Autor: Gojko Borić
Večernji list (17.02.) zdvojno vapi u velikom naslovu: ‘Dosta je!’ zaključujući ‘Ulični rječnik i vulgarnosti, pristojni šute, agresivni buče’. Ali u uvodniku Marinka Jurasića ovo jednako raspoređuje na oporbu i vladine ljude, što je nepravedno jer nitko se iz vladajuće koalicije ni izdaleka glede vrijeđanja drugih može mjeriti sa Zoranom Milanovićem koji je u tome vjerojatno svjetski rekorder. Telegram.hr izdvojio je u posljednje vrijeme samo neke njegove napade na HDZ pa ih navodi:‘…neki imam tu u Zagrebu ponovno (je) optužio Židove i Srbe za sve probleme’, ‘Neki ljudi jesu probisvijet i polusvijet’, ‘HDZ je šupalj kao tikva’,’U Hrvatskoj vlada kaos i bezvlašće’, ‘Kriminalna, mafijaška i proustaška koalicija’, ‘Protiv HDZ-a ne znam lijepo, meni to jednostavno ne odgovora’.
Očevidno su se u Hrvatskoj objede, klevete i psovke tako udomaćile da ih ljudi više takvima ne osjećaju. Kako javlja ‘CroExpress’, književnik Ante Matić začudio se prigodom gostovanja kod naših ljudi u Kanadi kad mu je jedan zamjerio kako ne bi kupio njegovu knjigu da je znao koliko u njoj ima psovki dodavši: ‘Čitajući Vašu knjigu, moja djeca su počela psovati onako kako su u knjizi neki psovali… Neki hrvatski pisci su prostaci. To ne čine kanadski pisci.’ I onda autor komentara u ‘CroExpressu’ navodi druge pisce koji prekomjerno koriste ‘šporke riči’ kakve pristojan čovjek izbjegava, a za neke i ne zna. Oni su toliko isfrustrirani radi toga što svijet oko njih nije onakav kakav bi oni željeli, naime jugoslavenski i komunistički, da svoj bijes pretakaju u psovke. Dvije najčešće psovke bez oslonca u zbilji su kad oni nekoga proglašavaju ‘fašistom’ i ‘ustašom’. To su naučili od svojih komunističkih predhodnika.
Fašo-ustaštvo u Hrvatskoj kao strašilo za ušutkivanje onih koji drukčije misle
Svatko tko i malo politički korektno misli mora znati da u Hrvatskoj ne postoji fašizam i da ustaša ima, dapače mnogo, ali nekoliko metara pod površinom zemlje kao žrtava komunističke strahovlade. Davor Marijan točno ustvrđuje u ‘Vijencu’ (br. 572): ‘Kao što je antifašizam poslužio komunistima da iskoriste nekomuniste da Hrvatskoj nametnu jaram proleterske revolucije, tako danas antifašizam njihovim baštinicima i ideološkim sljednicima služi da onemoguće sučeljavanje s komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije.’
No riječ je i o tome da tzv. antifašisti time opravdavaju zločine svojih djedova i očeva, ne žele napustiti privilegije koje su dobili osvajanjem vlasti u svibnju 1945. i što je najgore, nastoje tu svoju ‘životnu filozofiju’ nakalemiti mlađim generacijama kao vječnu istinu. Hrvatska je u tome iznimka među svim bivšim komunističkim zemljama. Krivnju snosi i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman koji je, braneći svoju partizansku prošlost, unio u preambulu Ustava Zavnoh i ustave NR/SR Hrvatske, tako dajući postkomunistima u ruke oružje s kojim se bore protiv ‘svladavanja prošlosti’, suprotno od onoga što Nijemci rade od pada nacizma do danas, i što je Europski parlament preporučio svojom Rezolucijom o osudi totalitarnih režima fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma. Hrvatska se ljevica na taj način isključila iz europske pa i svjetske osude totalitarizama 20. stoljeća.
Ono što je na Zapadu posve prihvatljivo, naime da postoje dva antifašizma, demokratski i komunistički, to u hrvatskim ljevičarskim krugovima nije poznato ili, što je vjerojatnije, oni to odbijaju kako bi sakrli svoju antidemokratičnost. Po mišljenju bavarskog Ureda za obranu ustavnosti: ‘Osim građansko-liberalnog antifašizma koji se zauzima za očuvanje demokracije i pravne države, razvio se i onaj orijentiran komunistički koji smatra sve nemarksističke sustave kao potencijalno fašističkim ili barem kao predvorje fažizma.’ (Verfassungsschutz.bayern.de). To je to, tako misle naši ljevičarski antifašisti koji, ako bi temeljitije proučili fašizam, vrlo brzo odkrili kako između njihova komunizma i fašizma postoji mnogo više sličnosti nego razlika.
Talijanski istraživač fašizma Emilio Gentile ovako opisuje tipične osobine fašizma: načelo vođe, težnja totalitarnosti u državi, partijska organizacija slična vojnim strukturama, iracionalni nadomjestak za religiju koji se zasniva na mitovima, ritusima i simbolima, hijerarhijsko kooperativno organiziranje gospodarstva i totalitarni model društva koji funkcionira po načelu hijerarhije. Ako rečeno usporedimo s komunizmom u kojemu je vođa (generalni sekretar, generalisimus, doživotni predsjednik) svemoćan, Partija nadgleda i upravlja državom i društvom, namjesto religije uvodi se marksističko-lenjinistička ideologija, koristi razne simbole, mimohode i radna natjecanja za učvršćivanje društva, posvemašnja kontrolira gospodarstvo pod lažnim parolama kao ‘tvornice radnicima, zemlja seljacima’ i oblikuje društvo putem funkcionarske hijerarhije, onda možemo vidjeti koliko su stravično velike sličnosti fašizma i komunizma. Fašizam je usto preuzeo rasnu teoriju prema kojoj su ‘arijevci’ iznad ‘semita’, u komunizmu su članovi Partije i nepartijski pristaše njezine politike (prema Majakovskom komunisti su ‘viši od ostalih za ljudsku glavu’) iznad reakcionarne buržuazije, vjernika i nazadnog seljaštva (kulaci). Fašisti ‘njeguju’ rasnu, komunisti klasnu teoriju . Iza fašista ostalo je oko 60 milijuna žrtava, iza komunista više od sto milijun. Premda na prvi pogled ne izgleda točna definicija Jure Vujića (Vijenac, br. 572.) kako su oni koji napadaju ministra kulture Hasanbegovića zapravo ‘crveni fašisti’, mora se priznati da je u pravu barem što se tiče metode obiju totalitarnih pokreta, naime ideološko diskvalificiranje s krajnjim ciljem – uklanjanje iz društvenih pozicija.
Bijesni psudointelektualni talibani ne odustaju, ne mogu bez neprijatelja
Domaći kulturni talibani najprije udaraju u diple o fašizmu i ustaštvu, a potom dolaze diskvalifikacije nekoga kao stručnjaka. To je izvrsno opisao Domagoj Tomas na portalu narod.hr. demaskirajući jednu književnicu koja nastoji obesnažiti znanstveni rad ministra Hasanbegovća, pri čemu pokazuje elementarno neznanje glede znanstvenih izvora u kojima je objavljivao, što je registrirano u međunarodnoj Current Contents (CC) bazi i časopisu Instituta Pilar. Pri tome je ‘opanjkala’ i vrlog svećenika prof. Krunoslava Draganovića, točno prema komunističkom načinu klevetanja proglašivši ga ustašom, a on to nije bio. Nakon što ga je UDB-a otela kod Trsta, Jugoslavija mu nije sudila, da je bio takav zločinac to bi učinila. I još nešto vrlo važno. Amerikanci su znali gdje se Ante Pavelić nalazio u Austriji, bio je u njihovoj okupacijskoj zoni, i nisu ga izručili Jugoslaviji . Zašto? To će valjda ostati tajna, no po mišljenju dugotrajnog ravnatelja Hrvatskoga caritasa u Salzburgu, svećenika Vilima Cecelje, Pavelić je bio slobodni zidar i kao takovoga su ga štitili američki ‘framazoni’; kasnije mu je vatikanski Crveni križ preko Draganovića pribavio dokumente za iseljenje u Argentinu. Draganović ga je usrdno molio da odustane od politike, ali to Poglavnik nikako nije htio, na hrvatsku, ali i svoju štetu.
Poseban slučaj u ovoj ‘talabinijadi’ je djelovanje intendanta HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, Olivera Frljića, koji je tu kazališnu kuću pretvorio u propagandističko središte jugokomunističke politike. Frljić je otvoreno tvrdio da će se ‘Jugoslavija vratiti’ i da ‘Hrvati nisu narod’, te stalno halicunira o ‘fašizaciji’ Hrvatske. Prozvao je Vladu nazvavši je ‘Vladom opasnih namjera’. Argumentirani odgovor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Miloradu Pupovcu označio je kako je ona time ‘dala zeleno svjetlo ulici da se razračunava sa svima onima koji se ne uklapaju u jednoumlje koje propagira Vlada.’ A Vlada uopće ništa ne propagira, pa ni jednoumlje.
Klevetanje domaćih (ne)prilika i u inozemstvu
Ovaj iznuđeni sukob ljevičarskih ekstremista s demokratskom Hrvatskom prenio se i izvan granica naše države, pa su tako o njemu izvješćivale neke njemačke, austrijske i francuske novine. U izvješću poluslužbenoga njemačkog Radija ‘Deutsche Welle’, uzima se zdravo za gotovo da je Hasanbegović nosio ustašku kapu sa slovom U, premda su to demantirali svi koji se tu nalaze u njegovu društvu. U njemačku diskusiju uključio se i splitski povjesničar Dragan Markovina koji tvrdi da je Hasanbegović postavljen za ministra kako bi uveo ‘uniformirano mišljenje u kulturi, intelektualnom i javnom radu.’ Svatko zna da i najmoćniji ministar u bilo kojoj hrvatskoj vladi nije u stanju izvesti takovo nešto, pogotovo kad se zna da većina fotelja u kulturnom životu Hrvatske zauzimaju bivši komunistički intelektualci i njihovi kasniji oponašatelji. U nastupanju u emisiji ‘Nedjeljom u dva’ Markovina tvrdi da je Tuđmanova politika bila ‘čisti nacionalizam, potpuni antimoderni pokret… i nakon njegove vladavine mi se nismo oporavili, nego smo doživjeli civilizacijskim i socijalni slom.’ Prema Markovini ‘jugoslavenstvo je ideja’ koja će ‘nadilaziti nacionalizme i uvijek postojati’. Prije prošlih predsjedničkih izbora ‘prorokovao’ je pobjedu Ive Josipovića, ali drži da bi izbore ‘kao takove trebalo ukinuti jer nemaju smisla’, zaključivši kako ‘Hrvatska ionako nema jasan stav o ničemu, i samo čeka što će joj narediti Europska Unija.’ Za njega je Jugoslavija sve najbolje što nam se dogodilo, knjigu pod naslovom ‘Jugoslavenstvo poslije svega’ predstavio je prošle godine na beogradskom Sajmu knjiga.
I pisac Edo Popović je u emisiji ‘Novi dan’ televizije N1 zatražio ostavku ministra Hasanbegovića. Popović je dodao: ‘Mislim da bi Milošević bio sretan da je imao jednog ovakvog propagandistu.’ To je Popovićeva crvena linija po kojoj se kreće već godinama, pa tako nalazimo jednu reportažu u časopisu ‘Geo – Kroatien’ (br. 3 /2014.) u kojoj se sprda s Domovinskim ratom na najvulgarniji način. Vodi njemačkoga autora Sebastiana Kretza po Velebitu i cirkusira riječima ‘Imamo Hrvatsku’, dodajući: ‘Tuđman i Milošević su tada zavrtili jedan prokleto dobar ples kao par.’ Po njemu, u to vrijeme nije bilo riječi o samoodređenju naroda za koje su se borili vođe Hrvata i Srba u jugoslavenskom ratu, nego o novoj podjeli moći i vlasništva, i to ne jedan protiv drugoga, nego protiv vlastitih ljudi. Ili, sažeto prema Popovićevu načinu, piše Nijemac: ‘Radilo se o vilama koje su komunisti prije ukrali fašistima, a oni Židovima, sada HDZ želi te vile.’ Stvarno, nevjerojatno kad svatko zna da su komunisti i njihova rodbina zadržali sve vile u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj. Popović doslovno: ‘Privatizacija je samo jedna druga riječ za otimačinu.’ No, Bogu hvala, njemački novinar nije prihvatio tu preopćenitu tvrdnju, pa je zaključio kako su Popovićeve teze uglavnom priznate, ali ne i jedna vrlo važna: prema tzv. Gini kojeficentima, kojima se mjere ekonomske nejednakosti, primanja u Hrvatskoj slično su raspoređena kao u Njemačkoj, obje spadaju u ravnomjernih 15 posto država u svijetu. Edo Popović je, dakle, lagao, sramoteći svoju Domovinu. Pitamo se, zašto Nijemcu nije rekao, kad su već bili na Velebitu, kako se u Jugoslaviji išlo u višegodišnji zatvor samo radi pjevanja naivne budnice iz 19. stoljeća: ‘Oj ti vilo, vilo Velebita, ti našeg roda diko…’ No to ne spada u njegov opis hrvatske zbilje koja je, po riječima njemačkoga novinara, ovakova: ‘Hrvatstvo nije nacionalnost. To je dijagnoza. Državna zastava je šarena krpetina, zemlja je cirkus, incestoidna do jaja.’
Opet ta prokleta politička emigracija
Kad našim jugovićima ponestane pogrda na adresu domovinskih Hrvata uvijek dobro dolaze bivši emigranti premda ih više uglavnom nema ili ako su živi, žive povučeno, no lešinarenje je stari zanat naših postkomunističkih komunista. Nevjerojatno je ali istinito da su čak i postkomunistički funkcionari u Zagrebu bili zahvaćeni ‘antiemigrantskim bacilom’ pa su prema svjedočenju Antuna Babića paničarili: ‘Dok sam bio glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova 1991. godine, jednoga dana u Kabinet ministra Šeparovića, vidljivo uplašen, upao je jedan ministar u Vladi narodnog jedinstva, koji je već s vrata vikao: Zvonko (dr. Šeparović, koji takav strah nikad nije pokazivao), ako dođu one ustaše izvana, sve će nas poubijati’, (‘Hrvatska izvan domovine’, str. 51, naklada Golden marketing i Tehnička knjiga, Zagreb, 2015.). A emigranti se uglavnom nisu vratili ili su se često vraćali, ali u tuđinu.
Politička emigracija u vrijeme jugokomunističke diktature itekako je uspješno publicistički djelovala, što bi trebalo biti poznato i onima koji je sada, kao Markovina, kleveću tvrdnjom da nije bila dovoljno ‘antiustaška’. Spomenimo samo naslove glavnih emigrantskih časopisa kao što su ‘Journal of Croatian Studies’, ‘Croatian Times’, ‘BC-Review’, ‘Studia Croatica’, ‘Croatia Press’, ‘Kroatische Berichte’, portal na njemačkom ‘Bulletin’, potom izvrsne publikacije na hrvatskom jeziku kao ‘Hrvatska Revija’, ‘Osoba i duh’, ‘Na pragu sutrašnjice’, ‘Republika Hrvatska’, ‘Poruka slobodne Hrvatske’ itd. Treba naglasiti i višedesetljetnu nazočnost hrvatskih emigrantskih izdavača pod nazivom ‘Croatia – Kroatien’ na glasovitom frankfurtskom Međunarodnom sajmu knjiga, protiv čega su stalno prosvjedovali jugoslavenski predstavnici u Bonnu, pogotovo ambasador notorni Budimir Lončar – uzalud.
A što se tiče kritičkog štiva spram ustaštva, NDH i Pavelića, to se svi mogu uvjeriti u njegovu snažnu argumentativnu i količinsku nazočnost u ‘Hrvatskoj Reviji’, ‘Na pragu sutrašnjice’, ‘Novoj Hrvatskoj’ i ‘Poruci slobodne Hrvatske’, zasigurno najčitanijim tiskovinama u emigraciji. Vinko Nikolić je objavio dvoknjižje o Bleiburškoj tragediji u kojemu je ustvrdio krivicu za nju: jugoslavenski komunistički režim, britansko kršenje Ženevskih propisa o vođenju rata i politika Ante Pavelića. A da povratnici novinari i publicisti nisu mogli postignuti ono što su namjeravali u egzilu, bilo je za očekivati, to se dogodilo i svim ostalim povratnicma u postkomunističkim zemljama, u Hrvatskoj, dakako, bilo je najgore jer su gotovo svi važniji autori iz vremena komunizma ostali na svojim pozicijama u demokraciji, koristeći se jezičnom mimikrijom, ali ne i konkretnim postupcima kajanja. Dovoljno je prolistati internetsku verziju ‘Leksikona hrvatskog iseljeništva i nacionalnih manjina’, pa vidjeti koliko je ogromno intelektualno i političko blago iseljene Hrvatske koju Domovina zanemaruje, uglavnom na svoju štetu. Hrvatska se emigracija velikim dijelom udaljila od ustaštva, NDH i Pavelića, ali na jedan kulturan način, ne metcima u potiljak, utamničenjima i proganjanjima svakog sjećanja na to tragično razdoblje hrvatske povijesti, kako su to činili komunistički zločinci koji u Hrvatskoj još nisu izumrli.
Datum objave: 24.02.2016.
