Autor: Ante Matić
Kad sam svojedobno boravio u Torontu poslije književnog nastupa, dok sam potpisivao knjigu Lijepa naša tuđina, prišao mi je čovjek pedesetih godina i rekao:
‘Ja ću kupiti vašu knjigu, ako u njoj nema psovki kao u vašoj Objahanoj zemlji, koju imam doma. Da sam znao da onako ružno psujete, nikad vašu knjigu ne bih donio doma. Oprostite što tako kažem iskreno.’
Nakon tih riječi bio sam zatečen, iznenađen, zbunjen i pomalo uvrijeđen. Podigao sam se sa stolice i stupio s njim u razgovor. Čovjek me brzo spustio na zemlju i otvorio mi oči. Rekao je otvoreno, bez dlake na jeziku:
‘Oprostite, ali vi moju djecu učite psovati. Čitajući vašu knjigu, moja djeca su počela psovati onako kako su u knjizi neki psovali. Oni, znate, od mene i moje supruge i od okoline u kojoj žive, ne mogu čuti psovke. Mislim da te psovke u knjigama su zlo u hrvatskom jeziku. Neki hrvatski pisci su prostaci. To ne čine kanadski pisci. Oni ne psuju u pričama i romanima. Da to učine, izmišljali bi neke riječi, koje se ovdje ne čuju.’
Vrativši se kući, posegnuo sam za spornom knjigom i užasnuo se od strahote psovki, kojima je obilovala moja prva knjiga. Bilo je to prije dvadesetak godina i tada sam bio jedan od rijetkih hrvatskih pisaca, koji je pisao onako kako se u stvarnosti govori u uredništvu, u birtiji, na pijaci, u gradu, u selu, na trgu, u divljini. Jednostavno sam pisao onako kako se govori, pogotovo što sam slušao u djetinjstvu. Za selo u kojem sam rođen moglo bi se pripiti ime, selo Svađalovo! Ne pada mi na pamet da više pišem kako sam pisao u početku.
Suvremeni i relativno mladi hrvatski pisci kao da se nadmeću u pričama i romanima, pa čak i u pjesmama, tko će sočnije psovati, bogohuliti, prostačiti. Kao da svi moraju znati da smo mi psovački narod.
Tomu je, nažalost, podlegao i dobar prozaik Damir Karakaš u svojoj knjizi priča Eskimi. Stanka Ferića su nagradili (kakav je to žiri?) za neku priču koja ima naslov Najmanji evropski k… U naslovu priče je psovka. Roman stanoviti mladog pisac Šetka počinje rečenicom: J… vam svima majku. I što je najgore taj pisac uspio je objaviti knjigu u uglednom i starom Napretku. Prostački jezik ulice, birtije i rulje preselio se u knjige hrvatskih suvremenih pisaca. Psuju gotovo svi odreda, psuju kao kočijaši, pa čak neki izmišljaju psovke ili ubacuju u svoje proze psovke koje se još mogu čuti u zaostalim sredinama, divljinama i prigradskim sredinama. Neki su pisci ponijeli sa sobom te psovke iz djetinjstva i sad uče gradsku djecu psovati po njihovu, pa se razmeću riječima i psuju gore nego kočijaši, prostaci i divljaci u hrvatskoj novijoj književnosti.
Kažem, tomu je podlegao i sjajan prozni pisac, Ličanin Damir Karakaš. Čitajući njegovu priču Osvajanje sela iza kojeg nema ničega, u knjizi Eskimi, užasnuo sam se od strahote psovki. Da toga nema u pričama, Karakaševa knjiga bila bi jedna od boljih proza u novijoj hrvatskoj književnosti. Ovako, šteta. Dobar pisac, a psovač.
Serija knjižica organizirane grupe pisaca u izdanju Pavićeva Europapress holdinga i kompanije, potvrdila je onu starodrevnu istinu o čoporu, krdu i plemenu. Desetak relativno mlađih pisaca i jedan stariji Ivo Brešan (on se nekako prišaltao njima) imaju svoje izdavačke kuće, svoje dnevnike i tjednike, svoje televizije i radije, svoje kritičare i sponzore, svoje tor i svoj čopor. Oni su u raznim žirijima, u odborima, oni imaju svoje mecene i savjetnike, svoje javnike i dojavnike, svoje moćne zaštitinike. Oni su novija ‘hrvatska proza’ i da otvorite konzervu neki bi od njih iz nje iskočio i odmah nešto opsovao. Oni jedni drugima dodjeljuju nagrade, daju stimulacije, pišu hvalospjeve i jamče književnu sadašnjost i budućnost!
U vulgarnosti i prostaštvu prednjači Boris D. U naslovu knjige psovka, na prvoj stranici beštimka ‘Bog ga je…, jesam ti rekao da šutiš’, predstavlja se čitateljstvu u Hrvatskoj romanom, čija se radnja događa ljetnog dana u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata negdje u Bosni. Naravno i normalno, kako već dolikuje psovačima u novijoj hrvatskoj vulgarnoj prozi, Dežulović pokazuje svu svoju raskoš znanja i uporabe psovki u dijalozima, a kadšto i u opisima onih koji ratuju. Ne zna se tko je koga napao, tko je agresor, tko žrtva, tko krvnik, tko branitelj i tko podmukao neprijatelj. Svi ti popularni pisci i pjesnici (i od strane komunističkih medija, kažem komunističkih i ne lažem, jer su mediji u rukama mentalnih komunista) forsirani pisci, imaju svoje kolumne u visoko tiražnim dnevnicima i tjednicima, pa što ne stignu zagadit duhovnu Hrvatsku, hrvatski javni prostor knjigama, to nadoknađuje esejima, prikazima, naručenim kritikama, dirigiranim komentarima, odnosno prostačkim kolumnama.
Novinar i pisac Jurica P. rođeni Splićanin, gdje živi i radi, autor je triju objavljenih romana, najnovijim romanom zadire dublje u živote svećenika i celibat. Tako priča Jurica kako se u jednom splitskom prigradskom naselju priprema gradnja nove crkve. Da bi se crkva sagradila, treba srušiti kuću u kojoj živi samohrana majka i njezina kćer Vedrana. Majka krije tajnu zbog koje ne želi prihvatiti ponuđeni stan ili novac, jednostavno ne prihvaća selidbu i zna da joj ne mogu ništa, pogotovu župnik. Zašto su župniku vezane ruke u podizanju crkve na određenoj lokaciji. Pavičić otkriva na kraju romančića, u kojem, za divno čudo, nema puno psovki i prostota, kao što ih je bilo u njegovim ranim radovima!
Robert R. piše na korici knjige da ga se može zateći u nekoj birtiji, za šankom, u društvu lakih žena i droga, vječito pripit ili pijan. celi da su njegove priče istinite i da ih je pisao pod gasom. Pijanac ne može dok pije napisati dobru prozu. To dobro znaju oni koji loše pišu i dobro psuju! Ove priče su zanimljive i prihvatljive za sve one koji vole lake žene, piće i lascive scene. Jezik mu je dinamičan, moderan, svakidašnji, kadšto onakav kako se govori u birtiji, na ulici, u redakciji, u tvornici, a kadšto onakav kako se govori u bolnici i školi. Njegovo pisanje je nekakav mišung i posljedica govora njegova rodnog kraja i govor hrvatske prijestolnice. Premda je prilično pismen i darovit pisac omakle su mu se manji previdi u jeziku, pa tako rabi strane riječ koje su u vrijeme srbizacije uskočile u hrvatski jezik. Ima riječi koje je teško razumjeti, što znače, primjerice riječ – pizdunjavo.
Raskoš psovki i pogrdnih riječi možete pročitati na stranicama ove knjige. Dobar pisac nasjeo je nekakvom modernom trendu pisanja začinjenog sočnijim psovkama i vulgarizmima. Tako u jednoj njegovoj knjigi ima i ova rečenica: Bog loče u nekoj birtiji! Dok Ante T. piše kako mu se u raskriženoj glavici kupusa ukazala Gospa, pa dodaje: Šteta što nije kiseo. Poznato je Gospino svetište u njegovu selu Prološcu. Otkud potreba tom piscu da vrijeđa Isusovu majku Mariju, koju smo mi Hrvati proglasili svojom nebeskom kraljicom?
Tko želi naučiti dobro psovati i vrijeđati i klevetati prijatelje, poznanike, slučajne prolaznike, pogotovu neprijatelja neka čita suvremene hrvatske pisce, koji su svojim vulgarnim djelima u žiži kulturnih zbivanja. Svi se dali u beštimke i psovke, u opise seksualnih nastranosti, naravno po uzoru na neke engleske i američke pisce prostake.
U priči Unutarnji monolog Robert R. zaista je pretjerao napisavši ovu groznu, bogohulnu rečenicu: Bog loče u nekoj birtiji.
Terminologija nekih današnjih pisaca je zastrašujuća i ponižavajuća za sve one koji vole ljepotu i čistoću hrvatskog jezika. Osobito se to odnosi na vjernike i ljude koji ne psuju i ne prostače. Sve gadosti i gluposti iz života, s ulice i birtije prenesene su na stranice knjiga i ukoričene, pa ti sada uživaj u ljepoti i ‘bogatstvu’ hrvatski psovki! Ako je suditi po rječniku, jeziku i izričaju poznatih nekih umišljenih i precijenjenih suvremenih hrvatskih pisaca, po vulgarnostima i psovkama u knjigama, nema im premca na starom kontinentu, a možda i na planetu.
Budući da neki od njih (mislim na dobro organiziranu grupu psovača i bukača) uspijevaju na razne načine svoje knjižuljke prevoditi na razne jezike, čitači diljem planeta će polako spoznati kako su Hrvati vrsni psovači!
Datum objave: 16.02.2016.
