinju na povezanost domovinske i iseljene Hrvatske, ali to u politici ne igra nikakvu ulogu. Dijaspora praktično nije u stanju u većem broju ostvarivati svoje građansko pravo glasovanja za parlament, a pravo koje nije moguće realizirati prestaje biti pravo. Svi dosadašnji prijedlozi da se to promjeni uvođenjem dopisnoga glasovanja, ne samo za dijasporu nego za sve hrvatske državljane, završavali su u ništavilo, nitko to ne želi, pa ni HDZ, kojemu su inače puna usta pohvala o hrvatskom iseljeništvu. SDP je barem iskren, on odavno ne nastupa u 11. izbornoj jedinici za dijasporu, otvoreno pokazujući svoju nesnošljivost prema njoj.
I sad smo tu gdje jesmo: Hrvatskoj predstoje burni politički dani do konstituiranja Hrvatskoga Sabora i formiranja Vlade. Nisu nemogući i novi izbori. Sve bi bilo mnogo lakše da naša Republika ima pravedniji Izborni zakon u kojemu ne bi bilo ni dijasporske, a niti manjinske izborne jedinice, nego da svi državljani Hrvatske bez obzira gdje žive imaju ista prava pri biranju svojih zastupnika, što dosad nije bio slučaj. Tek kad se to promijeni moći ćemo govoriti o zreloj demokraciji, vladavini naroda, u Hrvatskoj.
Datum objave: 09.11.2015.
