Autor: Gojko Borić
Tek što su se saznala imena ministara vlade desnoga centra premijera Tihomira Oreškovića hrvatski ‘dežurni antifašisti’ podigli su graju protiv dvaju ministara, ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i ministra branitelja Mije Crnoje. Prvoga optužuju da je omalovažavao njihov antifašizam riječju kako je samo floskula, drugoga napadaju poradi njegove ideje da će sastaviti popis izdajnika. Pale su i teške optužbe protiv obojice, Hasanbegovića su nazvali Goebbelsom(!), sve do zahtjeva da ih novi premijer izbaci iz vlade. Dobro je što je barem Društvo hrvatskih novinara i publicista ustalo u obranu novog ministra kulture, pogotovo jer je musliman, a takve komunisti ne mogu ni ‘pomirisati’, gotovo isto kao i katolike. Crnoja i dalje teži ostvarenju svoga prijedloga, ali Most mu to neće dopustiti.
Čeprkajući po Hasanbegovićevoj biografiji naši komunistički antifašisti otkrili su da je u emisiji HRT-a ‘Otvoreno’ prošle godine rekao kako antifašizam nije u izvorišnim osnovama hrvatskoga Ustava i kako je floskula. Na žalost naših postkomunista, koje je ponekad lucidni Stipe Šuvar označio gorima od komunista, Hasanbegović je u pravu.
U preambuli Ustava Republike Hrvatske izričito se ne spominje antifašizam kao njezina ideološka osnovica nego samo Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, ustvari nelegitiman prokomunistički nazovi parlament, kao jedan od dokaza za međunarodnopravni kontinuitet hrvatske države. Tome su ustavopisci, vjerojatno osobno Tuđman, priključili i ustave Narodne, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske.
Znači li to da su i oni, premda komunistički, temeljnica naše države?
Svakako nisu. Spominjanje Zavnoha nema ideološko nego političko, odnosno historiografsko značenje, dakle njegov antifašizam nema nikakvu vrijednost za sadašnju Republiku Hrvatsku, i tamo mu nije mjesto jer, taj ‘partizanski parlament’ nije nastao temeljem izbora nego postavljen voljom Komunističke partije. Dakle, može se reći da je ‘naš’ komunistički antifašizam samo floskula, to jest nešto bez sadržaja.
Zašto se naši komunistički antifašisti ne pozivaju na daljnje spominjanje ustava Narodne, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske?
O tome šute jer bi time raskrinkali sami sebe da se vidi ono što jesu: postkomunistički komunisti.Tuđman je samo htio po svaku cijenu istaknuti kontinuitet hrvatske državnosti, što je naopako, jer njega, kontinuiteta, nije bilo, hrvatska povijest je klasičan primjer diskontinuiteta, od ulaska u pravu uniju s Mađarima do stvaranja komunističke Jugoslavije. Tek proglašenjem sadašnje Republike Hrvatske, Hrvati su uspostavili državni suverenitet, čime su oživjeli prekinutu vezu s hrvatskim Kraljevstvom, sve ostalo bila su samo nastojanja za više autonomije u višenacionalnim zajednicama, a ne borba za hrvatsku državu. Hasanbegović je i u pravu kad je tvrdio da su Hrvati postali slobodni tek nakon pobjede u Domovinskom ratu, i da se partizansko osvajanje vlasti u svibnju 1945. nije bilo oslobođenje. Nitko ne može osporiti da je tada jedna totalitarna vlast, ustaška, bila zamjenjena drugom, komunističkom, još mnogo gorom. No naši postkomunistički komunisti, uglavnom organizirani u Socijaldemokratskoj partiji, i dalje drže da je komunistička uzurpacija vlasti u svibnju 1945. bila oslobođenje. To je jedna velika laž, i dok se oni istinom ne operu od nje, teško će postati demokratima. Njima su uvijek bili uzori nasilni i zločinački pokreti kao Pariška komuna, ruska Oktobarska revolucija i Španjolski građanski rat. Nije slučajno bivši premijer Milanović često podizao ruku stisnutom šakom i vikao ‘No pasaran’, dvama komunističkim simbolima od ruskog Oktobra do Španjolskog građanskoga rata, i to nikome nije smetalo.
Brojni ljudi u NOB-u su bili demokrati
U Hrvatskoj se neupućeni pozivaju na saborsku Deklaraciju o antifašizmu u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom 13. travnja 2005. kao dokazom da je hrvatski narod dao visok doprinos u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Kao prvo, hrvatski je narod u to vrijeme bio duboko podjeljen između ekstremne desnice i krajnje ljevice, dakle ne može se govoriti da je bio samo na jednoj strani. A kao drugo, ovdje moramo striktno razlikovati između komunističkoga i demokratskoga antifašizma. Brojni ljudi u tzv. NOB-u nisu bili komunisti, bili su demokrati, no čitavo njegovo vodstvo čvrsto je bilo u rukama komunista, izrazitih protivnika svake demokracije kojima je krajnji cilj bio uspostavljanje komunističke diktature.
Tvrditi da je Josip Broz Tito postao boljševik tek nakon pobjede u svibnju 1945., kako naklapa Slavko Goldstein, potpuna je izmišljotina. Tito je uvijek bio komunist, pače boljševik, i njegov ideal je bio stvaranje sovjetske Jugoslavije u kojoj bi bila i formalna republika Hrvatska, ali ne kao slobodna nego kao komunistička zemlja. Tito je bio najvjerniji učenik Josifa Visarionoviča Staljina već kao komunistički izbjeglica u Moskvi gdje je denuncirao svoje partijske drugove koji su potom završili u Gulagu. Titovi su partizani započeli s revolucionarnim terorom odmah nakon izbijanja ustanka, koji je uslijedio tek nakon što je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Da se to nije dogodilo možemo biti uvjereni da naši komunisti nikad ne bi izašli iz duboke ilegale u koju su je gurnuli velikosrpski rojalisti.
Preporuka – preispitati donacije za udruge koje šire mržnju
Kud će suza nego na oko pa pripadnici nekih nevladinih udruga koje inače žive od državnog proračuna, drsko napadaju imenovanje Hasanbegovića i Crnoje za ministre. Poznata mržnjom iznakažena lica pojavila su se u javnosti upotrebljavajući najpogrdnije riječi za one koji ne dijele njihova prokomunistička mišljenja. Širili su bezočne laži kako Hrvatska ne smije postati fašistička Njemačka i Sjeverna Koreja, kako je Hasanbegović Goebbels i tome slično. On je jednostavno zaključio kako su Staljin, Tito i Pol Pot bili antifašisti. Neka to netko ospori. Novoj bismo vladi preporučili da preispita donacije za ove udruge koje šire ovakovu mržnju punu laži i opanjkavanja. Njih bi trebalo podsjetiti, jer oni ne znaju ništa drugo nego što je ostalo u njihovim komunističkim sjećanjima, da u Italiji postoji grob Benita Mussolinija kojega godišnje posjećuje na desetke tisuća njegovih obožavatelja, da španjolska demokratska vlast nije uklonila veliko grobište frankista i antifašista u Valle de los Caidos, Dolini palih, na kojemu je sahranjen i generalisimus Franco, da su na njemačkim vojničkim grobljima zasjedno pokopani obični vojnici ali i pripadnici SS-postrojba. U toj snažnoj državi Ustavnom sudu dosad nije uspjelo zabraniti pronacističku Njemačku nacional-demokratsku stranku, i to nakon dva pokušaja.
U Italiji je desetljećima djelovala parlamentarna postfašistička stranka Alleanza Nationale, a vođa separatističke Lege Nord, Guianfranco Fini, svojedobno je rekao kako je ‘Mussolini najveći talijanski državnik 20. stoljeća’, no kasnije se pokajao i u Izraelu poklonio žrtvama nacističkoga terora. U Austriji su desetljećima postojale nasljedne organizacije SS-postrojba. U Grčkoj djeluje izrazito nacistička stranka Chrysi Avgi, a vladina ekstremno lijeva Syriza nalazi se u koaliciji s desničarskim ‘Neovisnim Grcima’. Sve to bitno ne umanjuje demokratičnost tih zemalja u kojima se demokratske stranke i udruge bore civiliziranim sredstvima protiv tih ostataka prošlosti, što se u Hrvatskoj još ne događa.
Pojam antifašizam nastao je u Italiji
Pojam antifašizam nastao je najprije u Italiji gdje je ponikao i fašizam, ali ga je brzo prisvojila Komunistička internacionala, primjenjujući ga i protiv stranaka koje uopće nisu bile fašističke. Tako su njemački komunisti svoje socijaldemokratske suparnike klevetali da su ‘socijalfašisti’. Njemački znanstvenici razlikuju demokratski od nedemokratskoga antifašizma, što se posebno vidjelo za vrijeme Drugoga svjetskoga rata u kojemu su surađivali protiv Njemačke i Italije jedni i drugi, ali je bilo posve razvidno da su Churchill, Roosevelt i De Gaulle demokratski, a Staljin i Tito antidemokratski antifašisti.
Antifašističke stranke i države moraju se promatrati cjelovito, naime ne samo ono kako su djelovale u rečenome ratu nego još više kako su se ponašale nakon njega, a tu su onda dolazile do izražaja njihove goleme razlike. U španjolskom građanskom ratu pojam antifašizam pokrivao je razne skupine, od socijalističkih preko demokratskih i anarhističkih. Komunistička internacionala više je puta pokušavala antifašizam prisvojiti kao svoj monopol, što je nailazilo na otpor demokratskih antifašista. U komunističkoj Jugoslaviji vladajući su klevetali prakticirajuće kršćane da su ‘klerofašisti’. Ništa drukčije nije ni danas u Hrvatskoj gdje sljedbenici Komunističke partije misle da su samo oni antifašisti, pri čemu zaboravljaju da je za vrijeme trajanja Hitler-Staljinova pakta o nenapadanju, Kominterna izbacila iz svoga rječnika pojam ‘antifašizam’, objašnjavajući budući svjetski rat kao sukob samo kapitalističkih zemalja. U tome su je slijedili jugoslavenski komunisti koji su podigli ustanak tek nakon napada Hitlerove Njemačke na Staljinov Sovjetski Savez s izričitom napomenom da time želi pomoći sovjetskome narodu. O nekom oslobođenju jugoslavenskih naroda od fašizma u tome proglasu nije bilo ni govora.
Njemačka politologinja sa Sveučilišta u Oldenburgu, Antonia Grunernberg, smatra pojam antifašizam ‘čudnovatom riječju kojom se izražava protivnost nečemu, ali ne sadrži političku koncepciju sa zajedničkim pozitivnim ciljem.’ Prema njoj, svaki demokrat automatski je antifašist, ali svaki antifašist nije demokrat!
Čudnovat govor predsjednice
Židovska publicistkinja Hannah Arendt čvrsto smatra kako nije dovoljno biti antifašist nego isto tako i antikomunist, jedno bez drugoga ne ide. Politolog iz Bonna Manfred Funke naglašava kako se pojom antifašizam brišu razlike između demokrata i protivnika demokracije. I ovdje dolazimo do čudnovatoga govora predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović kojim je prošle godine čestitala građankama i građanima Hrvatske Dan antifašističke borbe 22. lipnja riječima kako taj nadnevak ‘sažima povijest antifašističke borbe u Hrvatskoj, kao jedne od važnih etapa povijesnog hoda ka hrvatskoj slobodi i neovisnosti.’ Naglasila je kako je antifašistički pokret koji se razvio u Hrvatskoj bio vođen ‘idealima slobode i socijalne pravde’. Također je napomenula da je na zasjedanjima Zavnoha bio utrt put državnosti Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu bivše Jugoslavije. Koliko riječi toliko zabluda!
Ove tvrdnje kao da je prepisala iz nekakvog ‘kratkog tečaja istorije NOB-a’. Komunistički ustanak u Hrvatskoj imao je kao jedan od ciljeva pobijediti okupatore i one koji su mu, silom prilika, bili saveznici, ali krajnji rezultat te bore bilo je uspostavljanje totalitarnog komunističkoga režima u kojemu Hrvatska nije mogla biti slobodna i suverena država. SR Hrvatska nije u SFRJ bila međunarodno priznata država, a Hrvati nisu pobjednom komunista dobili slobodu i demokraciju. To bi svakome trebalo biti potpuno jasno, a pogotovo državnoj poglavarici naše Republike. Prema Đilasovim ratnim memoarima, Tito je u jednom neslužbenom razgovoru u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskoga rata u nazočnosti Rankovića, Pijade, Kardelja i njega rekao kako će republičke granice u budućoj Jugoslaviji biti samo administrativne, a to je bio i jedan od ‘argumenata’ Miloševićeva režima kako se te granice moraju mijenjati. Ponavljam, Zavnoh nije bio ovlašten da donosi bilo kakve druge odluke od onih koje su diktirali komunisti. I gospođa Predsjednica ponovlja mantru sinova i unuka bivših partizana kako su njihovi sudjelovali u NOB-u, (stara priča : moj nono…), a to je bilo sve drugo nego oslobođenje naroda, bilo je porobljavanje naroda. Francuzi, Talijani, Belgijanci, pa čak i Austrijanci i Nijemci dobili su nakon svibnja 1945. slobodu i demokraciju, narodi istočno od Željeznog zastora postavljenog između Szczecina i Trsta, a među njima i Hrvati, jednoumlje i diktaturu. Trebalo bi jednom zauvijek ukloniti laži komunističke promidžbe iz svih javnih nastupa u Hrvatskoj.
Datum objave: 26.01.2016.
