Piše: Gojko Borić
‘Koristim prigodu našem iseljeništvu diljem svijeta uputiti posebnu poruku. I vi ste Hrvatska i nikad neću dopustiti da bilo tko zanemari vašu ulogu i doprinos u stvaranju hrvatske države. Vi ste važna poveznica Domovine sa svijetom, ali i naša bitna sastavnica koja će i dalje pridnositi našem nacionalnom razvitku. Vrata Hrvatske širom su vam otvorena. Vaše znanje i iskustvo dragocijeni su domovini. Na nama u Hrvatskoj obveza je pružiti vam iskrenu i stvarnu priliku za ulaganja, obrazovanje i povratak.’
Kao i cijeli inauguracijski govor nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović tako i ovaj ulomak bili su, što je prihvatljivo, općenite naravi, rekli bismo prigodničarski s nekim jezičnim nezgrapnostima, ali ipak obećavajući. No i u ovom kratkom ulomku ima nešto što nam smeta, a to je poredak riječi u obvezama Hrvatske prema iseljeništvu. Namjesto ulaganja, obrazovanje i povratak napisali bismo povratak, obrazovanje i ulaganja. Iseljeništvu treba omogućiti neometan i što brži povratak, potom pružiti njihovoj djeci obrazovanje i tek onda pripitati iseljenike koliko i kako žele ulagati u Hrvatskoj.
I predsjednici bi trebalo biti poznato da su se iseljenici koji su ulagali u Hrvatskoj naveliko opekli. Točnije rečeno bili su opljačkani na najgori balkanski način. Stoga najprije Hrvatska treba raditi na najvažnijoj ‘valuti’ u odnosima s iseljeništvom, stjecanju njegova povjerenja i uspostavljanju sigurnosti u gospodarskoj suradnji. Sjetimo se kako je neslavno propala banka u kojoj su se nalazili iseljenički novci. A gdje su nestale one silne pare koje su iseljenici uplaćivali u korist hrvatske obrane u austrijskim bankama? Stipe Mesić koji je pjevao ustaške pjesme pod Pavelićevom slikom znao je uzeti ček s golemom svotom novca, da bi ga kasnije ‘izgubio’.
Obećao je da će pronaći iseljeničko novčano blago i vratiti ga vlasnicima i Hrvatskoj, no od toga nije bilo ništa. Ipak su ga hrvatski glasači dva puta izabrali za državnog poglavara. Znači biračima je bilo svejedno kako se on nakon pjevanja ustaških pjesama ponašao u njegovoj ‘partizanskoj’ Hrvatskoj, odnosno kako je poslije australskoga ustašluka postao zagriženi partizančina najgore boljševičke vrste. Njegovu nedosljednosti nisu kaznili nakon prvoga mandata, drukčije rečeno, prihvatili su je kao normalno ponašanje. Mogli bismo reći: tko je bio kriv ‘glupim’ iseljenicima što su mu povjerovali. Nova hrvatska predsjednica trebala bi u tom pogledu biti sušta suprotnost Mesiću prema onoj narodnoj ‘Volove se veže za rogove, ljude za riječi.’
Glasnogovornik Hrvatskog svjetskog kongresa fra Šimun Šito Ćorić poslao je javnu čestitku hrvatskoj predsjednici u kojoj traži da se napokon uvede dopisno glasovanje, žali se da je na predsjedničkim izborima bilo premalo biračkih mjesta, moli je da posebnu pažnju usmjeri na potlačenost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovni i naglašava kako je krajnje vrijeme da se Hrvatska konačno oslobodi svih balasta zločinačkih totalitarizama još od 1918., posebice boljševičkog od 1945. do 1990., te da se okonča ponižavanje i omalovažavanje hrvatskih branitelja. Sve navedeno je opravdano, premda je fra Ćorić zaboravio navesti još jedan totalitarni režim, onaj ustaški, koji se tu i tamo, premda rijetko, pojavljuje u hrvatskoj javnosti kao sjećanje na njegove goleme žrtve.
Dopisno glasovanje za sve hrvatske državljane u iseljeništvu
Tada bi bio na liniji rezolucije Europskoga parlamenta o odbijanju svih totalitarnih ideologija 20. stoljeća, koja u Hrvatskoj još nije pretočena u zakon, prema kojemu bi se progonila sva javna izražavanja pripadnosti partizanskoj i ustaškoj prošlosti, premda su potonja vrlo sitna i neopasna u usporedbi s masovnim slavljenjem jugokumunizma, pa čak i četništva, u režiji države i vladajućih stranaka. Popularno bismo mogli reći da je ustašluk u Hrvatskoj mala neopasna zmijica, dok je partizanština strašni zmaj koji sve uništava.
No najvažnije u Ćorićevu pismu je zahtjev da se napokon uvede dopisno glasovanje za sve hrvatske državljane diljem svijeta. Tek tada ćemo moći reći da će na taj način izabrani zastupnici dijaspore u Hrvatskom Saboru biti autentični predstavnici iseljeništva, a ne kao dosad predstavnici Hrvata iz Bosne i Hercegovine, koji imaju dvostruko državljanstvo i nisu dijaspora nego pripadnici jednog od triju konstitutivnih naroda u barem formalno suverenoj Bosni i Hercegovini, koju bi trebalo pretvoriti u federalnu državu s nacionalnih republikama Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Dopisno glasovanje je civilizacijsko postignuće u brojnim državama Europske Unije, njim se samo u Njemačkoj na posljednjim parlamentarnim izborima poslužilo 25 posto birača. Dopisnim glasovanjem učinilo bi se suvišnim glasovanje u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske koje je bilo diskriminatorsko za iseljeništvo jer svoje pravo biranja nisu mogli ostvarivati. A pravo koje nije moguće ostvariti nije pravo.
Začuđuje da Predsjednica nije nikoga u svome savjetničkom timu imenovala za veze s iseljeništvom koje je toliko hvalila. Hoće li dijaspora i ovoga puta dobiti samo slatke riječi bez konkretnih koraka kako da se uključi u domovinsku politiku? Bilo bi žalosno da se to dogodi, pogotovo radi toga što je Predsjednica dugo živjela u inozemstvu i zna kako dišu i što misle iseljeni Hrvati.
Prema hrvatskom Ustavu Predsjednica Republike ima ograničena prava sukreiranja vanjske, sigurnosne i obrambene politike. Valjda dijaspora spada u vanjsku politiku. A dosad su svi ministri vanjskih poslova, posebice sadašnja ministarka Vesna Pusić, bili protiv dopisnog glasovanja, navodno radi mogućih manipulacija. Koješta. Postoji važno njemačko iskustvo, treba ga samo proučiti i primijeniti na hrvatske prilike. Sve rečeno zvuči dobro, sad je na predsjednici Kolindi Grabar Kitarović da to unese u svoja politička nastojanja koja će do saborskih izbora biti uglavnom verbalna, jer dosadašnje iskustvo postupaka vladajuće koalicije prema njoj pokazuje da će je Milanovićeva vlada na svakom koraku sabotirati.
Hrvatsko iseljeništvo može jedino polagati nadu u poraz kukurikavaca i pobjedu Hrvatske Demokratske Zajednice i njoj pridruženih stranaka na idućim izborima za Hrvatski Sabor, pa onda bi u zajedničkom postupanju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Tomislava Karamarka mogli doći do stvaranja novih odnosa s hrvatskim iseljeništvom ili dijasporom. Treba se ugledati na odgovarajuću politiku Izraela čija ‘Jewish Agency for Israel’ radi od 1929, ali mnogo intezivnije od osnivanja židovske države za što većim useljavanjem raspršenoga židovstva u Izrael.
Ukratko rečeno, zadaci ‘Jewish agency’ su spašavanje Židova u nevolji, stvaranje mogućnosti useljavanja i integriranja Židova u Izraelu, ponude glede židovsko-cionističkoga odgoja i uspostavljanje globalne židovske zajednice. To bi samo trebalo prevesti na hrvatski, osnažiti zakonom, osnovati instuitucije i raditi na tome da se što više Hrvata iz svijeta vrati u svoju domovinu Hrvatsku, ali i u Bosnu i Hercegovinu kao drugu hrvatsku državu. No svakako bi o rečenome trebalo nešto duže razmišljati, saznati koliko se Hrvata uopće namjerava bilo kad vratiti u Hrvatsku i onda s riječi prijeći na djela.
Datum objave: 21.02.2015.
