Autor: Gojko Borić
Hrvatski Sabor dobio je novog predsjednika, to je akademik dr. Željko Reiner. Dobar je to izbor, on je umjeren, objektivan i miran političar. Nažalost, koalicija ‘Hrvatska raste’ zabrljala je i u ovom političkom činu biranja reprezentanta najvišeg predstavništva naroda, suzdršavši se od glasovanja, čime je prekršila dobar stari parlamentarni običaj da se kandidatu većine dadu po mogućnosti svi glasovi, vladini i oporbeni. To ponovno potvrđuje da Milanovićeva družina nije, kao i on, dostojanstvena gubitnica.
Ona se još nada da će torpedirati biranje premijera ili učiniti nešto gore, nešto što još ne možemo zamisliti, jer su neizmjerno naljućeni i bijesni. A ovaj gubitak vlasti upravo bi morao dobro doći socijaldemokratima i onima koji su glasovali u njihovu korist, da se politički temeljito regeneriraju. Vodstvo SDP-a bi moralo dati kolektivnu ostavku i izabrati novi stranački vrh, svakako bez Milanovića, koji se pokazao kao veliki luzer gotovo cijelo vrijeme svoga premijerstva. Socijaldemokratska partija morala bi odbaciti svoj komunistički balast i od Partije se pretvoriti u Stranku. Ona bi se morala posvetiti radu u korist tzv. malog čovjeka, za nezaposlene, za siromašne umirovljenike, za mlade ljude koji se žele iseliti, za djelatnike koji rade, a ne dobivaju plaće, za zemljoradnike koji jedva preživljavaju itd. Među njima ona mora tražiti svoje birače. Svoje rodoljublje nova Socijaldemokratska stranka mogla bi najbolje potvrditi u svome socijalnom angažiranju, što dosad nije bio slučaj.
A i Hrvatska demokratska zajednica ne smije trijumfirati jer joj je u zadnji čas uspjelo osvojiti vlast koja će biti gorka, jer će mostovci biti teški partneri. Karamarkova družina nadala se apsolutnoj, ako ne i dvotrećinskoj većini, a dobila je isto toliko zastupnika koliko i SDP, ne računajući ona tri iz Bosne i Hercegovine. To se ne može označiti pobjedom nego možda čak porazom s obzirom da je Milanovićeva vlada bila jedna od najgorih u povijesti mlade hrvatske države. I zato bi se i HDZ trebao pobrinuti da pronađe nove modele djelovanja shodne unutarstranačkoj demokraciji, počevši od biranja vodstva po načelu: jedan član jedan glas, i dopuštanja stvaranja unutarstranačkih frakcija.
‘Domoljupci’ bi učinili najbolje što mogu da premijeru Oreškoviću dadu odriješene ruke jer mu treba najmanje dvije godine da pokrene mašineriju zamrlog hrvatskoga gospodarstva i preustrojavanja hrvatskoga društva. Usput rečeno, on bi se trebao pobrinuti da popravi i svoj prilično kržljavi hrvatski jer za Hrvate je jezik nešto više nego u drugih naroda. U turska vremena izraz ‘jezik’ bio je istovjetan s pojmom narod. On to može, treba mu samo dati vremena. No, ipak je Orešković ispunio jednu Milanovićevu ‘želju’: izvrsno govori engleski, bolje nego Zoki.
Svakako možemo očekivati da će mnogi protivnici nove vlasti sve poduzimati kako da joj otežaju djelovanje, da će posezati i za najnižim sredstvima da bi je ocrnili, ali ‘domoljupci’ i mostovci moraju sačuvati snažne živce i unatoč svim poteškoćama ostvarivati svoje planove, pa i one bolne jer bez rezova ne će ići. Od nove vlasti ne treba očekivati brza čuda.Tko podjaruje takve nade, nije dobronamjeran. Pred Hrvatskom se nalaze na kraći rok možda još teža vremena nego ona koja upravo proživljuje. No svakako je pred njom također, perspektivno gledajući, bolja budućnost, ako upregne sve snage koje potencijalno posjeduje, kako glede ljudskih, tako i materijalnih resursa.
Datum objave: 29.12.2015.
