Više nego uspješan nedavni koncert popularnog hrvatskog pjevača i aktivista Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu bio je popraćen djelomično zlonamjernim tvrdnjama domaćih i nekih stranih autora kako je to bio najveći fašistički skup u poslijeratnoj Europi, a što je kod nas izazvalo potrebu da prolistamo neke objektivne knjige o ustašama, Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u kojima smo naišli na pluralistički pristup tim fenomenima novije hrvatske povijesti pa ćemo ih citirati i opisivati pa neka čitatelji sami prosude tko je bio u pravu, domaći klevetnici ili strani diferencirajući autori.
Počnimo od nestora njemačkog istraživanja fašizma i nacizma Ernsta Noltea u njegovoj knjizi Die Faschistische Bewegungen, naklada DTV, München, 1966.
Prema njemu, ustaše se na prvi pogled ne može označiti fašistima jer su mnogo sličniji tajnim balkanskim nacional-terorističkim organizacijama kao što su bile srpska Crna ruka i makodonski VMRO, a poznato je da Crna ruka i danas uživa ugled u Srbiji dok je VMRO bio dio nekoliko vladinih koalicija u suvremenoj Makedoniji.
Dakle, gdje je tu problem, očito u nepoznavanju balkanske povijesti kod nekih domaćih i stranih tzv. antifašista. Nolte stavlja ustaše i u blizinu talijanske Mazzinijeve Giovine Italia. Dakle, ustaše su bile u dobrom društvu nacionalističkih tajnih udruga koje su se borile za osamostaljenje svojih naroda.
No idimo dalje s opisima ustaštva koje je Pavelić mijenjao prema trenutnim političkim potrebama, a uglavnom su se odnosili na Starčevićevo samohrvatstvo, (u Hrvatskoj će vladati samo Bog i Hrvati), Radićevo seljaštvo, (tko ne potječe od seljaštva nema hrvatske krvi ) i modernu europsku politiku Sila osovine Njemačke i Italije, ali prema autorima Ladislausu Horyju i Martinu Broszatu, (njihova knjiga Der kroatische Ustascha Staat – 1941-1945, naklada dva 1964) ustaška načela ne proklamiraju ideološku originalnost, a niti točno definiraju političko-društveni novi poredak ili prava i dužnosti državljana…. što je, kako pišu dalje, podesno za samovoljno odlučivanje državnih vlasti i time za provođenje volje diktatora.
U knjizi navedenih autora vrlo se precizno opisuje političko, gospodarsko i kulturno previranje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u kojoj se sukobljavalo barem pet naoružanih formacija, njemačka, talijanska, ustaško-domobranska, partizanska i četnička u slabo organiziranoj upravi čiji je vanjski položaj također bio klimav, (Rimski ugovori!), a unutrašnjopolitički podvrgnut samovolji svih u sukobima sudjelujućih strana tako da je njezina budućnost bila neizvjesna od samog njezina proklamiranja.
Od velike je važnosti reći da su autori također opširno i kritički opisali djelovanje raznih srpskih političkih i vojnih čimbenika, uglavnom četnika, koji su radili na destabiliziranju ustaške države. Ali definicija ustaštva u ovoj knjizi ne stavlja ga u blizinu fašizma što autori primjećuju kao nedostatak.
Od iznimne je važnosti prema svojoj znanstvenosti knjiga Aleksandera Korba Im Schatten des Weltkriegs – Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945 , (izdanje HIS Verlag, Hamburg, 2013) koja, nažalost, još nije izašla u hrvatskom prijevodu premda su je imali u rukama dvojica nakladnika koji su prekršili svoju namjeru da je objave i to bez ikakva objašnjenja.
Naravno ni ova studija nije savršena, ali u nekim svojim tvrdnjama i dokazima nadmašuje sve ostale knjige o NDH, Paveliću, ustašama i jugoslavensko-srpskoj historiografiji. U intervjuu koji je dao časopisu Magazin za vojnu povijest, listopad 2017., Aleksander Korb govori najprije o tome može li se Ustaški pokret jednoznačno nazvati fašističkim kad se zna da su se pozivali na Starčevića, Radića i moderna politička gibanja u Europi te, među ostalim kaže: To jako ovisi o tome koliko strogo postupamo pri definiranju faüizma. Naravno, ustaše su imali svoje nefašističke uzore, što također vrijedi i za talijanske fašiste i njemačke nacionalsocijaliste… Međutim, faašizam je od sredine devedesetih godina bio stvarnost u Europi i snažno je utjecao na tada mladi Ustaški pokret… Od 1933. Hitler je došao na vlast s izričitim ciljem revidiranja versajskoga poslijeratnog poretka. Taj u Hrvatskoj nije bio manje omražen nego u Njemačkoj pa je stoga Njemački Reich bio prirodni saveznik ustaša. Tome valja pridodati da su njihovi kadrovi oko deset godina pribivali u talijanskom egzilu. Premda su mnogi ustaše mrzili Italiju, ipak se u to vrijeme zbilo njihovo jasno fašiziranje… Za mene je glavni kriterij samoshvaćanje takvih skupina, a to je u slučaju ustaša bilo jednoznačno: oni su svjetonazorno bili povezani s njemačkim i talijanskim fašizmom kao dijelom jedne političke obitelji. Međutim kad već govorimo o tome, ipak temeljito odbacujem u komunističkoj historiografiji korišteni pojam klerofašizam. Naravno, Crkva je u katoličkoj zemlji kao što je Hrvatska igrala određenu ulogu, ali brojni ustaški aktivisti nisu mnogo držali do Crkve…
U daljnjem tijeku svoga intervjua dr. Korb ustvrđuje da ustaše nisu imale Master plan za uništenje oko dva milijuna Srba, Židova i Roma…no etnička su čišćenja bila povezana s lokalnim ratovima u namjeri da se udio Srba u NDH drastično smanji. Za tvrdnju koju je navodno izmislio Mile Budak da trećinu Srba treba ubiti, trećinu pohrvatiti a trećinu protjetati nema prema riječima dr. Korba dokumentarnog dokaza što su ustvrdili i neki hrvatski povjesničari ali tek nakon oslobođenja od komunizma. I antisemitizam u Hrvatskoj nije bio tako izražen kao u ostalim dijelovima srednje Europe, navodi dr. Korb te kaže kako su ostatci židovske zajednice u Zagrebu uistinu postojali sve do svibnja god. 1945. On također zna da su se oni spašavali bijegom u talijansku utjecajnu zonu u NDH i u partizane no trebao je navesti da je postojala konstrukcija počasnih arijevaca koja je omogućila spašavanje Židova kao dijela hrvatske nacije. Njih je udomljavala i Katolička Crkva u okviru svojih ne baš velikih mogućnosti.
Upadljivu pogrješku napravili su povjesničari Claus Heinrich Gattermann u svojoj knjizi Kroatien – Zweitausend Jahre Geschichte an der Adria, (naklada OLMS, 2011 ) u kojoj tvrdi da su muslimani u NDH bili podvrgnuti nasilnom pokatoličavanju, kao i Ludwig Steindorff u svojoj knjizi Kroatien, von Mittelalter bis Gegenwart, (naklada Pustet , Regensburg , 2011.) koji za muslimane u NDH kaže da su bili građani drugog reda , što je izvan svake pameti jer je Pavelić kao i Starčević smatrao naše muslimane cvijetom naroda hrvatskoga, a to se konkretiziralo u kadrovima od doglavnika Džafer bega Kulenovića do ministara u hrvatskoj vladi i ostalih dužnosnika, nažalost nedovoljno u samoj Bosni i Hercegovini pa su se neki viđeniji muslimani požalili na to kod samog Hitlera, ističući svoje navodno arijstvo, no Führer nije htio poslušati buntovnike i Bosnu priključiti Njemačkome Reichu. Džaferova sina Nahida ubila je Udba u Münchenu na okrutan način u kupatilu a počinitelj je bio njegov zemljak koji se, kako neki tvrde, javio iz Sarajeva nakon pada jugokomunizma kao član HDZ-a.
Posebo plodan u pisanju historiografskih knjiga o Jugoslaviji bio je Holm Sundhausen, inače specijalist za srpsku povijest, no on je svojim jednostranim jugofilstvom često narušavao istinitost svojih tekstova, ali ipak je vrijedno zabilježiti jednu njegovu kraću fusnotu iz knjige Geschichte Jugoslawiens (naklada Kohlhammer, Stuttgart , 1982.) u kojoj navodi riječi američkih sudaca na nürnberškom procesu njemačkim generalima s jugoistoka Europe, slučaj 7) koji su, među ostalim ustvrdili… Mi smo mišljenja da je Hrvatska za vrijeme cijelog razdoblja o kojemu je ovdje riječ (drugi svjetski rat op.a.) bila okupirana zemlja i da su za sva djelovanja hrvatske vlade bile odgovorne okupacijske sile. Ovaj stav međutim nije proširen među domaćim i još manje među stranim povjesničarima.
Od posebne znanstvene vrijedosti dvije su knjige profesora Ludwiga Steindorffa, druga pod naslovom Geschichte Kroatiens, (naklada Pustet , Regensbur, 2020) s mnogo važnih detalja iz novijeg postojanja suverene i neovisne Republike Hrvatske, ali i s nekim pogrješkicama više političke nego historiografske naravi, kao onu o muslimanima kao drugorazrednom etnikumu u NDH. I prof. Steindorf se priklanja onima koji Ustaštvo svrstavaju u fašizam, no to je samo manji dio njegovih opažanja.
Mi ćemo se zadovoljiti trodiobom ustaške inače vrlo mršave ideologije u kojoj se oni povezuju sa Starčevićem, Radićem i modernim političkim gibanjima u Europi, a ona su tada uglavnom bila fašistička i nacionalsocijalistička. Ovdje je važno upozoriti na povezanost Ustaštva s nacizmom, ali i partizana s boljševizmom koja je bila kod komunista mnogo dublja i sveprisutnija nego ona ustaška s nacifašizmom.
Što se tiče povezanosti Hrvatske za vrijeme komunizma s ostalim jugoslavenskim republikama ona je također bilo dublja i čvršća nego veze ustaša s Njemačkom i Italijom. Stoga se NDH može proglasiti neovisnijom prema vani nego što je bila Narodna, odnosno Socijalistička Republika Hrvatska unutar Jugoslavije. Tito je SR Hrvatsku kao formalno državu politički obezglavio što Hitleru nije palo na pamet premda su ga na to nagovarali neki njemački generali sa službom u NDH. I Talijani su bili nezadovoljni s Pavelićevim režimom, ali nisu svrgli Poglavnika kao što je Tito pobrisao cijelu hrvatsku državnu i partijsku elitu god. 1971. u Karađorđevu. Opakije simbolike nije mnoglo biti.
I da zaključimo: kad govorimo o Ustaškom pokretu, onda moramo imati pred očima, kako naglašavaju neki njemački povjesničari, da je on nastao u vrijeme cvjetanja nacionalsocijalizma pa je taj onda morao imati veći utjecaj na ideološko i političko usmjerenje Pavelićeva pokreta nego prije toga dok se između hrvatskih i talijanskih vlasti tijekom Drugog svjetskoga rata vodio pravi podzemni rat pa su ustaše bili više nego radosni kad je kapitulirala fašistička Italija.
I za vrijeme Kraljevine Jugoslavije ustaše su bili proganjani u Italiji nakon atentata na kralja Aleksandra, a u Njemačkoj im je bio zabranjen svaki rad s time u svezi pa su nacisti protjerali iz Reicha drugog čovjeka u ustaškoj hijerarhiji Branimira Jelića. Jelić se protivio Pavelićevoj politici iz inozemstva radi Poglavnikove politike spram Italije. Njega su oteli britanski obavještajci s jednog broda kraj Giblartara s kojim se uputio iz Argentine u Hrvatsku te ga cijelo vrijeme rata internirali na otoku Man.
Talijanski fašisti sakrili su svoje ustaše u provincijskim selima, a Pavelića strpali u kućni pritvor u Sieni, onemogučivši mu svaki politički rad isto tako kao i mnogo kasnije španjolski frankisti nakon što se Pavelić poslije atentata na njega u Buenos Airesu sakrio u Madridu. Mogli bismo reći da su kako Pavelić tako i Jelić djelomično bili žrtve nacifašističke represije, ali oni to nisu iskoristili za svoju poslijeratnu politiku nego su i dalje slavili 10. travnja, osnivanje jedne države koja je navijestila rat Velikoj Britaniji, Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Američkim Državama, rat bez praktičnih posljedica no zabilježen u dosijeima zapadnih tajnih službi, od kojih je Britanija preuzela zapovjed o izručenju hrvatskih ratnih zarobljenika i civila na Bleiburgu Titovim razbojnicima, dok su Amerikanci točno znali gdje se u njihovoj okupacijskoj zoni u Austriji nalazi Pavelić sa svojom obitelji, ali ga nisu ekstradirali komunističkoj Jugoslaviji jer je navodno, prema riječima vlč. Vilima Cecelje, bio mason kao i njegovi američki zaštitnici u okolici Salzburga.
Pavelić je bio vješt ilegalac koji nikome nije vjerovao pa ni svećeniku Krunoslavu Draganoviću, koji je šakom i kapom dijelio vatikanske iskaznice Crvenog križa svima koji su iz Italije bježali u mnogo sigurniju Peronovu Argentinu, no Poglavnik je imao svoju vezu koja mu je izdala dokument za iseljenje iz Italije u južnu Ameriku. Mnogo kasnije je Pavelićeva kćer Višnja pakosno tvrdila da je prof. Draganović organizirao atentat na Pavelića jer se tada slučajno našao u Buenos Airesu. Zaista suluda tvrdnja jedne neizmjerene obožavateljice svoga oca. Govorilo se i to da je Pavelićeva supruga Mare zborila pri kraju NDH u svezi Lorković-Vokićeve zavjere: Što će nama Hrvatska bez moga Ante?
Kad uzmemo sve navedeno možemo zaključiti da je Ustaški pokret tek jednom trećinom svoje mršave ideologije bio fašistički i da je ustaška NDH tek bila mala epizoda u velikoj hrvatskoj povijesti te se danas zloupotrebljava protiv moderne Hrvatske navodno kao sljednice zlosretne Endehazije, a to ona nikako nije bila.
Na pitanje hoće li se ikada promijeniti bizarna i kriva mišljenja domaćih i stranih povjesničara o Paveliću, ustašama i NDH jezgrovito je odgovorio dr. Srećko M. Džaja s adresom u Münchenu kako slijedi: Sukobi između „partizana i ustaša“ još nisu završeni. Nositelji komunističke i jugoslavističke tradicije preuveličavaju „ustaške recidive“, daju do znanja kako su se komunisti u Drugom svjetskom ratu borili na pravoj strani te ističu navodno demokratske elemente u komunističkoj tradiciji. Pripucavanja će prestati onda kad znanstvena historiografija posloži stvari ne prema komunističkom narativu, nego kako su se stvarno dogodile i dođe do biološke smjene generacija. Na simboličkoj razini bit će to vrijeme u kojemu će se moći bez problema preimenovati u Zagrebu sadašnji Trg žrtava fašizma u Trg žrtava fašizma i komunizma, (Živa zajednica, br. 5-6 , 2025).
No Hrvati su odavno promijenili ime toga trga nazvavši ga Kod džamije!
Meštrovićev Paviljon bio je samo tri godine za vrijeme Drugog svjetskoga rata džamija hrvatskih muslimana s tri minareta koje su srušili zagrebački komunisti na zahtjev jedne skupine muslimana iz Bosne. Hrvatski narod, kako vidimo, ima bolje pamćenje od hrvatskih jugokomunista i bosanskih muslimana.
Autor: Gojko Borić / Köln Datum objave: 29.08.2025.
