Autor: Gojko Borić
Poznavatelji njemačkih krimića sigurno se sjećaju nekih njihovih imena od kojih je zapamtljivije ‘Dümmer als die Polizei erlaubt’ ili na hrvatskom ‘Toliko glup da policija u to ne može vjerovati.’ Riječ je o kriminalcima koji su na mjestu prijestupa (Tatort) ostavili neki lako uočljiv znak da su tu bili, pa bi ih je policija brzo i lako pronašla. Eto upravo se to dogodilo slovenskom sucu u Arbitražnom sudištu o određivanju hrvatsko-slovenske granice u Savudrijskoj vali, Jerneju Sokolecu, i slovenskoj predstavnici za praćenje arbitraže Simoni Drenik. Oni su u privatnom razgovoru preko fiksnog telefona čavrljali o tome kako će Slovenija dobiti dvije trećine Vale i kako je Sokolec obrađivao druge članove Arbitraže kako bi se priklonili slovenskom zahtjevu.
Da se prisjetimo: Hrvatska je za vrijeme vladavine premijerke Jadranke Kosor bila prisiljena pristati na arbitražu nakon što su Slovenci više puta odbili prijedlog Zagreba da se granični spor rješava tamo gdje mu je mjesto, naime ili na Međunarodnom sudu pravde u Haagu ili na Sudu za pravo mora u Hamburgu. Hrvatska se pridržavala međunarodnog prava mora, prema kojemu se morske granice određuju tako da budu u sredini zaljeva polazeći od središnje točke na obali. Znajući da bi time izgubila u svojoj pomamnoj želji da dobiju veći dio ili cijelu Valu, Slovenija je godinama blokirala ulazak Hrvatske u Europsku Uniju da bi je konačno ucjenom prisilila na arbitražu u kojoj je međunarodno pravo mora tek jedan od elemenata u donošenju odluke, a ostalo je politička volja označena riječima ‘pravičnost’ i ‘dobrosusjedski odnosi’.
‘Večernji list’ dobio je fatalni snimak razgovora dvoje slovenskih građana koji se ni na koji način nisu smjeli ponašati u arbitraži onako kako su sami priznali. Slovenski sudac morao je biti posve objektivan, dakle neovisan od vlade u Ljubljani, ali djelovao je obratno, savjetovao je slovensku promatračicu kako da utječe na odluku arbitraže. Nešto nečuveno u međunarodnoj politici. Ne zna se tko je snimio razgovor neopreznog slovenskoga dvojca. Prvu vijest o tome objavio je beogradski ‘Blic’, u Hrvatskoj pak ‘Večernjak’.
Reagiranje službene Ljubljane bilo je znakovito. Ona se uopće nije osvrtala na sadržaj razgovora nego na navodnu činjenicu da je hrvatska obavještajna služba snimila ovaj nediplomatski duo, budući da je Hrvatska znala kako će izgubiti spor pa je time htjela ‘minirati’ arbitražu. Ovo je još jedan dokaz za slovensko ponašanje u stilu ‘Dümmer als die Polizei erlaubt’. Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić čudila se zašto Slovenci ne niječu sadržaj razgovora, ali nisu ni mogli jer je snimak bio posve autentičan i razgovijetan.
Slovenija je ucjenjivala Hrvatsku
Hrvatska je bila prisiljena ucjenom pristati na arbitražu sa Slovencima jer da to nije učinila tko zna kad bi bila primljena u Europsku Uniju. Mi smo o tome pisali u ‘Bulletinu’ na njemačkom jeziku (01.04.-01.07.2009.) ovo: ‘Dogodilo se ono čega su se mnogi pribojavali u Hrvatskoj: svojim vetom Slovenija i dalje blokira hrvatske pregovore o pristupu Europskoj Uniji. Ljubljana bi promijenila mišljenje samo onda ako bi Hrvatska pristala na sve slovenske granične zahtjeve. To znači da bi Hrvatska odustala u korist Slovenije od cijele Savudrijske vale u Istri kao i od više naselja. Slovensko opravdavanje glede sprječavanju hrvatskih pristupnih pregovora je površno. Ljubljana tvrdi da hrvatski dokumenti u pregovorima sadrže prejudiciranje tijeka granice. Na više prijedloga vlade u Zagrebu da će izdati suprotno priopćenje, vlada u Ljubljani dosad se nije osvrtala. Naprotiv, slovenski parlament je jednom rezulucijom proglasio slovenskom cijelu Savudrijsku valu. Postoje utjecajne skupine, kako u slovenskom parlamentu tako i u političkoj javnosti, koje traže za Sloveniju cijelu Istru i još nekoliko jadranskih otoka, što se bitno ne razlikuje od velikosrpskih aspiracija na druga hrvatska područja.’
Dok ovo pišemo u ponedjeljak poslije podne, 27. srpnja, hrvatski mediji javljaju kako Hrvatska izlazi iz arbitražnog postupka oko Savudrijske vale. Premijer Zoran Milanović bio je rijetko jezgrovit u svome objašnjenju: ‘Sastanak je bio kratak i u suglasju. Hrvatska ne može ostati u arbitražnom postupku, mora izaći, raskinuti i suspendirati arbitražu. To će biti zahtjev odnosno molba prema Saboru u kojemu očekujem jednoglasnu podršku…’ Hrvatski Sabor će o tome donijeti odluku 29. srpnja. Nadamo se jednoglasno.
Govoreći o arbitraži Milanović je dalje rekao: ‘Postupak je kontaminiran. Hrvatska izlazi iz arbitraže, ali izlazi prema preciznim pravilima međunarodnog prava. To je procedura koju provode Vlada i Ministarstvo vanjskih poslova. To znači raskid i povlačenje arbitra kojeg je imenovala Hrvatska.’ Zanimljivo je da je Arbitražno sudiše tri dana prije Milanovićeva nastupa saopćilo kako očekuje da Slovenija imenuje novog člana, i stvari idu dalje kao da se nije ništa dogodilo. A dogodilo se mnogo toga. Slovenac je kompromitirao Arbitražni sud i ovo tijelo više nema nikakav autoritet da nastavi svoj posao, tim više što se nekoliko mjeseci prije čak slovenski ministar vanjskih poslova Erjavec hvalisao kako ima ‘neslužbene’ dojave da će Slovenija u sporu s Hrvatskom dobiti sve što je željela.
Da je službena Hrvatska tada oštro reagirala možda bi sada stajala mnogo bolje jer je jedan od uvjeta za djelovanje arbitraže bilo potpuno sustezanje od bilo kakvih izjava koje bi mogle biti tumačene kao izlaženje ususret jednoj ili drugoj strani. Slovenski premijer Cerar nije se ni pokušao ispričati Zagrebu radi skandala koji je izazvao njegov sudac nego je o tome govorio kao o ‘špijunskoj aferi’ kao da je to najvažnije. Pronađen je do lakata u pekmezu, a onda napada one koji su ga otkrili da su – krivi. Ovo je umijeće za koje su Hrvati mislili da su ga do savršenstva koristili Srbijanci, no očito postoje još neki njihovi učenici, koje je je na internetskim mrežama netko nazvao ‘alpskim Srbima.’ No poznavatelji povijesti moraju znati da službeni Slovenci, doduše, nisu napadali Hrvatsku oružjem kao Srbijanci i njihova peta kolona u nas, ali su se služili svim drugim, djelomično kriminalnim sredstvima kako bi iznudili od Hrvatske ustupke u svoju korist.
Za vrijeme jugoslavenske kraljevske diktature Slovenska narodna stranka ušla je u beogradsku vladu u kojoj je njezin predsjednik Koršec (inače katolički svećenik!) bio ministar unutarnjih poslova, dakle šef cjelokupnog nasilnog aparata. Koroščevi žandari počinili su u hrvatskim zemljama nečuvena nasilja. Nakon propasti Jugoslavije i Slovenci dobivaju svoga poglavnika, generala Rupnika, koji je vjerno služio talijanskim i njemačkim okupatorima. No Hrvate bije zao glas da su bili ustaše, dok su Slovenci slavljeni kao veliki antfašisti. Njihov komunistički vođa, Edvard Kardelj, nastavio je Korošćevim stopama pa je sudjelovao u svrgavanju domoljubnog hrvatskog komunističkog vođe Andrije Hebranga kao i u rušenju Hrvatskoga proljeća.
Sloveniju željeli prikazati kao drugačiju od Hrvatske
Tijekom propasti komunističke Jugoslavije slovenski su izaslanici u brojnim susretima sa zapadnim političarima stalno nastojali da svoju Sloveniju prikažu kao nešto posve drugo no što je Hrvatska, po njima opterećenoj neriješenim unutarnjim pitanjima. Slovenski zastupnik u Europskom parlamentu Ivo Vajgel izjavljuje kako Hrvatska ima granične probleme sa svim svojim susjedima. Ipak njemački povjesničar Holm Sundhausen tvrdi da su, osim Miloševićevih Srbijanaca, najviše Slovenci krivi za urušavanje Jugoslavije koju su oni prihvaćali samo kao svoje tržište, a ne zajednicu naroda. Zahvaljujući ‘tvrdoglavosti’ Ljubljanske banke mnogi su hrvatski građani ostali bez svojih ušteđevina. Slovenac Joško Joras uporno provocira Hrvatsku tvrdeći kako su njegova kuća i imanje u Sloveniji, ali nisu, nego su u Hrvatskoj. Slovenska se vojska još nije povukla sa Svete Gere na kojoj ima svoju bazu, a slovenska televizija repetitor, premda je to, i prema slovenskom MUP-u, hrvatski državni teritorij. Osim nastojanja da blokira hrvatski ulazak u EU službena Ljubljana je to činila i glede hrvatskog učlanjenja u NATO, ali je morala popustiti pod pritiskom Amerike.
Kako rekomo, Slovenija traži ako ne svu, a onda barem dvije trećine Savudrijske vale. Ako bi to dobila imali bi pristup međunarodnim vodama Jadranskoga mora, a Hrvatska bi ostala bez morske granice s Italijom, dakle bila bi sunovraćena u zapadni Balkan, baš ono što žele neki antihrvatski krugovi na zapadu. Neki tvrde da na tom velikom području Slovenci očekuju pronalaženje izdašnih izvora nafte i zemnog plina. Možda da to nije toliko važno koliko zadovoljavanje slovenskih ambicija da njihova zemlja postane pomorskom državom, nešto što u povijesti nikad nije bila. Slovenci nisu pomorski narod, svaki drugi da, prvenstveno alpski, ali pomorski nikako! Po srijedi je iracionalni nacionalizam slovenske vrhuške. Velika je šteta što službena Ljubljana uz pomoć svojih poslušnih medija ‘tjera mak na konac’ u ovom iznuđenom prijeporu s Hrvatskom. Jer naše dvije zemlje nikad nisu ratovale, naše državne granice su jedne od najpostojanijih u Europi, između Hrvata i Slovenaca postoje mnogo više kulturnih i civilizacijskih sličnosti nego razlika.
Mnogi Hrvati u Slovencima su gledali svoje uzore
No nacionalizam je kao opojna droga, što ga se više koristi to biva ‘potrebniji’ za zadovoljavanje kompleksa jedne političke klase koja se udaljila od svoga naroda. Šteta, velika šteta, jer mnogi su Hrvati, vjerojatno velika većina, gledali u Slovencima svoje uzore. U Sloveniji je po njihovu mišljenju sve bolje funkcioniralo nego u Hrvatskoj. Slovenija je bila urednija, učinkovitija, racionalnija itd. nego Hrvatska. No slovensko svojatanje Savudrijske vale možda će biti preokret u tom optimističnom hrvatskom mišljenju. Jer Slovencima Vala uopće nije potrebna kao državni teritorij! Njihovi brodovi mogu slobodno ploviti Valom, granice dviju članice Europske Unije i onako postoje više-manje samo na papiru. Treba se nadati da će vlade u Zagrebu i Ljubljani nakon stanovitog smirenja emocija ponovno uspostaviti dijalog i rješavati sve probleme, pa i granične, u duhu i slovu međunarodnoga prava i običaja u zajedničkoj Europskoj Uniji, dakle u sudištima koji se drže međunarodnog prava mora, a ne politike koja je nerijetko nepravedna i štetna jer gotovo uvijek ide na ušrb jedne ili druge strane u sukobu.
Datum objave: 29.07.2015.
