Autor: Gojko Borić
Strahovi u srednjih i malih naroda Europske Unije od izbjegličkog cunamija iz Azije i Afrike potopuno su opravdani. Nitko ne zna tko su ti ljudi i kako će se oni ponašati ako dobiju stalnu dozvolu boravka u zemljama koje ih ne žele, a takve su, moramo biti iskreni, sve osim Njemačke i nekih skandinavskih država. Sve usporedbe sa sličnim ‘selidbama naroda’, posebice one o 12 milijuna Nijemaca nakon Drugog svjetskoga rata, ne piju vodu. Izbjeglice iz ratovima zahvaćenih azijskih zemalja i gospodarskom bijedom pogođenih afričkih država uglavnom su muslimani, tko zna koje orijentacije, možda među njima i potencijalnih pristaša ‘Islamske države’ tzv. ‘spavača’ koji bi u danom trenutku mogli počiniti stravična nasilna djela. Upozoravati na to nije ksenofobija. Muslimani su ipak nešto drugo. Hrvati su to dobro shvatili u posljednjem stoljeću, doživjevši kako su se naši b-h muslimani pretvorili od ‘cvijeća naroda hrvatskoga’ (Ante Starčević) u neku vrstu ‘novih Srba’ koji žele istjerati najstariji narod u Bosni i Hercegovini, tamošnje Hrvate, iz njihove stoljetne domovine. Bošnjaci gotovo više nego Srbi ne žele pretvaranje nakazne daytonske BiH u normalnu federativnu državu, kakva je napredna Švicarska, željno očekujući da demografskim rezultatima pretvore ‘svoju’ Bosnu, (Hercegovnu redovito prešućuju) u neku vrstu muslimanske džamhurije. Ne, ovo nije nikakav hrvatski nacionalizam nego jasan uvid u stvarnost.
Hrvatska šaptom padne
Izbjeglice koje sada nadiru preko Makedonije i Srbije iz muslimanske Turske u Hrvatsku, mogli bi se lako pretvoriti u neku vrstu ‘novih’ Bošnjaka. Jasno, ako im Vlada u Zagrebu, pod pritiskom Berlina i Bruxellesa, dopusti najprije postavljanje nekoliko tisuću šatora, potom izgradnju pravih kuća, dade privremenu (u biti trajnu) dozvolu boravka, počinje novcem iz zapadnih izvora podizati za njih industrijske pogone i džamije na hrvatskoj, krvlju natopljenoj, zemlji, i eto dogodilo bi se obratno od onoga što su Hrvati skupa s Mlečanima, Austrijancima i Mađarima uspjeli spriječiti u stoljetnoj borbi protiv Osmanlija: njihovi svojevrsni ‘nasljednici’ dobili bi na dar od hrvatske vlade i bruxelleskih birokrata ono što se dogodilo u susjednoj zemlji za koju je prije pet stoljeća rečeno ‘Bosna šaptom padne’. Namjesto Bosna sad bismo rekli – Hrvatska šaptom padne. Ovo nije paničarenje nego moguća zbilja. Nije šala, sve je moguće, jer već se vidi da među izbjeglicama ima nemalo očajnika s velikim potencijalom za nasilje. Zar nikoga ne začuđuje kako, kad god vide TV kamere, podižu ruke i šire prste u obliku slova V ili Victory, pobijedit ćemo. A koga? Domorodce i Europsku Uniju! Tko danas padne u sentimentalni drijemež sutra će se probuditi u jednoj drukčijoj Hrvatskoj i Uniji, ali bit će prekasno.
Sve je počelo s Merkel
Sve je počelo fatalnom izjavom njemačke kancelarice Angele Merkel koja je pozvala Sirijce da bez registriranja doputuju u njezinu zemlju, čime je prekršila sporazum u Dublinu. Ali ona to može, ona je svoju brzopletu pozivnicu okitila humanitarnim riječima koje pale u Njemačkoj što je stalno pod pritiskom ‘nečiste savjesti’ radi nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu. Ali i u njezinoj stranci, a pogotovo u bavarskoj Kršćano-socijalnoj Uniji, javljaju se sve zabrinutija pitanja može li Njemačka svladati ovaj izbjeglički cunami. No ima i proturačuna: njemačkoj industriji treba jeftina radna snaga, i to ne malo, prema nekim procjenama oko 300.000 ljudi godišnje. A da će to biti spojeno s mogućim socijalnim grčevima, to njemačke kapitaliste zasada ne smeta. Dogodit će se po prilici ono, ako ne i gore, što se zbivalo s bivšim gastarbajterma za koje je lucidni švicarski književnik Friedrich Dürrematt rekao: ‘Pozvali smo radnu snagu, a došli su ljudi’. I to ljudi koji su nakon kraće stanke povukli sa sobom svoje brojčano velike obitelji. Danas imamo u brojnim njemačkim gradovima prave u sebe zatvorene turske četvrti, a u nekim njemačkim školama ima dva puta više inozemne nego domaće djece, što spušta razinu njihovih školskih uspjeha jer kod kuće govore stranim jezicima i njihovi roditelji ne mogu im pomoći u svladavanju zahtjevnog školskog programa.
Merkel počinje zatvarati vrata ‘zemaljskog raja’
Sadašnja ‘invazija’ afroazijskih izbjeglica, dobro umreženih i ne baš siromašnih – tko može platiti nekoliko tisuća dolara krijumčarima da ih prebace u bogatu Europu? – mogla bi naveliko narušiti labilne konstrukcije državnih proračuna manje gospodarski potentnih država no što su Njemačke i neke skandinavske zemlje. Domoroci će to ubrzo shvatiti. Doći će do nezdrave konkurencije na napetom tržištu rada. Možda i do kriminalnih djela onih stranaca kojima neće uspjeti integracija u svijet rada i domaća društva. Sve to gospođa Merkel kao ne želi shvatiti ili, možda shvaća, pa počinje zatvarati vrata njemačkog ‘zemaljskoga raja’ koji postoji samo u fantaziji bijednih bjegunaca. Njemačka ipak nije tako bogata kako se mnogima pričinja. I u njoj su sve veće razlike između bogatih i siromašnih, a djeci i starijima prijeti siromaštvo, ako već nisu u njemu. Zamislimo samo ovo: do kraja godine Njemačku preplavljuje oko milijun i više bjegunaca, kojima treba osigurati čvrst krov nad glavom, (zima je na pragu), hraniti ih i odijevati, plaćati njihovo zdravstveno osiguranje, organizirati tečajeve njemačkoga jezika kao i poboljšavati njihove stručne kvalifikacije da bi mogli dobiti radno mjesto. Ima jedan njemački šlager koji glasi: ‘Tko će to platiti, tko ima toliko šolda …’ Valjda naivni njemački porezni obveznici. No oni se mogu ubrzo početi buniti protiv širokogrudne gospođe Merkel.
Antieuropske stranke već dobivaju na popularnosti. A sve je moglo biti dukčije da su se Europska Unija i NATO, (da i NATO!) sporazumjeli s Turskom, Grčkom i Italijom da na njihovim granicama već prije dvije do tri godine počinju podizati velike izbjegličke logore sa čvrstim barakama u kojima bi bjegunci dobili sve što im je potrebno da bi neko vrijeme mogli živjeti, učiti strane jezike, poboljšavati svoje stručne sposobnosti i pripremati se za daljnja putovanja u zemlje na koje će ih rasporediti njihovi europski gostoprimci. Tu bi se moglo odijeliti politički progonjene azilante od ekonomskim bjegunaca. A možda i bi se u te programe mogle uključiti Amerika, Kanada i Australija. Izbjeglički cunami je svjetski problem. Troškove smještaja u Turskoj, Grčoj i Italiji dobrim bi dijelom trebale snositi i bogate arapske zemlje koje odbijaju primiti svoju muslimansku braću. Njih bi na to morale prisiliti svjetske organizacije od Europske Unije do Ujedinjenih Narda. No za to je sad možda prekasno. Nitko ne zna kako će završiti ili barem usporiti sadašnja selidba naroda koja prijeti Europsku Uniju s nesagledivim posljedicama za njezin socijalni i vjerski život.
Datum objave: 23.09.2015.
