Autor: Gojko Borić
U noći na 1. travnja u Bonnu je preminuo veliki njemački državnik i isto tako veliki hrvatski prijatelj Hans-Dietrich Genscher (1927.) kojega će povijest spominjati uz ostale velikane njemačke politike kao što su bili Konrad Adenauer, Willy Brandt, Helmut Schmidt i Helmut Kohl.
Genscher je rođen u istočnonjemačkom seocetu Reideburgu u kojemu je doživio obje diktature, nacionalsocijalističku i komunističku. Njegova obitelj odlučila se za preseljenje u demokratsku Saveznu Republiku Njemačku, u kojoj se Genscher odmah politički angažirao u liberalnoj Slobodno-demokratskoj stranci (FDP) koja je gotovo cijelo vrijeme postojanja poslijeratne Njemačke igrala važnu ulogu u politici, često postavši jezičac na vagi između dviju velikih pučkih stranaka Kršćansko-demokratske (socijalne) Unije i Socijaldemokratske stranke Njemačke. Genscher je u zapadnoj Njemačkoj brzo napredovao u svojoj stranci koja je dugo vremena važila kao građanska stranka, više sklona konzervativcima nego socijaldemokratima. To se promijenilo kad je FDP pod vodstvom Waltera Scheela ušla u koaliciju sa socijaldemokratima pod vodstvom legendarnog Willyja Brandta. U Scheel-Brandtovoj vladi Genscher postaje ministar unutarnjih poslova, ne baš uvijek uspješan, primjerice prigodom pokušaja da spasi izraelske atletičare koje su za vrijeme Olimpijade u Münchenu bili zarobili palestinski teroristi, a završilo je njihovim brutalnim ubojstvom.
Kao ministar vanjskih poslova postiže zavidne uspjehe
Nakon ostavke Willyja Brandta prouzrokovane ubacivanjem jednog istočnonjemačkoga špijuna u njegovu blizinu, Genscher preuzima ministarstvo vanjskih poslova u vladi Helmuta Schmidta. U toj ulozi Genscher postiže zavidne uspjehe, posebice u poboljšavanju odnosa s Istokom. Već tada se Genscherova vanjska politika odlikovala umjerenošću prema pravilu da je svaka politika ‘umijeće mogućega’. Genscherova vanjskopolitička filozofija sastojala se od dva načela: sačuvati njemačko ukotvljenje na Zapadu i otvoriti se prema Istoku. To je zahtijevalo odricanje od svih ‘velikih poteza’ i ‘napadnih nastupa’ u javnosti i bilo nazvano ‘genšerizmom’. Nakon što su Genscherovi liberali shvatili da se u gospodarskoj politici sve manje slažu sa svojim socijaldemokratskim koalicijskim partnerima promijenili su poziciju i skupa s konzervativnim strankama izglasali nepovjerenje kancelaru Schmidtu. To je dovelo do lomova u liberalnoj stranci, ali Genscher je uspio skupa s Kohlom uspostaviti solidnu Vladu u kojoj je nastavio posao ministra vanjskih poslova.
Prvi tražio da se posluša Gorbačova
Od tada Genscher neumorno putuje svijetom u nastojanju da ostvari političko popuštanje između Zapada i Istoka. Nakon što je u Sovjetskom Savezu vlast preuzeo tvorac glasnosti i perestrojke Mihail Gorbačov, Genscher je bio prvi zapadni političar koji je rekao ‘Poslušajmo što govori Gorbačov’. U vrijeme sovjetskog prijelaza na mekši režim, Genscher je uspostavio posebno prijateljski odnos sa sovjetskim ministrom vanjskih poslova Eduardom Ševernadzeom. U to vrijeme nasrnulo je u njemačko Veleposlanstvo u Pragu oko tri tisuće istočnih Nijemaca koji su htjeli dobiti ulaz u zapadnu Njemačku. Budućnost tih ljudi bila je neizvjesna. Zahvaljujući dobroj vezi s Ševerndnazeom istočnonjemački vlastodršci dopustili su svojim zemljacima da u velikom vlaku preko istočne Njemačke budu prebačeni u zapadnu Njemačku. To je bio početak postepenog srozavanja komunističkoga DDR-a. Poslije toga uslijedio je raspad istočnoga bloka skupa s demontažom Sovjetskoga Saveza, Čehoslovačke i Jugoslavije. U tom razdoblju velikih napetosti, neizvjesnosti i euforije, Genscher je odigrao svoju povijesnu ulogu, bio je posrednik u zamršenim situacijama, ali onima koji su bili povijesno poraženi, komunistima i licemjernim postkomunistima, nikad to nije ‘stavljao pod nos’. Pao je Berlinski zid, komunistički DDR-a prestao je postojati, zahvaljujući genijalnoj politici Helmuta Kohla, ali i Genschera, Njemačka se ponovno ujedinila, a da za to nije morala odustati od svojih pozicija u Europskoj Uniji i NATO-u. Nakon 18 godina na čelu Ministarstva vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher dao je ostavku, i to posve dragovoljnu, ne pod nekakvim pritiscima u svezi njegove ulogu pri raspadanju Jugoslavije kako su tvrdili zagovornici teorija zavjera.
U početku je bio za opstanak Jugoslavije
Kao i svi ostali zapadni političari i Genscher je bio za opstanak Jugoslavije jer je držao da je ona korisna kao ‘tampon država’ između Zapada i Istoka, a ako bi se raspala da bi to dovelo do ratnih sukoba ne samo u njoj nego i u njezinu susjedstvu. Genscher je dobivao proturječne depeše iz njemačke ambasade u Beogradu i Generalnog konzulata u Zagrebu. Autor ovih redaka bio je svjedokom rječkanja između njemačkog ambasadora i generalnog konzula na Zagrebačkom velesajmu u kojemu se njemački predstavnik u Zagrebu žalio kako veleposlanstvo u Beogradu ne prosljeđuje njegova izvješća u Bonn. Generalni konzul nije vjerovao u budućnost SFRJ, ambasador u Beogradu Hansjörg Eiff bio je suprotna mišljenja, i to je potvrdio u svojim memoarima.
Tvrdnje velikosrba i njihovih prijatelja u svijetu da je Njemačka sudjelovala u razaranju Jugoslavije, (skupa s Vatikanom, Austrijom, Mađarskom i Trećom internacionalom?) uopće ne odgovaraju istini. Bonn se dugo i predugo opirao zahtjevima Hrvatske i Slovenije da dobiju međunarodno priznanje kao neovisne i suverene države. No Genscher je bio ne samo političar nego i čovjek s osjećajima za patnje drugih. Zahvaljujući Hrvatima u Njemačkoj koji su preko raznih kanala uvjeravali njemačku vlast i javnost da Jugoslavija nema budućnosti i da se rat Srba protiv prozapadnih republika SFRJ može okončati samo njihovim međunarodnim priznanjem, službeni Bonn je napokon shvatio stvarnost i time priznao Hrvatsku i Sloveniju kao neovisne države, protiv čega su dugo bili Francuska, Velika Britanija i još neke zapadne države. Priznanje je došlo prekasno, nakon razaranja Vukovara, granatiranja Dubrovnika i pretvaranja više od četvrtine Hrvatske u ilegalnu i od nikoga priznatu ‘Republiku Srpsku Krajinu’. Zahvaljujući činjenici da su Europa i svijet priznali Hrvatsku, tzv. JNA morala je napustiti našu Republiku, hrvatsko pitanje je internacionalizirano, u ‘Krajinu’ su došle plave kacige UN-a, sve je išlo u smjeru pregovora s pobunjenim Srbima, a ako oni ne uspiju Hrvatskoj je preostala vojno-redarstvena akcija ‘Oluja’ koja je završila uspješno. U to vrijeme Genscher više nije bio šef njemačke diplomacije nego njegov nasljednik Klus Kinkel, u svemu osrednji političar i diplomat kojega je Zapad često koristio kao ‘donositelja opasnih poruka’ Hrvatskoj.
Posjećivao priredbe hrvatske zajednice
Genscher je i nakon svoga umirovljenja ostao u prijateljskim odnosima s hrvatskom zajednicom u Njemačkoj čije je priredbe posjećivao kad god su mu to dopuštale prilike, jer je i kao bivši ministar mnogo putovao, držao predavanja i sudjelovao u političkim diskusijama. Hrvati su ga uvijek dočekivali s velikim uvažavanjem i srdačnošću. U Selcima na Braču postavili su mu poprsje, možda prerano, on se prigodom posvete nije tu pojavio. Pisac ovih redaka poslao mu je fotku iz Splita s motivom ‘Buffet Genscher’ na Rivi. Veliki hrvatski prijatelj zahvalio se na pošiljci s toplim riječima kako će se uvijek zauzimati za Hrvatsku koliko mu to dopuštaju njegove mogućnosti.
Hvala Vam Hansu-Dietrichu Genscheru za sve što ste učinili za našu Hrvatsku! Počivao u miru Božjem. Hrvati Vas nikada ne će zaboraviti.
Datum objave: 04.04.2016.
