BOLUJEM OD BOLESTI KOJA VODI DO NEZAPOSLENOSTI I ODLASKA U NJEMAČKU Zovem se Danijel i imam dijagnozu – mlad sam

Autor: Danijel Bevanda

Dobar dan! Zovem se Danijel i imam svoju dijagnozu – mlad sam! Slušajući TV i gledajući ekrane, to je ozbiljna bolest. Navodno nas gube sve više i više svaki dan. Ne prođe ni jedan dan da ne čujem priču o nekoj novoj žrtvi. Bolest je dosta ozbiljna i pokazuje simptome depresije, anksioznosti, nezadovoljstva, malodušnosti, lijenosti, neaktivnosti, nekad i buntovnosti, a u kroničnom stanju dovodi do nezaposlenosti, neženjenosti (neudanosti), usamljenosti sve do prirodnog odlaska u Njemačku.

Možda vam uvod izgleda šaljiv, ali, vjerujte mi, nije takav. Bolest zaslužuje svoju analizu, a kao mlad čovjek koji još nije prošao fazu sazrijevanja, u svojoj skromnosti želim ponuditi svoj pogled na situaciju. Možda nekome i bude koristan u nekom smislu. U analizi bih želio s vama podijeliti moje mišljenje zašto se bolest pojavila, što radi mladom čovjeku i kako ih možemo izliječiti. Govorim iz pozicije Hercegovine, ali prateći stanje duha Hrvatske, a i čitave Europe, bolest uzima svoje u svim krajevima zapadnog svijeta. Zato želim biti što općenitiji.

Djeca nisu poželjna u našem društvu, kako će onda mladi biti?

Govorim ovo iz pozicije prvog sina, od šestorice sinova svojih roditelja, i iz pozicije prosječnog sudionika socijalnih interakcija današnjeg društva. Djeca su apsolutno nepoželjna iznad određenog broja koji kvari komfor ekonomske opravdanosti. Ako samo malo pročačkam po sjećanju, mogu nabrajati nebrojene situacije osude i čuđenja nad mojim roditeljima jer su se odvažili imati toliko djece. Ako se odmaknem iz svoje pozicije, mogu također zaključiti da ljudi danas imaju sve manje i manje djece, i u sve starijim godinama. Ako su ljudi nekad dobivali svoje prvo dijete u dvadesetima, a danas to bude u tridesetima, nije teško izračunati da se u tri generacije gubi jedna, i to samo zbog vremena kad smatramo da smo sposobni imati djecu. Neću ni ulaziti u teme abortusa gdje se direktno svake godine u svijetu odbace milijuni i milijuni novih ‘pripadnika’ ljudske rase samo jer su nepoželjni. Dakle, ako djeca nisu poželjna u našem društvu kako će to mladi biti? Oni su samo glasnija i artikuliranija djeca koja su do te faze samo nekim čudom preživjela prva dva ‘čišćenja’.

Malo je zrelih roditelja danas!

Moja je percepcija da određeni broj današnjih roditelja nije još uvijek sazrio da budu roditelji pa nije čudno da ni njihova djeca nisu. Da se odmah razumijemo, ne krivim roditelje, dapače, mogu reći da ni ja nisam sazreo, ali opet – trebamo si pogledati u ogledalo i priznati neke stvari. Malo ljudi je uistinu sazrelo da ide sa Isusom u šetnju, a to bi valjda trebao biti smisao kršćanstva – moći hodati s Isusom kroz život. A da bi se to postiglo mora se sazreti! A što bi značilo sazrijevanje? Kako se čovjek kreće na putu od djeteta do zrele žene ili muškarca, on mora donositi sve više i više odluka, i sve većih i većih odluka. Negdje na tom putu, kad odluke postanu dovoljno teške čovjek osjeti da je njegov život postao samo njegov. Ako se želi posavjetovati sa drugim ljudima čovjek osjeti da ga nitko zapravo ne razumije. A najuočljiviji znak sazrijevanja je činjenica da ti ni otac ni majka više ne mogu pomoći. Ne u doslovnom smislu riječi, nego u smislu da ako tada upitaš svoje roditelje da za tebe donesu neke odluke, vidiš da oni zapravo puno manje znaju od tebe u vezi toga. To je zato što je ta odluka samo tvoja, i samo ti imaš odgovornost za odlučiti! 
Mnogi ljudi čak i kad to uvide pobjegnu od odluke, pobjegnu od sebe, puste da novčić padne na bilo koju stranu i onda sa tom ‘odlukom novčića’ žive dalje kako ih je dopalo. Nezadovoljni, neispunjeni i nezreli. Takvi ljudi koji nikad nisu krenuli putem svoga srca iz straha od donošenja odluke koja im je povjerena, kasnije utječu na djecu svojim jalom i nesposobnošću. Od djece rade žrtve, dok mogu poklanjaju im previše, a kad svijet ne ponudi mjesto za njihovu djecu opet šire jal i defetizam, jer još nisu ni sami upoznali svijet i što je potrebno za život. Zato njihova djeca najčešće nasljeduju njihovu sudbinu, a i kako će sama sazreti kad ni oni koji ih odgajaju nisu. Tko će ih naučiti kako sazreti? Djeca se dakle danas više uzgajaju nego se odgajaju.

Svijet je danas ispražnjen od vrijednosti koja ne poznaje valutu

Ne čitav svijet i ne potpuno, ali uopćeno bi se to sasvim lako moglo zaključiti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se ljudi gramzivo tuku za svaki euro, da su spremni radi perfidne pohlepe žrtvovati tuđe nedjelje, odmore i slobodno vrijeme, da su spremni stati pred narod i ponosno reći: ‘Ja ovoliko vrijedim!’ kao da su oni sami suci svoje sudbine, kao da nisu bitne žrtve drugih koje su im omogućile skupu kožu i jeftine trikove. Ne kažem, naravno, da je sramota imati svoju cijenu ili biti uspješan, dapače; ali uspješnost se ne mjeri nezaposlenošću mladih. Mislim da država koja ima 30% nezaposlenih mladih više govori o svojim starima nego o onima na koje se najviše svaljuje krivnja. 
Možda nisu mladi krivi što odlaze u svijet koji ih više želi nego što ih želi njihov vlastiti. Možda smo mi sami krivi za našu uskogrudnost. Dat ću jedan nevezan primjer koji dosta govori o našoj ekonomskoj uskogrudnosti. U našoj (ne)kulturi prevladava stav da je dijete (kao i svaki čovjek) trošak države, obitelji i zajednice. Imati puno djece je grijeh protiv razuma, jer tu djecu treba hraniti, a kako ih hraniti kad nemamo dovoljno posla ni za sadašnje ljude. S druge strane svijeta, Japan je zemlja koja ima 127,5 milijuna ljudi, u kojoj se na jedan kilometar kvadratni stišće 340 ljudi u prosjeku, skoro četiri puta više nego naših ljudi u BiH. Njezina je ekonomija osam puta snažnija nego ekonomija BiH sudeći po podacima o GDP/stanovniku. Treba li dodati ijedan drugi komentar?

Život je patnja

Postoji stara istina o životu koju današnji čovjek tvrdoglavo ignorira, a ona glasi: Život je patnja! Život nije sreća, nije dobrota, nije blago nama jer smo živi – život je patnja. Nije slučajno da je glavni simbol Zapadne civilizacije već dvije tisuće godina Bog raspet na križu. Nije slučajno da je najveće nadahnuće Civilizacije da je Krist pobijedio patnju i uskrsnuo. Nije to ni istina stara koliko je staro kršćanstvo, to je ideja još, još starija od kršćanstva – Život je patnja! 
I tko god traži od života više nego što traži od sebe samo će patnju naći. Jer čovjek je odgovoran za svoju patnju, odgovoran je da je nosi, i odgovoran je da učini od života nešto više od onoga što je dobio. Mlad čovjek je odgovoran. Star čovjek je odgovoran. Svi su odgovorni za život koji im je povjeren i ljude koji su im darovani. Jer u svijetu gdje ljudi trijebe svoju djecu, rođeni su uistinu samo darovani životu da ga vide. Učinimo sa tim mnogo više nego što smo dosad. Sazrimo!

Datum objave: 11.12.2017.