Autor: Gojko Borić
Dvadeset i prvo stoljeće vjerojatno će ući u povijest kao stoljeće izbjeglica i prognanika od kojih su mnogi izgubili život na bijegu, a većina njih nije našla utočište dostojno ljudskog življenja. Prema podacima organizacije UN-a za izbjeglice UNHCR-a, trenutno se u bijegu diljem svijeta nalazi nepunih 60 milijuna ljudi. Svakoga dana bježi iz svojih postojbina prosječno 42.500 ljudi.
Najveći dio njih su tzv. unutarnje izbjeglice, ljudi koji bježe u druge krajeve svojih zemalja, a oni ne spadaju pod zaštitu međunarodnih humanitarnih organizacija. Zaprepašćujuće je da djeca sačinjavaju polovicu izbjegličke populacije. Oko 20 milijuna izbjeglica traže pribježište u stranim zemljama, dok njih oko dva miljuna čekaju da dobiju azil, često bez ikakva izgleda na to.
Političari i javnost europskih zemalja nisu složni u nizu važnih pitanja kako svladati bujicu izbjeglica, i što je još gore, gdje i kako trajno smjestiti one kojima uspije bijeg. Najveći dio tereta ‘izbjegličkog cunamija’ snose Grčka i Italija. Nijemci uzalud traže da se u okviru EU-a odrede kvote izbjeglica prema brojčanosti i gospodarskoj snazi država članica, ali s tim se ne slažu neke druge zemlje. Britanci, primjerice, sudjeluju u spašavanju bjegunaca, ali ne žele prihvatiti ni jednoga od njih. Neki humanitarci zahtijevaju da se radi na svladavanju uzroka bijega tih ljudi u njihovim zemljama, no kolikogod to zvuči uvjerljivo, bio bi to podhvat s vremenski predugim trajanjem, pogotovo što u nekim zemljama podrijetla izbjeglica država uopće ne funkcionira.
Privremeni logori za izbjeglice
‘Praktičari’ u Europi predlažu ‘prosvjećivanje’ ljudi u navedenim zemljama s porukom kako bjegunci uopće nemaju šanse u Europi, baš obratno, kako ih u njoj, ako budu primljeni, čeka dugo i mukotrpno životarenje u logorima. Prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj je pao prijedlog da se za izbjeglice podignu privremeni logori u Libiji i Tunisu gdje bi se bjegunce najprije informiralo glede stvarnih prilika u Europi i ‘odabiralo’ koji mogu i koji ne mogu biti primljeni u svojim ‘zemljama čežnje’. No to je uglavnom odbačeno kao navodno neizvedivo, pogotovo radi nesigurnih političkih prlilika u tim zemljama.
Hrvatski zbijeg u El Shatt
No ideju da bi se izbjeglice moglo smjestiti u privremene logore kao da je prešutno prihvatila autorica utjecajnog njemačkog tjednika ‘Der Spiegel’ ( br.33/2015.), Elke Schmitter, koja je u svojoj kolumni podsjetila na hrvatski zbijeg u El Shattu s dodatkom kako „…on ne može biti mjerilom za danas, ali može podsjetiti na ono što bi bilo moguće ako bi se ljude smjelo prebaciti iz skrbništva u odgovornost, iz despresivne i beskrajne pasivnosti u djelatnu konačnost, u danas i ovdje, u kojoj bi svaki trenutak bilo jasno tko su i što mogu.“ Ona dalje piše kako su mnoge njemačke općine gotovo poluprazne, ali sa svom infrastrukturom, pa bi se u njih moglo smjestiti izbjeglice.
Premda autorica nije posve upućena u našu elšatsku povijest vrijedno je citirati nekoliko rečenica iz njezine kolumne o tom jedinstvenom ulomku hrvatskih ratnih događaja: „U godini 1944. dospio je jedan konvoj brodova s djecom, ženama i muškarcma iz Dalmacije u egipatski El Shatt, zemljopisno smješten između Afrike i Azije, u kulturnom smislu orijent, civilizacijska ničija zemlja. Na prostoru dodijeljenu izbjeglicama nije bilo tekuće vode i struje, ni infrastrukture; za strance nije bilo ni kreveta ni kuća, a živežnih namirnica vrlo malo. Postojao je komad pustinje, nesigurna budućnost i otvorena današnjica: this land is your land, više vam ne možemo dati, a kad prođe rat vidjet ćemo što ćemo učiniti. (A to je značilo: nadamo se da ćete se vratiti tamo odakle ste došli!).
Oko 30.000 ljudi koji su pod vodstvom tajne komunističke organizacije izgradili uzoran logor s dječjim vrtićima i zajedničkom kuhinjom, zborovima, obrtničkim radionicama i logorskim novinama, dobili su šansu da dokažu što umiju i tko su: učiteljice i liječnici, tkaoci i glazbenici. Oni nisu dospjeli u Babilon, oni su iskoristili svoje govorenje i geste, oni su mogli sudjelovati u povijesti koju su donijeli u ovu ničiji zemlju. U svojoj domovini nisu se borili jedni protiv drugih; oni su bili žrtve europskog fašizma.“
Vaš autor bio je u El Shattu kao dječak od 12 godina i zahvaljujući dobrom pamćenju zna da Elke Schmitter, koliko je god dobronamjerna, nije posve točno upoznata s tadašnjim prilikama hrvatskoga zbijega. U El Shattu nas je dočekala potpuna infrastruktura pet logora britanske 8. armije sa svim pratećim objektima, bilo je vode i elektrike na pretek, hrana je bila preobilna, no unatoč tome život u pustinji nije bio jednostavan radi klimatskih nepogoda od kojih su najviše stradali djeca i stariji ljudi, o čemu svjedoči veliko groblje, sačuvano do danas zahvaljujući hrvatskim vlastima.
Autorici nije poznato da je odmah nakon dolaska u El Shatt izbio sukob između pročetničkih Srba i propartizanskih Hrvata, pa su Srbi morali napustiti prvi logor na svoju sramotu jer su uskoro čak i pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske u Egiptu gotovo kolektivno prišli Titovom pokretu.
U El Shattu je djelovala tajna komunistička organizacija, ali bila je dovoljno lukava da je u Centralnom odboru zbjega jedno vrijeme prepustila predsjedanje svećeniku don Andri Štambuku, u školama je bio podučavan vjeronauk, a u crkvi pod šatorima bila je postavljena slika s temom ‘Bijeg u Egipat’, no sveti Josip nosio je trorogu partizansku kapu, ali bez zvijezde petokrake, (djelo slikara Joke Kneževića).
Hrvatske izbjeglice u El Shattu pokazale su oholim britanskim časnicima, često s kolonijalističkim pogledima na ‘divlje Balkance’, kako su vrlo snalažljivi, marljivi i inventivni. U zbjegu su djelovale škole sve do četvrtog razreda gimnazije, dječji zbor, kazališna družina, izdavan je dnevni šapirografirani bilten, tiskani su časopisi za omladinu i žene kao i školske knjige.
U El Shatu su se našli hrvatski književnici Petar Šegedin, Ranko Marinković i Vjekoslav Kaleb te buduća heroina Hrvatskog proljeća Savka Dabčević.
No da budemo do kraja točni: sve ove akcije bile su izvršene pod dalmatinskim i jugoslavenskim nazivima, jer su se ‘naši’ komunisti bojali koristiti onim najprirodnijim, naime da izbjeglički narod i sebe nazivaju hrvatskim imenom, premda je u to vrijeme postojao Zavnoh. Toliko o ‘hrvatstvu’ komunista iz Dalmacije.
Još nitko nije dao uvjerljiv odgovor je li bježanje ljudi s dalmatinske obale na jadranske otoke i kasnije u Italiju uopće bilo neophodno. Čak i u stručnoj studiji Hrvatskog povijesnog instituta pod naslovom ‘Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju’ (autor: Marin Karabatić) nalazimo ponavljanje komunističkih fraza o tadašnjim prilikama u Hrvatskoj, primjerice da je ‘kvislinška NDH’ nastala ‘voljom fašističke Italije i nacionalsocijalističke Njemačke’ na čije čelo je došla ‘nacionalistička teroristička organizacija Ustaša’, kao i nemušto objašnjenje zašto je došlo do bježanije ljudi pred naletom njemačkih i ustaških postrojba krajem 1943. nakon kapitulacije Italije u rujnu te godine.
Nije dovoljno navesti riječi komunističkog diplomata Vladimira Velebita da su se ljudi javno deklarirali kao pristaše NOB-a i radi toga bojali njemačkih i ustaških represalija, jer odgovarajućeg iskustva do tada u Dalmaciji nije bilo budući da je Wehrmacht pazio da što ‘racionalnije’, znači samo vojnički reagira na partizanske napade, dok je ustaška vlast bila preslaba za veće kaznene akcije protiv nepoćudnog pučanstva, što se pokazalo nakon njihova zauzimanja cijelog priobalja s gotovo svim otocima osim Visa. Zbjeg je očito nastao kao rezultat partizanske panike, bio je vrlo slabo organiziran, a da na Visu nisu u spašavanju i prebacivanju bjegunaca pomogli Britanci izbila bi prava katastrofa jer nije bilo ne samo hrane nego čak i dovoljno vode za više od 30.000 civila i oko desetak tisuća partizana.
Mi smo u povodu ‘Spieglova’ spominjanja El Shata uputili tjedniku pismo s ispravkama autoričina teksta: ‘Mi smo bili izbjeglice sa čvrstom namjerom da se nakon rata vratimo iz Egipta u našu domovinu, što je ogromna većina i učinila, a da nije znala što je čeka u komunističkoj Jugoslaviji. Samo se mali broj odlučio na iseljenje u Australiju. Nasuprot tome većina današnih izbjeglica nada se ostati u Europi jer im njihove zemlje više ne pružaju životnu podlogu… Povratak svih hrvatskih izbjeglica iz El Shatta završio se sredinom 1946. Ostalo je samo veliko groblje koje su podupirale sve dosadašnje i sadašnja hrvatska vlada kao spomenik sjećanja od nacionalne važnosti.’
Povijest bi mogla biti učiteljicom života
El Shatt je, dakle, samo povijest dok se egzodus afričkih i azijskih izbjeglica preko Sredozemnoga mora nastavlja bez izgleda u sretan završetak. Sredozemno more je tako postalo gotovo najveće groblje bjegunaca u 20. stoljeću, a da navodno civilizirana i stvarno bogata Europa ne zna što s njima učini, kako da ih primi i uključi u svoje društvo, premda bi veliki dio njih itekako oživio smalaksalu zapadnu populaciju.
Ako Europska Unija ništa ne poduzme kako da trajno rješi izbjeglički problem, to će ostati tamnom mrljom u njezinoj povjesnici. Ali možda bi hrvatski elšatski primjer s privremenim logorima za izbjeglica ipak mogao biti uzorkom kako da se barem za neko vrijeme nađu rješenja za njihovu budućnost. O tome bi barem trebali razmišljati europski moćnici, a kako izgleda, njihovi narodi bi ih slijedili u humanom rješavanju izbjegličkoga problema. Sadašnje stanje je svakako nepodnošljivo i nedostojno uljudbene judejsko-kršćane podloge Europske Unije
Datum objave: 17.08.2015.
