Autor: Gojko Borić
Koliko je jugokomunizam duboko infiltriran u dijelovima hrvatskoga javnog života najbolje se vidi u tzv. ‘slučaju Hasanbegović’. Netom je taj priznati povjesničar, Hrvat i musliman, predložen za ministra kulture, uslijedili su prosvjedi ljevičarskih udruga i pojedinaca, inače poznatih po tome što rado za svoj (ne)rad uzimaju novac hrvatskih poreznih obveznika, ali Hrvatsku blate gdje god mogu, kod kuće i u inozemstvu.
U harangi sudjelovali bivši komunisti i ‘javni radnici’
Zlatko Hasanbegović je rekao nešto posve prihvatljivo, naime da je naš ‘komunistički antifašizam’ samo floskula, dakle ispraznica, i da je Hrvatska oslobođena tek nakon završetka Domovinskoga rata, a ne pobjedom komunista u svibnju 1945. Posebno su u harangi protiv Hasanbegovića podigli glave bivši komunisti od kojih je jedan, glumac Vilim Matula, čak bio član CK SK Hrvatske. Tu su i ostali glumci kao i oni koji glume borce za ljudska prava, ali i razni manje-više vrijedni i nevrijedni ‘javni radnici’ koji ovom prilikom oživješe tu oznaku iz komunističkih vremena.
Hasanbegoviću spočitavaju pomanjkanje stručnosti, a da za to nisu donijeli ni jedan dokaz. Neki ga osporavaju samo radi toga što ga osobno ne poznaju. Posebno je otrovan u svojim zloćudnim polemikama protiv novog ministra kulture filmski kritičar i autor osrednjih krimića Jurica Pavičić koji u ostalim svojim paskvilima niječe vrijednosti hrvatskoga jezika, tvrdi da su Hrvati počinili veliko zlo kad su iz Zagreba otjerali njemačke glumce u vrijeme Preporoda, zagovara ponovno postavljanje Bajamontijeve fontane u Splitu, za sebe veli da je Mlečanin itd. Za njega je fašizam sve što je desno od dalmatinskog komunizma.
Kad se pogledaju imena onih koji potpisuju peticije protiv ministra Hasanbegovića nije teško shvatiti da su to uglavnom ‘salonski komunisti’ koji izvan svojih uskih interesa ne vide ništa šire i bolje. Oni kao da su prospavali pad Berlinskoga zida i propast europskoga komunizma. Ostali su zarobljenici jugokomunizma i valjda pate dan i noć zašto postoji nekakva Hrvatska koju bi popili u čaši vode kad bi mogli. No ono što najviše boli pri čitanju tih imena je spoznaja da oni nisu proučili najvažnija djela poljskih, mađarskih, ruskih i inih boraca protiv komunističke diktature, da su ostali pri svome Krleži, Pijadi i Kardelju kao da se povijest oko njih zamrzla za sva vremena.
Hasanbegović je dobro ocijenio te ljude u intervjuu danom 2013. ‘Glasu Koncila’ kad je rekao: ‘Prema stvarnim komunističkim i partizanskim revolucionarima, spremnim na svaku žrtvu za svoju ideju, bez obzira je li riječ o Radi Končaru, Nadi Dimić ili sestrama Baković, iako sam antikomunist, osjećam poštovanje. Prema njihovim današnjim salonskim apologetima, bez obzira je li riječ o konjukturnim povjesničarima ili subverzivnim aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih kompanija, osjećam samo prezir. Znate, samo je ovdje moguće biti u isto vrijeme titoist, euroatlantist, liberal, rotarijanac, sljedbenik rodne ideologije, tražiti progon tzv. homofoba i šepuriti se u povorci Gay Prideu ispod duginih boja i srpa i čekića pod kojim je jugoslavenski komunizam, među ostalim, demonizirao i homoseksualnost te zabludjele drugove homoseksualce kažnjavao različitim partijskim kaznama… Kada bi Vladimir Bakarić, Rade Končar, sestre Baković i Alija Sirotanović vidjeli tu subverzivnu družinu licemjera i lobotomijskih teoretičara sa zagrebačke špice i iz kafića oko kina Europa, razočarano bi se okretali u grobu.’
Hasanbegović zatvorio dotok novca za nerad
Antihasanbegovićevske prosvjednike posebno je zaboljelo što je ministar ukinuo Stručno povjerenstvo za neprofitne medije jer im je zatvorio ‘novčanu špinu’ za njihov (ne)rad s obrazloženjem da je ‘Povjerenstvo primjer ideološke uskogrudnosti i sektaštva’, što nije teško dokazati, a mi bismo dodali kako bi neke u njemu trebalo procesuirati jer su sami sebi dodjeljivali novac. Kad ponestaje argumenata protiv ove odluke, odmah se poseže za optužbom o fašizmu, kako je poznati SDP-ovski provokator Nenad Stazić rekao u diskusiji u povodu odbijanja saborske većine da Ranko Ostojić bude imenovan čelnikom Odbora za unutarnju politiku u Hrvatskom Saboru. Po njemu je Hasanbegovićeva odluka o suspendiranju Povjerenstva za neprofitabilne medije ‘početak fašizacije’ i ‘terora’ u Hrvatskoj. Stazića su HDZ-ovci upozorili na njegove užasne riječi ‘da nije bilo Gologa otoka cijela bi Jugoslavija bila Goli otok’. Za ovu tvrdnju Stazić bi u bilo kojoj demokratskoj zemlji bio izbačen iz javnoga života, no Hrvatska još uvijek zaudara na komunizam i nitko mu ništa ne može.
Haranga na Hasanbegovića kulminirala je izjavom gotovo zaboravljene udrugice ‘Occupy Croatia’ kako je ‘Dosta više ustaša, popova i lopova’, što fatalno podsjeća na zločinačku komunističku pjesmicu ‘Crkve, fratre, popove, sve na kundak lopove, diktaturu, fašizam i rat donese nam taj buržujski gad…’ Njoj se pridružio Ante Tomić u beogradskom NIN-u (28.01.) gdje udara po Hasanbegoviću kao po muslimanskom vjerniku: ‘Dira me u srce slaboumnost ovog zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanova dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažaliti nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom.’ Koliko riječi, toliko uvreda. Još je dalje otišao Oliver Frljić u nizu izjava i intervjua u kojima halucinira o fašizmu i progonima.
Imami nisu sudjelovali u vojnim akcijama već bili duhovnici
U potrazi za Hasanbegovićevim političkim ‘grijesima’ jugokomunistički ‘islednici’ pronašli su njegov intervju časopisu ‘Pogledi’ u kojemu je riječ o Huseinu ef. Đozi, imamu 28. regimente 13. SS Waffen Handžar divizije u Drugom svjetskom ratu. Neki roditelji u Goraždu pobunili su se da jedna škola nosi Đozino ime. Đozo je bio vojni imam u vojsci Kraljevne Jugoslavije i u hrvatskom domobranstvu. Hasanbegović je ustvrdio da se danas ne smije razmišljati i govoriti o tome ne uzimajući u obzir tadašnje prilike, smatrajući da škola može imati to ime. O službi imama u 13. Handžar diviziji u kojoj su služili uglavnom muslimani, ali i hrvatski katolici i Nijemci, objavljena je studija u portalu ‘behar hr.’ s brojnim točnim podacima i zrelim zaključcima, naime da imami nisu sudjelovali u vojnim akcijama, da su bili isključivo duhovnici, uostalom tako je bilo i u drugim postrojbama, pa i u partizanskim u kojima su djelovali i neki katolički i pravoslavni svećenici. Duhovnici nisu propagirali ideologije nego su govorili isključivo o vjerskim zasadama. Đozo je poslije rata bio osuđen na pet godina robije radi navodne ‘neprijateljske propagande’, što i nije bila teška kazna kad se znalo da su padale glave i radi jedne nesmotrene izjave o Titu i partizanima.
U 13. Handžar diviziji služio je kao imam i Džemal ef. Ibrahimović koji se nakon Bleiburga spasio bijegom u Njemačku gdje je u Nürnbergu bio godinama imam tamošnje muslimanske vjerske zajednice. Bilo mi je čast za hrvatske emisije Radija Deutsche Welle angažirati efendiju Ibrahimovića za propovijedi prigodom muslimanskih praznika Kurbana Bajrama i Ramazanskog Bajrama koji su odisali velikim humanističkim nadahnućem i teološkom dubinom. Nije nam smetalo da je efendija Džemaludin Ibrahimović (1919.-2003.) služio u jednoj SS diviziji jer se politički nipošto nije ogriješio. O svome djelovanju efendija Ibrahimović je napisao: ‘Bio sam imam u Handžar diviziji. Kad smo mi Bosanci saznali da se možemo dobrovoljno prijaviti u jednu njemačku jedinicu, mnogi su iskoristili tu priliku. U Bosni je u to vrijeme bilo prisutno lijepo sjećanje na Austro-Ugarsku monarhiju. Tako da smo se osjećali naklonjeni njemačkom carstvu. Njemačka je za nas bila simbol čistoće, reda i discipline. Za kocentracijske logore i progone Židova tada nismo znali, jer velika masa dobrovoljaca je dolazila iz najsiromašnijih uvjeta, većinom sa sela. Treba uzeti i u obzir da su četnici u istočnoj Bosni masakrirali na tisuće muslimana, tako da smo željeli iskoristiti priliku da se branimo.’ Ovdje se valja prisjetiti da je Josip Broz Tito po svjedočenju tadašnjeg partizanskoga oficira Adila Zulfikarpašića prepustio četnicima da na Foči masakriraju muslimane, opravdavajući to riječima, da bi se ‘zadovoljili Srbi’.
Ista ta 13. SS divizija pobunila se u južnofrancuskom gradiću Villefranche de Rouergue protiv njemačkih postrojba. Pobuna nije dugo trajala, a prigodom njezina ugušivanja pobijeno je 110 muslimanskih i katoličkih Hrvata. U tome mjestu podignut je odgovarajući spomenik i jedna uklica nosi hrvatsko ime. Iz ovoga je razvidno da tadašnje događaje ne treba promatrati jednodimenzionalno nego uzimati u obzir teške prilike u kojima su se ljudi snalazili kako su mogli i umjeli. Stoga je neodgovorno da se one koji zastupaju rečeni stav o prošlosti kleveće da su ‘fašisti’ i ‘ustaše’, te da se unutarhrvatske rasprave o tome prenose u nama nesklono inozemstvo, što se vidi iz bjesomučnog prosvjeda ravnatelja Centra Simon Wiesenthal, Efraima Zuroffa, protiv postavljanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Zuroff se ovim miješa u hrvatske unutarnje prilike što je nedopustivo, a bilo bi isto ako bi netko iz Hrvatske napadao izraelske institucije i pojedince glede postupaka protiv Palestinaca kod kojih danomice padaju glave i nevinih ljudi (tzv. kolateralne štete). Zuroff je Amerikanac, rođen je poslije rata i njegova titula ‘lovca na naciste’ nije ništa drugo nego utrka za dobrom zaradom.
I na kraju valja reći da se zahuktala i mašinerija potpore ministru Hasanbegoviću počevši od Hrvatskog helsinškoga odobra i Matice hrvatske do više od nekoliko tisuća istaknutih javnih djelatnika koji potpisuju deklaracije u korist jednog političara, znanstvenika, Hrvata i muslimana, kakvih u Hrvatskoj zaista nema mnogo.
Datum objave: 09.02.2016.
