Evo zašto je Kolinda bila u dijaspori uspješnija od Josipovića

Autor: Gojko Borić

Rezultati prve runde predsjedničkih izbora u Hrvatskoj su poznati: dosadašnji predsjednik Ivo Josipović dobio je 38,49 %, njegova suparnica Kolinda Grabar Kitarović 37,18 %, Ivan Sinčić 16,43 % i Milan Kujundžić 6,30 posto glasova. Premda je Josipović dobio najviše glasova, pravi pobjednici ovog natjecanja za državnog poglavara su Kolinda Grabar Kitarović, (u daljnjem tekstu Klinda) koja se po broju glasova nalazi iza njega samo za oko 1,5 % i gospodin Sinčić s nevjerojatnih oko 16 % glasova.

Za razliku od rezultata u Domovini, dijaspora je, kako u svijetu tako i u Njemačkoj, glasovala potpuno drukčije, dajući golemu prednost Kolindi, dok se u Njemačkoj Josipović našao čak na trećem mjestu iza Kujundžića. Iz ovoga nije teško zaključiti da je u glasovanju za državnog poglavara dijaspora pokazala kako joj je više stalo do umjerenih konzervativnih stajališta Kolinde nego do istrošenih fraza Josipovića i Kujundžićeve agresivne nacionalističke verbalistike. Mlađahni Sinčić očito je dobio najviše prosvjednih glasova. U drugoj rundi sastaju se Josipović i Kitarović, a potonja ima sve šanse da pobijedi dosadašnjeg predsjednika Republike.

Nije teško odgovoriti zašto je Kolinda bila u dijaspori uspješnija od Josipovića, iako je on iza sebe imao najveći dio medija i bonus državnog poglavara. Ona je umjerena konzervativka što odgovara pogledima većine Hrvata u inozemstvu koji su na Zapadu naučili svoju političku lekciju, naime da samo moderni konzervativizam može Europu i slobodni svijet spasiti od ekstremnih desničarskih i ljevičarskih stranaka, koje u posljednje vrijeme sve više bujaju na našem kontinentu boreći se protiv Europske Unije, eurozone, politike prema strancima i izbjeglicama, (a to pogađa neposrednu naše dijasporaše) i protiveći se stavu Zapada spram ruskoga ekspanzionizma.

Premda rečeni problemi toliko ne opterećuju Hrvatsku koliko starije članice Europske Unije, oni će se uskoro naći pred njezinim vratima. Prava hrvatska dijaspora, (u koju ne spadaju Hrvati u Bosni i Hercegovini kao tamošnji konstitutivni narod) zna što znači pluralistička demokracija i kako ona funkcionira, što očito nije slučaj s onima u Hrvatskoj koji zatvaraju oči pred pogrješkama političara koji zagovaraju sljepačku suradnju s ‚Regionom’, sanjaju o uspostavljanju ‘jugosfere’ i nostalgično se odnose prema ‘herojskoj partizanskoj prošlosti’ i Titu.

U Njemačkoj se takvi javljaju pod nazivom ‘Pegida’ (Patrioti Europe protiv islamizacije Zapada) i AfD (Alternativa za Njemačku), samo se njemački ‘buntovnici’ nalaze na desnici, dok su se hrvatski postkomunistički jugonostalgičari smjestili na ljevici, ali više verbalno, jer njihova je konkretna gospodarska politika itekako neoliberalna, dakle nesklona najsiromašnijima, koji to još nisu shvatili pa im daju svoje glasove. Na takvu prijevaru dijaspora nije nasjela.

Treba pričekati pa vidjeti kako će se ponašati hrvatski glasači u drugoj rundi izbora 11. siječnja. Ako bi se dosadašnjim Kolindinim biračima pridružili Kujundžićevi i barem polovica Sinčićevih njezina pobjeda bila bi osigurana, ali u Hrvatskoj ništa nije sigurno, pa ni to, pogotovo što je izlaznost u drugoj rundi uvijek manja nego u prvoj, a ljevičarski su birači disciplinarniji od konzervativnih. Barem je tako bilo dosad.

Ono što je veliki broj Hrvata u inozemstvu, a nadamo se i u Domovini, zaprepastilo nakon objavljivanja rezultata izbora bile su izjave predsjednika Josipovića i premijera Milovanovića. Prvi je rekao kako je ‘proliveno i previše krvi’ (misli na Domovinski rat), a da bi Hrvatsku trebalo predati u ruku hadezeovskoj kandidatkinji, dok je drugi najveću oporbenu stranku HDZ nazvao ‘kriminalnom organzacijom’ i njezinu kandidatkinju Kolindu ‘maskotom’.

Ove uvrijede svjedoče o golemom razočaranju, pa i panici, dosadašnjeg predsjednika i njegova premijera koji ga u predizbornoj kampanji nije previše podupirao, valjda na Josipovićev zahtjev, jer gigantski neuspjeh Vlade naveliko šteti ‘predsjedniku na odlasku’ ako bi bio poražen u drugoj rundi izbora. Takav riječnik nije primjeran svečanosti demokracije kakvi su izbori. Ali i bez obzira na nepristojno ponašanja izbornih gubitnika, Vlada premijera Milanovića zasigurno je jedna od najneuspješnijih u više od dva desetljeća hrvatske neovisnosti, a predsjednik Josipović nije ništa poduzeo, a mogao je, da je pokrene s mrtve točke.

Njoj nije uspjelo povući ni iz daleka onoliko novca iz fondova EU-a koliko Hrvatskoj pripada, Pelješki most je još uvijek daleka budućnost, nezaposlenmost je na rekordnoj visini iznad 20 posto, mladi kojih je i do 40 posto bez posla bježe u inozemstvo iz Lijepe ali nemilosrdne naše itd. Milanović je gotovo riskirao sankcije EU-a radi upornog nastojanja da Njemačkoj ne izruči dvojicu ostarjelih udbaša. Dio krivnje za to snosi predsjednik Josipović, no još veće poraze nanio je svojoj zemlji svojom nebrigom spram Hrvatske vojske i mlakim odnosima prema nacionalističkim režimima u Srbiji. Za Hrvate u BiH, osim lijepih riječi, nisu ni Milanović, a niti Josipović učinili nešto značajnije i trajnije, primjerice inicirali ‘Dayton 2’ i predložili federalizaciju te tronacionalne države. Njihovi odnosi prema dijaspori obilježeni su neinventivnošću i šutnjom.

S druge strane gospođa Kolinda Grabar Kitanović bila je dobro raspoložena nakon objavljivanja izbornih rezultata, premda formalno nije pobijedila, i svojim je riječima pokazala da bi mogla biti dobra predsjednica Republike Hrvatske: ‘Ovaj rezultat je tek početak. Posao večeras tek počinje jer moramo donijeti stvarne promjene u Hrvatsku… Moramo vratiti život dostojan čovjeka u Hrvatskoj. Moramo pokrenuti naše gospodarstvo jer mi smo ti koji ćemo izvući zemlju iz krize. Borit ćemo se za svako radno mjesto, za svakog čovjeka koji se nalazi u naizgled bezizlaznoj situaciji… Idemo pružiti ruku jedni drugima. Osvrnimo se oko sebe. Ujedinimo se i krenimo. Imamo snagu, želju i moć. Idemo 11. siječnja u pobjedu za bolju Hrvatsku koju ćemo ostvariti zajedno…’ Ovdje se točno uočava razlika izmeđi svađalačkih, pa i uvrijedljivijih riječi Milovanovića i Josipovića s jedne, te pomirljivih i opraštajućih stavova gospođe Kolinde s druge strane. Vidi se da je ona dugo živjela u inozemstvu i zna kako se treba ponašati nakon izbora. To će Hrvati u dijaspori, nadamo se, znati cijeniti i svoje glasove dati Kolindi, vjerojatno u još većem postotku no u prošlu nedjelju.

Većina Hrvata u dijaspori ne bi imala ništa protiv ostanka na vlasti predsjednika Josipovića i premijera Milanovića da se oni pridržavaju demokratskih standarda u odnosima između vlasti i oporbe, naime načela da su sve parlamentarne stranke demokratske i po potrebi sposobne za koaliranje bez obzira na svoje posebne ideologije i politike. U Njemačkoj već su po drugi put ušle u koaliciju demokršćani i socijaldemokrati, u Francuskoj je predsjednik bio socijalist, a premijer degolist itd. Ali tome u Hrvatskoj nije tako.

Sve ostale stranke kao da HDZ-u rade o glavi. Kako je primjetio jedan domaći izvjestitelj pišući o poslijeizbornim izjavama Milanovića, za premijera nema pardona kad je riječ o političkim protivnicima: ‘Mi li oni’, što znači prema onoj srbijanskoj ‘Do istrage vaše ili naše’. Ne začuđuje stoga da su vjerojatno provladini hakeri izbacili iz interneta dva medija, ‘Hrvatski tjednik’ i ‘Dnevno.hr’, koji najoštrije kritiziraju predsjednika i premijera, primjerice potonji objavljivanjem detaljnih podataka o bajoslovnim primanjima hrvatskih političara i stranaka iz državnog proračuna, koja su u velikom neskladu sa siromaštvom države i društva. To nas na nešto podsjeća: ukidanje nepoćudnih novina u Hrvatskoj dogodilo se poslije gušenja Hrvatskog proljeća u Karađorđevu 1971.-72. , ali je tada to bilo otvoreno, dok se danas izvelo anonimno, pa se pitamo kome to koristi. Vjerojatno bi o tome trebali progovoriti hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu.

Zanimljivo je da je jedan strani a ne domaći medij, naime njemački ‘Deutsche Welle’, dao najobjektivniji komentar o rezultatima predsjedničkih izbora kad piše: ‘Predviđanja kako će izuzetno loše vrijeme smanjiti izlaznost u odnosu na prošle predsjedničke izbore nisu se ostvarila pa je lako zaključiti da su hrvatski birači spremni na promjene. Čak i kad im kandidati obećavaju ono što ne mogu ispuniti. Naime, kampanju su ispunila nerealna obećanja i najava poteza koji nisu u skladu s ustavnim ovlastima predsjednika, od kojih se je suzdržavao jedino Josipović.

HDZ-ova je kandidatkinja najavljivala upravljanje vladom, Kujundžić je desno populistički obećavao osobni obračun sa svime što u državi ne valja, a Sinčić rušenje bankarskog sustava i tržišta uz pomoć tajnih službi. Izborni su rezultati stoga i odličan materijal za dijagnosticiranje političke i građanske pismenosti u Hrvatskoj.’ Točnije bi bilo reći – nepismenosti. Pozitivno je ipak u svemu ovome da je na predsjedničkim izborima doživio osjetljiv poraz Kujundžić sa svojim nacionalističkim i ‘napoleonskim’ obećanjima kako će on ‘sve srediti’ kad dođe na vlast, premda je morao znati da su predsjedničke ovlasti ipak ograničene. One će u slučaju pobjede Kolinde Grabar Kitanović ipak imati funkciju ‘pogonskoga goriva’ za HDZ i njemu pridružene stranke na budućim parlamentarnim izborima iduće godine koji bi mogli biti čak i prijedobni.

Nova vlast bi trebala imati nekoliko prioriteta, primjerice unapređenje stranih investicija putem ukidanja domaćih birokratskih prepreka, promjena izbornog zakona kako bi vrijednost hrvatskih glasova na izborima bila jednaka glasovima nacionalnih manjina, pa i uklanjanje ustavne preambule s njezinim nesretnim spomijanjem Zavnoha i ustava Narodne i Socijalističke Hrvatske iz kojih naši postkomunisti izvode tvrdnju kako se Republika Hrvatska temelji na antifašizmu, a to uopće nije istina. Možda bi nova vlast trebala izvesti barem rudimentalnu lustraciju, ne toliko personalnu koliko više ideološku i političku, tako da Hrvatska jednom zauvijek napusti mrtvu luku jugoslavenstva i komunizma.

Datum objave: 29.12.2014.