Piše: Ante Matić
Ja ću doći u Rusiju kad na vlasti ne budu ljudi koji su ruskom narodu radili zlo u vrijeme Lenjina i Staljina, od oktobarske revolucije do naših dana, kad na važnim mjestima u politici, u medijima, u institucijama, u crkvenim redovima, u sportskim ustanovama, u raznim udrugama i strankama ne budu ljudi, koii su oduzimali ljudima živote, slali nevine ljude na robije, oduzimali im imovinu i slobodu… Tako je nobelovac Soljženicin odgovorio Gorbačovu kad mu je pisao pismo, kojim ga poziva da se iz tuđine vrati u svoju domaju Rusiju.
Lustracija, što je to?
Često se postavlja to pitanje i nameću se razni odgovori, a sve se svodi na ono što je Solženjicin odgovorio Gorbačovu ili što je nadbiskup Krakova svojedobno rekao s oltara, prije blagoslova:
Dragi moji vjernici, katolici, moji Poljaci od ovoga časa, ja nisam više nadbiskup Krakova i odlazim u svoj nespokoj, i tražim oproštenje od vas u ovoj crkvi i od poljskog naroda, da mi oprostite što sam kao mladi svećenik radio za poljsku zloglasnu tajnu službu.
Kako bi to bilo dobro da je to učinio i neki naš grešni svećenik ili neki naš ministar, ambasador, konzul, direktor, dekan, urednik, časnik… Nažalost to se nije dogodilo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nije provedena lustracija, niti je donesen zakon o lustraciji, niti je organiziran referendum o lustraciji. Šteta je što to nije do sada učinjeno. Bila bi to katarza hrvatskog naroda. Da je to učinjeno hrvatski narod bi bolje živio i bio sretniji za spoznaju da su ipak doživjeli zemaljsku pravdu oni Hrvati, koji su radili za Kos i Udbu u vrijeme Titove tiranije, pa čak i kasnije, sve do sada.
Ljudi misle da je poražen komunizam 1990. godine. Nažalost, nije. Da bih vam ilustrirao lustraciju, navest ću primjer jednog mog prijatelja, poznatog hrvatskog pisca, koji je svojedobno donio svoju knjigu kući, pa kad je djed pročitao knjigu i video ilustraciju i što njegov unuk piše, pitao je unuka:
Reci mi tko ti je ono lustriro knjigu?
Ja, djede! Sam sebe sam lustrirao, a knjigu je ilustrirao jedan naš slikar. Lustracija je po Bratoljubu Klaiću (lustratio) čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i povremeni pregled (zemljišnih) službenih knjiga.
Nije lustracija skidanje glava i tjeranje ljudi na robiju ili s posla, kako neki misle i to priželjkuju. Stvar je vrlo jednostavna i zato je teško provodiva. Ako je neki Hrvat radio za zloglasnu Udbu zbog vlastite koristi u ime neke ideologije ili partije, zlostavljao nekoga tko ne misli kao on i njegovi nalogodavci, taj ne može biti na nekom položaju gdje se odlučuje.
Lustracija je mogla imati smisla da je provedena odmah kod uspostave hrvatske države. No, tada je Domovinski rat uzet kao izgovor. Pravi razlozi bili su mnogo kompleksniji. Navodni strah od ‘‘nasilja‘‘ hrvatskih nacionalista i žrtava komunističkih progona, onih iz zemlje i iz inozemstva, pokazao se potpuno neutemeljen. Nepoznat mi je ijedan slučaj u Hrvatskoj da bi neki bivši udbaš platio glavom za svoje zločine, niti je odgovarao Titov kiler za ubojstvo, primjerice, Brune Bušića i drugih hrvatskih domoljuba.
Tragikomedija je u tomu, što su poslije prvih višestranačkih izbora, oni koju su trebali biti lustrirani, lustrirali one koju su trebali njih lustrirati i staviti ih tamo gdje im je i mjesto po onome što su radili u vrijeme Titova režima, pa i kasnije, sve do naših dana.
General Glasnović i ja dali smo sebi u zadatak, da će on progurat u Saboru zakon o lustraciji, a ja u medijima. Kako sada stvari stoje, izgleda da će biti nemoguće, jer je Karamarko izjavio da odustaje od lustracije. Ako ne prođe Zakon o lustraciji, onda ćemo tražiti referendum o lustraciji, pa kud puklo da puklo…
Datum objave: 29.02.2016.
