Autor: fra Zlatko Špehar / HKŽ Salzburg
Nova knjiga fra Zlatka Špehara, župnika Hrvatske katoličke župe Salzburg, ‘Tragom Hrvata u Argentini, Paragvaju i Urugvaju’ nastavak je njegove prve knjige o hrvatskom iseljeništvu u ovim južnoameričkim zemljama. Nakon što smo objavili susret fra Zlatka s paragvajskim Hrvatima, zatim prvi i drugi njegova puta kroz Argentinu, u nastavku donosimo treći dio tog puta iz pera fra Zlatka.
San Juan
San Juan je osvanuo tmurno. Inače ovdje rijetko pada kiša. Svi nagovještaji da će biti kiše zatvorili su se u nekoliko sivih oblaka, koji su se stalno suprotstavljali suncu i tako gradu činili sjenu. Malo su prouzročili i svježinu. Jutarnjim prolaznicima nije bio na odmet pokoji kaputić ili jakna pa i ona s kapuljačom na glavi.
Put me od Mendoze vodio kroz argentinsku pustinju. Nepregledna su ta prostranstva. Usput se vidi i koji zalutali ‘gaucho’ koji na svome konju traži izgubljenu stoku.
Kada sam spomenuo glavu, pogledao sam se u ogledalo i vidio da moja (ona rijetka) kosa svaka svoju bitku vodi. Jastuk je učinio svoje i sve su se antene izvukle – ne znam za koje prijemnike… Odlučio sam tome stati na kraj: potražio sam rane brijačnice. Naišao sam na jednu u kojoj nije bilo nikoga. Vani je bilo nekoliko djevojaka koje su ‘tomarile matu’ – pile tipično argentinsko piće – može se reći – tipično južnoameričko piće. Neka vrsta čaja i svi je srču… iz jedne čaše… na zdravlje. Upitao sam da li mogu malo skratiti (uf, što od kose) kosu. Jedna malo rumenija je pošla i ošišala me, da sam se sam samo zagledao u ogledalo. Po cijeni ( 8,50 eura) nije bilo jeftino ovdje, ali… odlično ošišano.
Stjepan Rupčić me poveo u njihovo novo kazalište. Otvoreno je prije godinu dana. Najsuvremenija oprema me fascinirala. Uglavnom je oprema stigla iz Njemačke. Za Argentinu nešto posebno: sve je bilo na svome mjestu i savršeno uređeno, što nije slučaj u najvećem dijelu. Jedino takvu savršenost sam uspio vidjeti kod Stjepana i Elvire Rupčić u njihovoj kući. Kada sam kazao voditeljici po kazalištu da sam iz Hrvatske, ona je rekla: ‘Moja baka je Hrvatica. Mi se prezivamo Tomašić.’ – samo sam zavrtio glavom: pa nema mjesta u Argentini gdje nema potomaka Hrvata. Njezin kolega – vodič, me pitao da li govorim njemački. Jasno, kazao sam. Cijelo vrijeme je iskoristio da obnovi svoj njemački jezik… i meni je dobro došlo, da zamijenim ‘španjolski’ s njemačkim…
Obitelj Stjepana i Elvire Rupčić me pozvala na ručak u njihovu kuću. Stjepan je bio inžinjer i sada je u mirovini. Kuća im se nalazi u mirnijem predjelu San Juana. Ispred je prekrasna bugenviliji puna cvijet. U vrtu se čovjek samo može okretati kao na vrtuljku: ne zna gdje bi bacio ili spustio oči. Toliko cvijeća, svih boja i vrsta nisam još vidio na tako malom prostoru. Gospođa Elvira je tome uzrok. Sada mi je jasno postalo zašto Stjepan cvjeta.
Poslije podne sam proveo u gradu – u centru na pješačkoj zoni. Malo sam htio protegnuti noge, jer u zadnjih nekoliko tjedana sam promijenio nekoliko autobusa i aviona, pa su mi se noge ukočile. Dobra kava je pala na obližnjem uglu glavnoga trga. Moj ‘španjolski’ je uvjeravao konobare u onome što sam htio naručiti… i uspio je.
Uvečer, u 18:00 sati u franjevačkoj crkvi su se okupili Hrvati – po krvi i sjećanju. Sv. misu sam započeo na hrvatskom: pogledali su me zbunjeno… njih malo razumije hrvatski, a zatim nastavio na ‘gramatičkom španjolskom jeziku’… uff. Kazali su da su me sve razumjeli. Neka im bude. Lijepo je to bilo čuti. Pater gvardijan Cesare bio je u Rami. Na jednu noć… Sjeća se velikog samostana na Šćitu…, nažalost nije uspio posjetiti više. Učio je njemački jezik u Münchenu. Još uvijek dobro govori njemački….
Nakon svete mise okupili smo se u župskoj dvorani. Svi su htjeli doći do knjige. U njoj se nalaze podaci o njihovim pradjedovima i prabakama… divno ih je vilo vidjeti kako prelistavaju knjigu i u njoj traže svoja hrvatska prezimena. Kako je u Argentini običaj, oni dodaju sva prezimena od djedova i baka i roditelja i muževa ili žena poslije vjenčanja…
Rastali smo se suznih očiju iz kojih se iščitavalo samo jedno pitanje: ‘Kada ćete opet doći?’ Nije bila jača od želje za bilo čime… Sutra mi je poći u Buenos Aires.
Buenos Aires – Bahia San Blas
San Juan je ostao iza mene. Pogled s visine iz aviona je otvarao vidike onoga što se sa zemlje nije moglo vidjeti: marljive ruke su pretvorile najveći dio pustinje u plodne oaze zelenih kvadrata u kojima buja vinova loza i šire se maslinici. Uspješno se uzgajaju vinove loze malbeca i bonarde. To su crna jaka vina. Ima ponešto i za one koji rado imaju u čašici i bijelo vino. Masline rađaju divovskim biblijskim plodovima. Poput velikih oraha su veliki sočni plodovi. Iz njih se cijedi prvoklasno maslinovo ulje.
Mislio sam na hrvatsku obitelj Dumačića – Ivana i Antu rodom iz hercegovačkog Klobuka, koji su svojim marljivim rukama priskrbili svojoj djeci na tisuće hektara plodnog pustinjskog zemljišta na kojemu se danas zelene maslinici i vinogradi. Uz to su i vlasnici rudnika zlata kao i velike građevinske tvrtke za cestogradnju i mostogradnju. U ovim ‘neplodnim’ pustinjskim prostorima se isplati raditi. A u mojoj Slavoniji se ništa ne isplati raditi – pa ni vrt – koja bezočna politika u Hrvatskoj…
U Buenos Aires me dočekao vjerni Joso Duić. Uputili smo se vrelim cestama prema Hrvatskom katoličkom centru sv. Nikola Tavelić. Bio sam sam u cijelom centru – gazda na jednu noć. Fra Josip Peranić se uputio u Bahia San Blas, mjestu kojih 1000 kilometara ispod Buenos Airesa – na jugoistoku Argentine. On je u ovome mjestu na otvorenom Atlantskom oceanu duhovni voditelj zajednice koja se smjestila u uvali sv. Blaža, kojoj su dubrovački moreplovci prije dvije stotine godina dali ime po svome sv. Vlahi – Blažu. I meni je ovamo poći u nedjelju i to autobusom… Na nedjeljnoj svetoj misi u San Justu – Hrvatskoj katoličkoj župi u Provinciji Buenos Aires okupio se lijepi broj postarijih Hrvata i nešto susjeda Argentinaca. Sveta misa se slavi na hrvatskom jeziku, pjevaju se hrvatske vjerske pjesme i jedno čitanje se čita na španjolskom. Nakon mise u San Justu, gospodin Krešimir Jerković me povezao u Centar na Teharu. Razlog njegove druge svete mise je bio povodom smrti poznatoga zubara, dr. Stegnara, koji je nedavno preminuo.
Crkva na Teharu je bila krcata starijima, srednje dobi i mladima kao i djecom Hrvatima. Liturgijski glazbeni dio imaju mladi koji na tamburicama sviraju. Cijela Crkva pjeva. U nagovoru sam kazao, kako je ova nedjelja – tj. kako su liturgijska čitanja najteža u godini za svećenike – opominje nas da se ne ulijenimo…ufff. Baš su se i Malahija i Isus urotili protiv nas… a ponekad se i opustimo…. imaju pravo probuditi nas! Malo je bilo smijeha, jer sam pokušao navesti ljude na osmijeh na naš svećenički račun. Nakon svete mise smo se okupili na Picu – Piku – Centru za hrvatsku mladež i djecu. Uz ‘domaći pelinkovac’- jer ga više ne uvoze iz Hrvatske, razvijale su se priče za stolovima o proteklim danima, o mojoj knjizi kao i o propovijedi… Joso Duić me pozvao na ‘asado’- gril na argentinski način. Zahvalan na ugodnom obiteljskom druženju s Jadrankom, Josinom suprugom i djecom Christianom i Natashom, sjećali smo se njihova pohoda Salzburgu – kod Tihe i Ane s nakanom, da iduće godine dođu s njima i roditelji – Joso i Jadranka.
Uvečer je stigao gospodin Ante Samardžić, ponosni sin rodom iz Otoka kod Sinja i poveo me na Ritiro – veliki autobusni kolodvor u samom centru grada. Ante je bježao od komunističkog progona. Imao je on još sedmero braće i sestara. Oca su mu partizani odveli ispred očiju svih seljana – nitko nije kazao jednu jedinu riječ da ga se ostavi, jer nije bio u nikakvim ratnim postrojbama i ubili ga ‘na pravdi Boga’. Svi ti Otočani (kod Sinja) su bili partizančine. Progonili su njih djecu, a posebno njega, jer je pitao, ‘zašto nema imena moga oca pokraj trojice ‘partizana’, kada su im podizali spomenik u Otoku krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Jedan balavac mu je opsovao ‘majku ustašku’, tu mučenicu koja je ostala sama s osmero djece kojoj su ubili muža i oduzeli svu stoku i zemlju; Ante ga je sravnio sa zemljom. Balavčev otac Jakov – poznat kao Jovo, sumještanin koji je pošao u Srbiju i postao većim četnikom od samih ravnogorskih, tražio ga je po cijelom selu da ga ubije. Mahao je pištoljem po selu – i danas se njima ne sudi. A žena njegova je tražila da je izbrišu iz matice krštenih. Izbrisala se i nema joj povratka u Otok… Ante s bratom Petrom bježi i dolazi u Argentinu. Rado pohodi Otok i brata koji je tamo ostao, poslije je otišao u Njemačku i vratio se uživati mirovinu – a možda i u kojem zavidnom pogledu ispunjenom partizanskom mržnjom na hrvatsko i katoličko… Sve mi je to Ante pričao u autobusu.
Putovanje je trajalo skoro deset sati bez zaustavljanja. Veliki su to autobusi. Sjedalo im je krevet koji se prostre u zasebnim odijelcima. Nakon dobre večere, koju su poslužili u autobusu, ostavili smo vremena za dobar san. Na Stipu Zorić smo morali pričekati kojih pola sata na raskrižju putova na kojima nema nikakvih oznaka kuda bi se trebalo krenuti. Još 72 km ‘drnde’ – pješčane kaldrme i stigli smo na ‘Hrvatsku zemlju’ u Uvali Sv. Blaža (Bahia San Blas). Usput smo svratili kod mjesnog mesara – Ante je htio ponijeti polovicu patagonskog janjeta da nas sve počasti. Ja sam još pokazao prstom na neku vrstu kobasice. I to smo ponijeli. Znao sam da fra Jozo voli malo zarezati…
Ante Samardžić i fra Josip Jozo Peranić
Fra Josip – popularno zvani fra Jozo, nas je dočekao s riječima: ‘A di ste tako dugo… a došli ste… ja sam spremio kavu….a šta ste donijeli taj chiorizo’ – mislio je na kobasicu – ‘A nije to dobro…’, da bi se nakon probe pohvalno nama obratio. I bi kava dobra. Fra Jozo je posadio nekoliko stotina maslina na ovoj pjeskovitoj zemlji. Podigle su se i kako je ova godina kišna, dobro cvjetaju. Pomogao sam mu u obrezivanju, misleći, kako bi bilo dobro imati ove maslinove grančice za Cvjetnicu u Salzburgu. Vrijeme je bilo malo tmurno, malo kišice. Oprao sam i svoje rublje. Voda im je ‘bočata’ ima soli. Kako je kišica polako padala, objesio sam sve na žicu i ostavio da se sve ispere… Poslije podne je fra Jozo sa Stipom otišao ribariti – i uhvatiše velikih riba. ‘Nije to za ovdje. To ćemo ponijeti u Salzburg. Ovdje se jede janje…’, opravdao se spremajući ribetine u hladnjaču. Neka mu bude…
Datum objave: 10.11.2017.
