Autor: Ana-Marija/Život u Dublinu
Ana-Marijin blog Život u Dublinu kvalitetan je izvor informacija za one koje zanima kako izgleda život u glavnom gradu Irske. Ovaj put prenosimo Ana-Marijin doživljaj prvih godinu dana u Dublinu.

Što reći, 19.09. će uvijek biti jedan od najvažnijih datuma u mom životu. Dan kad smo ludo, hrabro sa dvoje djece i tri kofera krenuli u nepoznato. Kad sad pogledam unatrag, ne mogu vjerovati da smo to napravili. Od trena kad sam došla na ideju da bi Irska mogla biti super zemlja za nas, pa do ulaska u avion prošlo je svega mjesec dana. Mjesec dana. Ljudi se pripremaju mjesecima! U tih mjesec dana smo prodali moj biznis, auto, donirali vreće robe i dječje opreme, obojali podstanarski stan, iselili iz njega naš namještaj, sakupili dovoljno eurića za put! Noći sam provodila na internetu sa sadašnjom prijateljicom Suzanom, koja nam je tražila stan i davala mi prijeko potrebne informacije i odgovarala na moja pametna i glupa pitanja. Dane sam provodila radeći u salonu, sve do par dana prije puta. Savjetovali su nas da prvo dođe jedan od nas ili sami bez djece na tjedan, 2, da vidimo jel nam se uopće sviđa Dublin. Nismo htjeli.

Jednostavno smo odlučili, to je to, idemo! Dva, tri tjedna prije puta smo kupili jednosmjerne karte. Nisam mogla dočekati da odemo, jednostavno se više nisam osjećala dobro tamo gdje sam bila. A bila sam u najboljoj fazi svoje karijere, pozivi su stizali sa svih strana, radila sam frizure za razne photoshootinge, videospotove, novine, dobivala sam glumačke ulogice u našim serijama, statirala u reklamama za strano tržište, a ‘na stolu’ je bila i ponuda da postanem službeni frizer najvećeg photo studia na tim prostorima. Veliki modni portal iz Španjolske mi je ponudio suradnju, bila sam prvi frizer na svijetu čije usluge su nudili na svojim stranicama, uz bok fotografima i vizažistima iz New Yorka, Londona, Milana…. Ali sve to nije nosilo ni približno novaca koliko sam htjela, trebala. Biti priznat kao profesionalac je super, ali to ne znači puno ako ne možeš svojoj djeci i sebi priuštiti ono što želiš.
>>> Prevareni: Mladi hrvatski par s bebom došao u Irsku i šokirao se! Evo kako da i vas ne prevare

Naravno da mi je bilo teško ostaviti sve to iza sebe, ali nisam si dozvolila osvrtanje, gledala sam samo u smjeru novog života. Do mene nisu dopirali strahovi obitelji, koja je s razlogom mislila da smo se posvađali s mozgom i da ne razmišljamo realno. Puno je bilo stvari koje su se mogle zakomplicirati. U mojoj glavi je postojala samo jedna opcija: USPJEH! Znala sam, osjećala sam cijelim svojim bićem da će sve biti u redu! U glavi sam imala opcije za sve moguće scenarije, imala sam plan A, plan B, plan C, D, E, F, G..Ž, MLJ, plan ŽBLJMNJ! Da je milijunti plan propao, izmislila bih bilijunti. Tako idem kroz život općenito, moj mozak stalno radi i smišlja planove! Nekad je naporno, ali ne biram ja to. U isto vrijeme sam spontana, pa plan promijenim u sekundi, a glavni cilj svih mojih planova je BITI SRETNA. Imam plan čak i kad zakasnim na vlak kad idem s posla. Ne želim biti živčana pa si napravim plan ‘O.k. sad ću si kupiti kavicu i sjest na ovaj mostić i uživati u pulsu ovog grada.’

Moji roditelji su me vjerojatno naučili tome, jer su oboje odrasli u siromašnim obiteljima s puno djece na selu. Oboje su došli jako mladi u Zagreb školovati se. Sami u stvorili sve što imaju, sami su uspjeli i opstali i postigli puno. Budi poštena, radišna i pristojna, uči i čitaj knjige, ne povodi se za drugima. Tata je uvijek na moje histerične dječje ispade: ‘Ali svi to rade, zašto ja ne mogu?’, redovno odgovarao rečenicom: ‘Ako će svi skakati u Savu, budeš i ti za njima skočila?’ . Naučili su me razmišljati svojom glavom, neovisno o prijateljima, društvu, učiteljima, svećenicima. Zato sam danas uspješna u svemu što si zacrtam, jer koliko god moji planovi bili ludi i veliki, poznajem sebe i svoje mogućnosti, pa si nikad neću zacrtati da budem najbolja biokemičarka na svijetu, jer to jednostavno nije moje polje interesa. Ne ganjam tuđe snove i pravila. Imam svoje. A tuđim snovima i uspjesima se veselim kao da su moji, ni grama zavisti nemam.

Zašto ovo pišem? Nema veze s Dublinom ni Irskom. Itekako ima. Mislim da je emocionalna stabilnost i poznavanje sebe, svojih mana, svojih prednosti ključno za opstanak bilo gdje, a posebno u stranoj državi! Osobnost je ponekad važnija od znanja, od škole, od svega! Dokaz je i jedna cura koju znam, bila je godinama jako uspješna ovdje.Radila je u jednom uredu. Nakraju joj se cijeli svijet srušio na glavu, dobila je otkaz iz vedra neba jer je igrala podmukle igre, bila je najbolji radnik, ali bi ušla u prostoriju i ignorirala kolege, držala se kao carica, podrugljivo pričala o njima iza leđa. Što se dogodilo? Kolege su je kolektivno prijavili da unosi nemir u radno okruženje. Koliko sam upućena ovdje radnici mogu prijaviti šefove i dobiti prilično velike svote na sudu ukoliko im ne osiguraju normalno radno okruženje i dozvole da ih netko psihički ili seksualno ili na bilo koji drugi način maltretira na radnom mjestu. 
U Hrvatskoj bi vjerojatno sudac rekao nešto tipa: ‘Nemojte trošiti moje vrijeme, kakve su to gluposti, koga briga jel vas kolegica pozdravila ili nije, da vam i uspavanku pjeva?’ Kaže moj muž ‘prezauzeti su naši sudovi da bi rješavali mobbing, ima previše pravih kriminalaca koje moraju pustiti na slobodu’. Haha, nije daleko od istine! Poanta cijele priče, sa sobom ponesite ono najbolje što imate, svoje mane pokušajte ostaviti  ‘doma’  i konstantno radite na sebi, uvijek budite bolja osoba danas, nego što ste bili jučer i uspjeh na svim poljima će doći sam po sebi!
>>> Irska postala hit odredište građanima ovog hrvatskog grada



Datum objave: 03.10.2014.