Pronalazak posmrtnih ostataka francuskog dragovoljca u obrani Vukovara Jeana Michela Nicoliera, potaknuo je bosansko-hercegovačkog pjesnika Peju Šimića da napiše pjesmu pod naslovom ‘Slomljeni cvijet’ posvećenu upravo tom plemenitom čovjeku, heroju Domovinskog rata.
Pjesma je prevedena na francuski jezik, a to znači da ovaj uradak ima i međunarodni odjek.
Ovdje donosimo pjesmu Peje Šimića ‘Slomljeni cvijet’ na hrvatskom i francuskom jeziku:
SLOMLJENI CVIJET
Ranjeni grade, dok si s tisućama duša
izmrcvaren gorio u ognju sotone,
a usne žeđale mrvu kruha i kap vode
znao sam da ćeš isplivati iz mutnog Dunava
i ponosno dići – sveti stijeg slobode.
U beskraju bijelih križeva izgaraju svijeće,
suze padaju na ugašenu mladost.
Hvala Ti, Jean Michele, što si
umjesto zova Azurne obale
i Mont Blanca koji svojom ljepotom ljubi nebo,
došao u balkansku krčmu, krvavi i goreći pakao,
nad kojim bi se i Dante zgražao, jecao i plakao.
Dunave, kad dotakneš ravnicu,
zastani u Vukovaru, podno Vodotornja,
pokloni se usnuloj mladosti.
zažubori, uz pjev crkvenih zvona,
odu ponosa i hvalospjev hrabrosti.
Zagrli rumenim praskozorjem stijeg slobode,
koji će na tvojoj obali vječno treperiti,
pa nastavi spokojno šumiti i teći.
Jean Michel je ostavio vječni trag,
sve je rekao – što je imao reći.
Snivaj slomljeni cvijete.
Pokoj ti vječni usnula mladosti.
Zemlja je konačno otvorila
svoje krvave grudi,
Dođi u majčina uplakana njedra,
A svevišnji Bog neka im sudi.
Pejo Šimić
In memoriam Jean Michaelu Nicolieru
LA FLEUR BRISÉE
Ville blessée, tandis que toi, avec des milliers d’âmes,
tu brûlais dans le feu de Satan,
tes lèvres étaient assoiffées d’une miette de pain et d’une goutte d’eau,
je savais que tu émergerais du Danube trouble
et que tu arborerais fièrement la sainte bannière de la liberté.
Dans l’infini des croix blanches les bougies brûlent,
les larmes coulent sur la jeunesse éteinte.
Merci Jean Michel, car
au lieu de l’appel de la Côte d’Azur
et du Mont Blanc, qui embrasse le ciel de sa beauté,
tu es arrivé à la taverne balkanique, un enfer sanglant et brûlant,
dont même Dante serait horrifié, sangloterait et pleurerait.
Danube, quand tu touches la plaine,
arrête-toi à Vukovar, au pied du château d’eau,
salue la jeunesse endormie.
Glousse avec le chant des cloches d’église,
ode à la fierté et hymne au courage.
Embrasse avec l’aube rose l’étendard de la liberté
qui flottera éternellement sur ton rivage,
et continue de murmurer et de couler paisiblement.
Jean Michel a laissé une trace éternelle
il a dit tout ce qu’il avait à dire.
Rêve, fleur fanée,
cachée au plus profond des entrailles de la terre
à laquelle tu t’es donnée,
et elle, qui vit ses rêves aujourd’hui,
donnera son cœur et son âme
pour te ramener au sein blessé de ta mère.
Pejo Šimić
Traduction du croate
Velimir Žigo
Autor: Pejo Gašparević Datum objave: 16.11.2025.

