Kristian Josip Periš imao je 32 godine. Pred njim je bio život, obitelj koju je želio zasnovati i dijete koje je uskoro trebao dočekati. Želio je postati otac, ostvariti svoje snove i nastaviti živjeti. Njegovi roditelji radovali su se budućnosti svoga sina, a danas su ostali bez njega. Jedna obitelj ostala je bez svoga najmilijega, a jedno dijete bez oca kojega nikada neće upoznati.
Bio je borac. I sam se suočavao s psihičkim poteškoćama, tražio pomoć i liječenje. Nije odustajao od života. Bio je vjeran Kristu, pjevao je, držao motivacijske govore, ohrabrivao druge i nastojao širiti pozitivnu poruku. Besplatno je trenirao djecu s poteškoćama u razvoju, darujući im svoje vrijeme, znanje i srce. Možda bi postao prvak, možda bi ostvario još mnoge snove. Iznad svega, želio je imati svoju obitelj, ljubiti i biti otac.
A onda se dogodila strašna tragedija. U ustanovi u koju je došao potražiti pomoć, ondje gdje je trebao biti zaštićen i zbrinut, Kristijanu je na okrutan način oduzet život. Snimke njegova postupanja pokazale su prizore koji potresaju ljudsku savjest: bio je vezan, gušen, udaran, ponižavan i bespomoćan pred onima koji su nad njim imali moć. Umjesto pomoći i zaštite, doživio je nasilje koje je završilo njegovom smrću.
Kako je moguće da čovjek koji je došao po pomoć postane žrtva takve okrutnosti? Kako je moguće da se zaboravi da pred nama nije broj, dijagnoza, problem ili teret, nego ljudsko biće? Čovjek s imenom, obitelji, osjećajima, ranama, nadama i pravom na život.
Upravo ovdje snažno odzvanjaju Isusove riječi iz Evanđelja:
„Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt 25,40)
To je poziv koji ne smijemo zaobići. Krist se poistovjećuje s bolesnima, slabima, nemoćnima, odbačenima i onima koji ovise o tuđoj dobroti. Kada susretnemo čovjeka koji pati, susrećemo Krista. Kada se brinemo za nemoćnoga, služimo Kristu. A kada ponižavamo, zlostavljamo i povrjeđujemo čovjeka, duboko ranjavamo ono što je Bog stvorio na svoju sliku i priliku.
Ljudski život nije naše vlasništvo. On je Božji dar. Svaki čovjek ima neotuđivo dostojanstvo, bez obzira na svoje zdravlje, bolest, slabosti, životne okolnosti ili sposobnosti. Nitko nema pravo oduzeti mu to dostojanstvo. Nitko nema pravo pretvoriti svoju moć u nasilje nad slabijim. Posebno su odgovorni oni kojima je povjerena skrb za bolesne i ranjive.
Ova tragedija mora biti opomena svima nama. Ne smijemo se naviknuti na nasilje, ne smijemo šutjeti pred ponižavanjem čovjeka i ne smijemo zaboraviti da se veličina društva mjeri njegovim odnosom prema najslabijima. Čovjek koji je bolestan, ranjen ili nemoćan ne treba naš prezir, nego našu ruku, razumijevanje, zaštitu i ljubav.
Danas mislimo na njegove roditelje, obitelj i sve koji ga nose u srcu. Neka im Gospodin bude blizu u boli koju je teško opisati. A mi, kao kršćani, ne ostajemo samo pred strašnom stvarnošću smrti. Naša je nada u Isusu Kristu, raspetom i uskrslom. On je prošao kroz ljudsku okrutnost, poniženje i smrt, ali smrt nije imala posljednju riječ. Krist je uskrsnuo! Zato molimo da Kristijan Josip pronađe mir u Božjem milosrđu, a da njegovim najbližima svjetlo uskrsloga Gospodina bude utjeha i snaga.
Njegova poruka ostaje:
„Ako možeš, moraš! Za one koji ne mogu!”
Neka nas te riječi podsjećaju da budemo blizu onima koji ne mogu sami, da štitimo slabe, podižemo ponižene i čuvamo dostojanstvo svakoga ljudskog života.
Kristiane Josipe, počivaj u miru Božjem.
Neka te uskrsli Krist primi u svoje naručje.
Autor: Senko Antunović/Balingen/Njemačka Datum objave: 11.11.2026.
