Autor: Vice John Batarelo
Vezano za ilegalne migrante koji preplavljuju Europu, u Hrvatskoj trenutačno vlada nešto što se može nazvati moralna histerija. I tako, nakon što sam objavio jedan post o tome kako se Australija sada snalazi s ilegalnim migrantima, dobio sam izravno i neizravno ‘bockanje’ u smislu: ‘pa i ti si sin migranta, ti bi to trebao najbolje razumjeti…’, aludirajući da bismo u Hrvatskoj (i u Europi) širom trebali otvoriti vrata za svakog stranca koji nam se ušeta preko granice, jer je to ljudski, kršćanski, pravedno, moralno… I valjda će se netko pobrinuti za to.
Idemo stvari malo raščlaniti. Kao prvo, mi nismo bića koja funkcioniramo samo na prvotnim emocijama, nego imamo i sposobnost i obavezu koristiti intelekt i razum.
Treba odmah i nedvosmisleno pomoći
Moj stav vezano za dolazak nezakonitih useljenika ili izbjeglica u Hrvatskoj je da akutno i odmah imamo stvarnu moralnu obavezu pružiti prvu pomoć i utočište, kao što to radi Hrvatski Caritas preko kojega se može konkretno pomoći. Ali, istovremeno moramo početi javnu raspravu i razmišljati o:
a) što i kako kao država napraviti kratkoročno i dugoročno;
b) što zahtijevati od Europske unije; i
c) koje su dugoročne kulturološke i društvene posljedice.
Malo o migracijama
Migracije, iseljavanja, nisu tako jednostavni, ali su integralni dio ljudske povijesti. Svaka država ima svoju određenu politiku. Ni jedna zemlja nije sretna kada odjednom, na neorganiziran način, unutar njezinih granica uđe veliki broj stranih ljudi. To ima ekonomske i kulturne posljedice i može vrlo lako destabilizirati cijela društva i države. Najjednostavnije, ako se sruši jedno cijelo (već slabo) gospodarstvo (primjerice hrvatsko) radi (dobronamjernog) primanja ogromnog broja nezakonitih useljenika i izbjeglica, što smo onda napravili? Niti smo tim ljudima pomogli (nema posla niti mogućnost za život), a niti sebi. Da, ovo nisu lake stvari za razmišljanje i propitivanje, a nije ni dobro gurnuti glavu u pijesak i nadati se da će se stvari same po sebi riješiti.
Australija – zemlja useljenika
S obzirom na to da sam sin useljenika u Australiji, znam jako dobro da se cijela politika useljavanja u Australiji, od početka njezina postojanja sve do danas, odvijala na vrlo strukturiran način, gledajući ponajprije interese australske ekonomije i društva. Od striktne anglo-keltske populacije pod tzv. politikom ‘Bijele Australije’, pomalo se otvarala prema drugim, neanglo-keltskim, narodima, na prvom mjestu ratnim izbjeglicama iz istočne Europe (u sabirnim logorima po zapadnoj Europi nakon 1945. god.); južne Europe (Italije, Grčke, Hrvatske…) te onda Azije i drugih dijelova svijeta.
Cijelo vrijeme je postojala i razvijala se (nekada nezgrapno) državna politika prema useljenicima, tako da se danas pod multikulturalnom politikom sve te etničke zajednice nastoje integrirati i na kraj asimilirati u jednoj australskoj naciji i narodu.
No, što je bit ovog australskog primjera:
Prvo se gleda potreba (za ekonomiju i povećani broj stanovnika);
pa se stvara jasna politika i useljenici zakonito/legalno ulaze;
te onda politika integracija u postojeći sustav, uzimajući i ugrađujući neke elemente od samih useljenika.
Ima li Hrvatska ovako izgrađen sustav razmišljanja i djelovanja? Ovo su ozbiljna pitanja koja zahtijevaju ozbiljna (ali žurna) rješenja. Hrvatska sada hitno može primiti te jadne ljude, ali tko će to plaćati, koliko dugo će plaćati, koju ćemo integracijsku politiku imati, itd., itd.? Hoćemo li kao Makedonija i Srbija organizirati autobuse i vlakove i prebaciti prema Sloveniji i Mađarskoj ili nekoj drugoj zapadnoj europskoj zemlji unutar schengenskog područje?
Europa – kaos i ograde
A što se trenutačno događa u Europi? Jednom riječju – kaos. Potpuna neorganiziranost, nejasnoća i manjak jasne zajedničke useljeničke politike i procedure. I sada, niti je Hrvatska stvorila probleme (tzv. Arapsko proljeće i ISIL), niti se pita, (a niti nameće svoja neka rješenja zbog slabog političkog vodstva), nego se poručuje da se pobrinemo kako znamo. To nije dovoljno, niti je nešto na što bi Hrvatska trebala pristati.
Činjenica je sljedeća: europske države grade ograde da bi zaustavile ulazak veliki broj nezakonitih useljenika i mijenjaju svoje zakone i davanja prema azilantima. Ne ulazeći u to je li dobro ili nije što Mađarska gradi ogradu prema Srbiji zbog izbjeglica (kao i Španjolska, Grčka, Bugarska i UK) ili što Bugarska šalje tenkove i vojsku na granici, ili što Velika Britanija ne želi i prijeti da će nezakonite useljenike vratiti od kuda su došli, ovo su jasni znakovi i signali Brusselsu da se probudi i stvori jasnu zajedničku useljeničku politiku, ili prepusti svakoj državi članici da stvori svoju politiku i djeluje kako zna.
Zapadna Europa treba radnu snagu
Poznato je da već sada zapadnoeuropske države trebaju radnu snagu za njihove jake ekonomije. Po Wall Street Journalu računa se da će do 2050. god. Europa trebati između 40 i 60 milijuna radnika-useljenika, a da će Njemačkoj već do 2020. god. nedostajati 2,4 milijuna radnika! Zvuči kao znanstvena fantastika, ali u bliskoj budućnost (15 do 20 godina) i Hrvatska će trebati radnu snagu. Useljenici donose život i mnogo puta su spremni dati više od sebe, nego ‘domaći’ ljudi koji iracionalno plaču da su im ovi uzeli poslove, a u stvarnosti spašavaju cijela gospodarstva i društva. Činjenica je da zbog militantnog sekularizma i ne-ljubavi prema većem broju djece (tzv. demografska zima), Europa nema niti će u budućnosti imati dovoljno radne snage za nastavak gospodarskog rasta, isplaćivanje ‘državnih mirovina’ i održavanja materijalnog standarda života.
Ako Njemačka, Francuska, Britanija, Švedska, Italija i druge zapadnoeuropske zemlje trebaju odmah radnu snagu, neka stvore i plate za novu useljeničku politiku (očito je da Brussels i EU to ne mogu). Moraju zaustaviti ovaj kaos i ljudsku patnju te poslati jasan signal da se u Europi ne može samo tako ušetati na područje suverenih država. Primjerice, neka otvore europske azilantske i migracijske centre u državama sjeverne Afrike, u Turskoj, Libanonu, Jordanu… Neka na brz i učinkovit način biraju useljenike koje trebaju i one iz humanitarnih razloga. Neka mornarice zemalja EU-a vraćaju brodove s izbjeglicama natrag od kud su krenuli (prema azilantskim centrima) da bi se zaustavilo bandite i kriminalce koji zarađuju na ljudskoj bijedi i velikoj smrtnosti zbog potapanja na Sredozemnom moru (do sada već 2.350 ljudi) i ugušenje u kamionima na europskim autocestima.
S druge strane ako ove zapadno europske države ne mogu ili ne žele se dogovoriti i odgovora im ovakav neorganizirani dolazak na tlu Europe onda Hrvatska treba nezakonitim useljenicima i izbjeglicama pružati hitnu pomoć, dati nekima azil i useljenički status za područjima gdje Hrvatska ima potrebe te proslijediti ostatak ljudi žurno prema zapadno europskim zemljama. A naše političko vodstvo mora ispostaviti račun tim zemljama.
A ako te zapadno europske zemlje i EU sve troškove, logistiku i odgovornost prebace na Hrvatsku, onda, ono što je najgore, Hrvatska treba razmisliti je li može primiti te ljude i možda, možda kao zadnje rješenje razmisliti o zatvaranju svojih granica. Stvarno trebamo razborite političare koje će sagledati sve aspekte, braniti hrvatske interese i štitite ljudsko dostojanstvo izbjeglica.
Kulturološka pitanja
Uz to što postoje nejasne useljeničke politike, postoje i kulturološka pitanja kada se radi o useljavanju. ‘Kulturološka pitanja’ politički je korektan termin o religijskoj pripadnosti sadašnjih i budućih useljenika, ne samo u zapadnoj Europi, nego i za kvotu koju su dobile sve zemlje EU-a. Drvlje i kamenje bačeno je na Slovačku kada je rekla da želi primiti samo kršćanske izbjeglice i useljenike, a nitko nije ni pisnuo kada je Francuska jasno rekla da će odmah dati azil kršćanima iz Iraka i Sirije i da će se politički zauzeti za kršćane u tim područjima koja su na meti ‘crnih hordi’ (ISIL). Integracija muslimanskih useljenika u europskim zemljama važno je pitanje svih zapadnoeuropskih država, a ekstremizam i terorizam stvarne su mogućnosti s povratkom u Europu preko 800 bivših ISIL-ovih boraca.
I Hrvatska se treba pitati kako će (i želi li uopće) integrirati u hrvatski kulturni identitet buduće useljenike s kojima ne dijeli nikakve kulturne i vjerske sličnosti. Hrvatska trenutno ima probleme s integracijom postojećim etničkim zajednicama kao što se vidi s ekstremistima u srpskoj etničkoj zajednice (Pupovac i slučaj ‘Novosti”). Bez jake i jasne integracijske politike u europskim državama, nova neeuropska i ne(judeo)kršćanska grupacija polako će, ali sigurno, osvajati europsko tlo, no ne bez jakih društvenih trzavica. S druge strane, to je posljedica toga što je Europa prihvatila militantni sekularizam te se srami svojeg vlastitog kršćanskog identiteta. Europljani, uključujući i Hrvate, morat će u bliskoj budućnosti odgovoriti na neka teška pitanja i odrediti neke jasne smjernice. U suprotnom, imat ćemo rast sekularnog, religijskog ekstremizma i fundamentalizma kao i nacionalizma.
Trenutačna emocijska i moralna histerija oko nezakonitih useljenika, kratkotrajna je i neodgovorna. Treba dobro promisliti i zahtijevati rješenja koja će pomoći tim ljudima i osigurati rast vlastitih društava i kultura.
Datum objave: 31.08.2015.
