Autor: Gojko Borić
U Hrvatskoj je teško, gotovo nemoguće odijeliti nekog književnika od njegove političke pozadine i prošlosti. Ako je netko veliki umjetnik pera, a nije politički podoban, u očima ideologizirane kritike, a takva je pretežito u Hrvatskoj, ništa mu ne koristi kakvoća stvaralaštva: tko nije ‘naš’ po političkoj opredijeljenosti nije dobar književnik. Takvu sudbinu dijele veliki pisci kao Mile Budak, Antun Bonifačić, Vinko Nikolić i mnogi drugi na ‘crnoj’ strani, dok ‘crveni’ kao Miroslav Krleža, Vladimir Nazor i Goran Kovačić bivaju slavljeni i onda kad se zna da su svojim propagandističkim tekstovima bili glasnogovornici lenjinizma, staljinizma, titoizma pa čak i najprizemnije mržnje.
Budak je originalan književnik, ali ga posttitovska mašinerija navodnih kulturnjaka gura u tamu prešućivanja, podmečući mu rasne zakone koje nije potpisao. Nikoliću je u egzilu objavio jednu sentimentalnu pjesmu u čast Pavelića, pa ga neoustaše stoga proglašavaju vrtirepom, dok istodobno zaboravljaju njegove neizmjerne zasluge u uređivanju ‘Hrvatske Revije’ gotovo pola stoljeća. Ljevičari su Nikolića upravo radi toga ‘pokopali’, nitko ga više ne spominje. Bonifačić je, doduše, ostao vjeran Poglavniku, ali je u svojoj pjesmi ‘Hrvatska simfonija’ zavapio: ‘Oi barbaroi, uklesani za vječnost, mi plačemo za legijama, Ante, Ante, redde nobis legiones nostras!’ (Sabrane pjesme, Chichago, 1974.). Mislio je na legije koje je Pavelić ostavio na cjedilu na blajburškom polju, spasavajući se u namjeri da kasnije ponovno preuzme ulogu Poglavnika koju je izgubio za sva vremena.
U naroda sa zdravijom političkom kulturom to nije tako. Pogledajmo to na primjerima nedavno preminulog njemačkog književnika, slikara i polemičara Güntera Grassa i njegova austrijskoga kolege Petera Handkea. Obojica su se naveliko politički angažirali, ali to ne šteti njihovoj literarnoj reputaciji: u Njemačkoj i Austriji književnost je umjetnost, dok su ideologija i politika nešto drugo. Njih se često zaboravlja, umjetnost je vječna.
Grass je rođen 1927. u njemačko-kašupskoj obitelji (Kašubi su slavenska manjina na sjeveru Njemačke, danas Poljske) u negdašnjem njemačkom gradu Danzigu, od 1945. poljskom Gdansku. Umro je 13. travnja 2015. u Lübecku. Već svojim prvim romanom ‘Limeni bubanj’ postigao je veliki uspjeh u Njemačkoj i svijetu. Kasnije su uslijedili brojni romani, pripovijetke, zbirke poezije i polemički radovi. Za ‘Limeni bubanj’ dobio je god. 1999. Nobelovu nagradu za književnost. U politici je bio jednostran, polemički strastven i nerijetko izvan svake zbilje,ali to mu kao piscu nije štetilo.
Malo se koji njemački književnik tako žustro angažirao za lijevoj strani političkog spektra u svojoj zemlji, konkretno za Socijaldemokratsku stranku Njemačke, SPD, kao Grass. To mu nitko nije zamjeravao premda je u Drugom svjetskom ratu dragovoljno stupio u njemački Wehrmacht i SS postrojbe, otvoreno govoreći kako je do kraja rata vjerovao u ‘Endsieg’, konačnu pobjedu Hitlerove Njemačke. Članstvo u SS-u priznao je tek 2006. gotovo pri kraju aktivnog književnog djelovanja. To kasno priznanje izazvalo je burna reagiranja u njemačkoj i izraelskoj javnosti. Neki su tvrdili da ne bi dobio Nobelovu nagradu da je to prije objelodanio. Ali brojni javni djelatnici s pravom su upozorili na to da Grassovo kratkotrajno pripadništvo SS-u ništa ne mijenja u umjetničkoj vrijednosti njegovih djela.
Poslije rata i školovanja na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu, Grass se posvetio književnom stvaralaštvu, postavši tijekom vremena ‘moralna vertikala’ u gotovo svim javnim nastupima. Sudjelovao je u predizbornim kampanjama SPD-a. Oštro je osudio izbor kršćanskog demokrata Kurta Georga Kiesingera za saveznog kancelara u koalicionoj konzervativno-socijaldemokratskoj (!) vladi jer je taj bio član nacističke stranke. Helmuta Kohla je napao jer je skupa s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom posjetio vojničko groblje na kojemu su bila pokopana i 49 pripadnika ‘njegova’ SS-a. Zamjerio je danskim novinama objavljivanje Muhamedove karikature. Zatražio je od Turske da prizna ‘genocid’ nad Armencima. Golemu polemiku izazvala je njegova ‘pjesma’ (prije bi se mogla nazvati polemičkom prozom) ne baš velike umjetničke vrijednosti ‘Was gesagt werden muss’ – Što se mora reći, u u kojoj je optužio Izrael da ugrožava svjetski mir jer, navodno, planira ‘prvi nuklearni udarac’ protiv Irana što bi ‘moglo rezultirati potpunim uništenjem iranskoga naroda’.
Također je napao službeni Jeruzalem da je svoju zemlju pretvorio ‘ne samo u atomsku nego i u okupacijsku silu’ koja vlada nad Palestncima. A budući da u Njemačkoj nakon holokausta malo tko može potpuno slobodno kritizirati Židove i Izrael, reagiranje na Grassovu ‘pjesmu’, i to ne samo ne samo sa židovske strane, bilo je nevjerojatno zagušljivo, ali to se pretjerivanje ipak nije svidjelo manjem dijelu izraelske javnosti. Njemački PEN klub odbio je zahtjev da se Grassa izbriše iz članstva, ne osvrčući se na njegovu ‘pjesmu’.
Unatoč veliko angažiranju za socijaldemokraciju, posebice za legendarnog Willyja Brandta, SPD nije Grassu nikad ponudio neku političku dužnosti, što ga je boljelo. Izašao je iz Socijaldemokratske stranke prosvjedujući protiv njezine politike prema azilantima za koje se zauzimao preko svake mjere. Grass je bio i protiv ponovnog ujedinjenja Njemačke tvrdeći kako bi ‘najbolje rješenje’ bilo stvaranje konfederacije između Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike, DDR-a, što je bilo izvan svake pameti budući da je DDR bio gospodarski i politički na koljenima; tamošnji Nijemci demonstrativno su zahtijevali uspostavljanje jedinstva nacije.
Grassov ‘Limeni bubanj’ pretočio je režiser Volker Schlöndorf u uspješan film, (uz malu pomoć ‘Jadran filma’ djelomično snimljen u Hrvatskoj), koji je god. 1980. dobio Oscara kao najbolje strano djelo. Film se i danas može gledati s velikim užitkom. Grassova poezija nije baš na velikoj visini, često je samo reagiranje na političke aktualnosti.
Peter Handke rođen 1942. u koruškom mjestancu Griffen od oca Nijemca i majke Slovenke, u austrijskoj pokrajini u kojoj su dugo buktali međunacionalni sukobi, posebice u Drugom svjetskom ratu između slovenskih partizana i njemačkih vojnika, što je mladi Peter nakon rata shvatio kao potrebu da se stalno ispričava jugoslavenskim Slovencima, mnogo kasnije u zreloj dobi postavši jedan od rijetkih književnika njemačkoga jezika gotovo stopostotni zagovornik velikosrpske politike pod vodstvom Slobodana Miloševića na čijem je grobu u Požarevcu održao sentimentalan govor na lošem srpskom jeziku.
Handke je kao književnik poznat i priznat, njegov njemački spada u najbolje što je dala njemačka literatura, tematski je raznolik, vrlo je plodan kao autor romana, drama, pripovjedaka i putopisa.
Neko je vrijeme bilo govora da je kandidat za Nobelovu nagradu. S druge pak strane Handkeovo angažiranje u korist velikosrpske politike stalno nailazi na oštru kritiku većine njemačkih i austrijskih intelektualaca i književnika, no on je u svojim često svadljivim stavovima uvijek isti, posrbica veći od Srbina. God. 1996. objavio je putopis ‘Zimsko putovanje pored rijeka Dunava, Save, Morave i Drine ili pravednost za Srbiju’ koji je izazvao žestoka reagiranja kritičara koji su mu zamjeravali da opravdava srpske ratne zločine, dok je on tvrdio kako želi biti objektivan nasuprot golemoj većini, navodnih, antisrpskih mišljenja u medijima.
S kanadskim autorom Robertom Dicksonom potpisao je apel u korist obrane Slobodana Miloševića kojega je posjetio u haaškom pritvoru. Ipak je odbio da mu bude svjedokom na suđenju. Pariški teatar Comedie-Francaise skinuo je s reportoara njegov prosrpski komad ‘Spiel vom Fragen oder die Reise ins sonore Land’. Handke je odbio nagradu grada Düsseldorfa ‘Heinrich Heine’ koja je bila donirana s 50.000 eura, ali je istu svotu dobio iz drugih izvora i darovao jednom srpskom selu na Kosovu. Izjavio je da je Srbin da bi glasovao za Tomislava Nikolića zvanog Grobar, četničkog vojvodu.
U svezi s Handkeovim odbijanjem Nagrade Heinrich Heine Grass nije bio daleko od stava austrijskog przice Handkea kad je u interviewu u ‘Zeit Onlineu’ (15.06.2006.) rekao: ‘Potpuno je ispravna Handkeova odluka da nagradu ne primi. Pobogu, i ja ne slažem se s njim u procjeni Miloševića i Srbije… Ali u toj temi ima do danas čitav niz tabua. Primjerice, glede sukrivnje europskih država glede sraza u Jugoslaviji. Nitko s političke strane ne želi učiniti suodgovornom Saveznu Republiku Njemačku, tada u vrijeme Kohla i Genschera, premda je bez ikakva razloga prebrzo priznala Sloveniju i Hrvatsku. To je onda izazvalo jednostranu pristranost Francuske i SAD u korist Srbije. Bez toga oslonca ne bi taj luđak, drukčije ne mogu nazvati Miloševića s njegovim velikosrpskim snom, došao na svoje.‘
Ovdje se vidi kako jedan izvrstan književnik može pomiješati političke lončiće. Bonn je gurao priznanje Hrvatske i Slovenije nakon rušenja Vukovara i Dubrovnika i nakon srpske okupacije gotovo jedne trećine Hrvatske. Francuska i Engleska, a ne Amerika, bile su sklone Miloševiću koji je došao na vlast prije svega zahvaljujući velikosrpskom šovinizmu, a ne nekakvoj potpori iz inozemstva. No Grass kritizira Handkea radi njegove tvrdoglave pristranosti, dodavši kako je on, Grass, bio za ‘vojni udarac protiv srpskoga terora na Kosovu’, a to je onda izazvalo žestoka reagiranja srbijanskih pisaca koji su u Otvorenom pismu napali njemačkog romanopisca da je ‘zloupotrijebio svoj ugled, njemački jezik i kulturu.’ Suprotno od toga, Handke je otputovao u Beograd da bi u vrijeme bombardiranja bio kod ‘svojih Srba’.
Što se tiče jugonostalgije Handke ostaje pri svojim pozitivnim mišljenjima o toj nasilnoj državi, koristeći najplošnije beogradske propagandističke tvrdnje kad kaže: ‘Ako su u ovom stoljeću u Europi postojali heroji to su bili jugoslavenski partizani. Što se pak tiče Jugoslavije ja sam rado vječno jučerašnji ili, ako baš hoćete, nostalgičar. U Jugoslaviji su tragično propali reformistički komunizam i radničko samoupravljanje, pri čemu je primjerna riječ tragično. Suprotno tome, na Natovim presicama riječ tragična pogrješka stalno se pojavljivala kad je bilo ubijano stanovništvo. Rijetko su kao tada bile tako zloupotrebljavane te dvije riječi. Tragedija je nešto drugo, tragedija je situacija Jugoslavije u povijesti, povijesti Srbije, na Kosovu.’ Na pitanje od čega se sastoji ta srpska tragedija Handke odgovara: ‘Srbi su raspadom Jugoslavije kao jedini narod samo mogli izgubiti i izgubili su. Ništa ne pomaže ako se demonizira Miloševića. Što bi neki drugi predsjednik Jugoslavije nešto drukčije mogao učiniti nego Milošević? Htio bih vidjeti što bi se dogodilo ako bi neki korziski nacionalist ubio iz zasjede nekog francuskoga vojnika…’ U ovom slučaju korziski nacionalist je uspoređen s kosovskim borcem za neovisnost.
Na tvrdnju novinara da je glede svoga prosrpskog stava prilično osamljen, Handke drsko odgovara: ‘Ja sam sa srpskim narodom, a ne s Miloševićem. Tko nije izrazito antisrpski toga se psuje da je prosrpski. Tko pri spominjaju Milošević odmah ne kaže kasapin, balkanski Hitler i neka nas Bog od njega sačuva, taj se zauzima za Miloševića. Biti za Srbe za mene je danas počasna titula.’ Peter Handke ima i svoju verziju rata na Kosovu kad tvrdi da je započeo ubojstvom šestorice srpskih učenika u Peći i likvidacijom petorice milicionara u Prištini u ožujku 1999. Tada je, po Handkeu, eksplozijom nasilja u gradovima ‘započeo jasan, vidljiv i dokaziv rat na Kosovu.’ Eto u tome je sličnost između austrijskog književnika Petera Handkea i srbijanskih šovinista, krivnju za rat uvijek nose drugi, njihovi protivnici, a oni su ‘nebeski narod’ čisti kao suza.
Na Handkeovu provokaciju da je NATO intervenirao na Kosovu kako bi spriječio ‘novi Auschwitz’ ali je upravo postigao suprotno, to jest ‘novi Auschwitz’, odgovorila je Alice Mazurek u interetskom članku pod naslovom ‘Literaturdebatten – diferenzierte Literaturkritik oder doch nur ein Angriff auf Autoren?’ – Književne debate – uravnotežena književna kritika ili ipak napad na autore?’, uspoređujući Handkea s Grassom, ovako: ‘S ovom izjavom Handke jasno zauzima poziciju u korist Srba, opisujući NATO kao zločinački, ratnohuškački i ratnouzročni. U svome opisu on, međutim, gubi iz vida da užasi i nečovječnosti legitimiraju i upućuju Vladu da to obustaviti braneći ljudska prava. Stoga je Handkeov opis zbivanja, kako u njegovim javnim izjavama tako i u njegovim knjigama o Srbiji, jednostran, te kritički i negativno ocjenjen u medijima, premda u njima možda postoji neka pozitivna namjera.
Nasuprot tome, Günter Grass zauzima se od početka svoje književne djelatnosti, također i u okviru angažiranja za Socijaldemokratsku stranku od ranih 60-tih godina, za otvoreno svladavanje i razradu prošlosti od strane Njemačke.’ To, dakle, Srbijancima i Srbima tek predstoji, ali bi oni trebali dobiti svoga Willyja Brandta, nobelovca kao i Grassa, da klekne pred spomenike žrtava srpskog imperijalizma, prizna grijehe prošlosti svoje nacije i granice nastale krajem Drugog svjetskoga rata. Dok se to ne dogodi Srbijanci će i dalje kaskati za voždama sve dok dođu do provalije, onako kako je to opisao Radoje Domanović u svojoj genijalnoj priči ‘Vođa’.
Datum objave: 22.04.2015.
