Scena je bila stravična i smiješna: nekoliko Srba u gluhoj noći okupljeni na livadi negdje na sjeveru Kosova telefoniraju mobitelom svome političkom idolu u Beogradu, glavom i bradom Aleksandru Vučiću, urlajući u aparatić „Aco Srbine, Aco Srbine, Aco Srbine …“

Nešto slično ali po danu događalo se više puta jednom drugom „velikom Srbinu“ Slobodanu Miloševiću  kojega su slavili riječima „Slobo Srbine“.  Vučić kao da već godinama ne može spavati opsjednut Hrvatskom kao u kakvom košmarskom snu, stalno ponavljajući objede protiv susjedne zemlje koja službeno i iskreno mantra kako zagovara ulazak zapadnobalkanskih država, pa naravno i Srbije,  u euroatlantske integracje, a onda je Europska Unija nedavno svim svojim glasovima donijela odluku o zabrani prebacivanja ruske nafte hrvatskim Jadranskim naftovodom do Pančeva što je razbjesnilo ne samo velikoga vožda u Beogradu nego još više i sve njegove trbuhozborce u petparačkim medijima preko kojih zaluđuje politički ne baš dovoljno educiranu Srbijicu proglašavajući sve Hrvate ustašama, neke ministre u Zagrebu glupim ustašama pa čak i predsjednika hrvatske vlade, inače osvjedočenoga antifašista, Andreja Plenkovića – ustašom!

Da to nije smiješno bilo bi politički opasno. Jer u Hrvatskoj nitko ne smije zaboraviti da se naša Republika nalazi u prvoj političkoj ligi ujedinjene Europe, a Srbija tek kaska daleko iza nje za ulazak u tu ligu na što bi mogla čekati još nekoliko desetljeća kao Turska koja je što se tiče političkoga ustrojstva i ljudskih prava vrlo blizu Vučićeve zemljice.

Jedan hrvatski dnevni list objavio je samo dio „zapaljivih izjava“ Vučića o Hrvatskoj koje su toliko uvrijedljive da bi mogle biti utužive. No Plenković samo odmahuje rukom, a ne bi smio jer to nisu privatne optužbe nego optužbe protiv jedne države čije korijenje Vučić vidi u godini 1941., dakle u Endehaziji  koju je hrvatski ustavotvorac odbacio u korist Zavnoha, dok u preambuli srbijanskoga ustava nema ni traga o sličnom antifašizmu nego se „Kosovo i Metohija“ spominju tri puta kao dio Srbije. A što se tiče antifašizma u Hrvatskoj je „Za dom spremni“ sudski gonjen u polovici javnih isticanja i uklonjena su sva imena ulica nazvana po ustaškim velikodostojnicima, dok je u Srbiji odavno rehabilitiran ratni zločinac Draža Mihailović kao i njegov četnički pokret, a ljotićevske se popijevke sviraju na skupovima vladajuće Srpske napredne stranke Ace Vučića. Ljotićev Zbor bio je jedini autentični fašistički pokret u Kraljevini Jugoslaviji.

Gdje je tu antifašizam, a gdje fašizam neka prosude čitatelji.

Osim toga, stalno dovođenje sadašnje demokratske Hrvatske u neposrednu vezu s totalitarnom NDH  politički je falsifikat koji ne koristi ni jedna zemlja u svijetu, osim Srbije, u odnosima s demokratskom Italijom, Njemačkom i Japanom što bi se moglo tumačiti kao da je suvremena Republika Hrvatska nacifašističkija od triju prije navedenih zemalja u kojima su nastali fašizam, nacionalsocijalizam i militarizam, točno onako kako je Vladimir Putin „objasnio“ svoju stravičnu agresiju protiv demokratske Ukrajine. Drukčije rečeno, možemo se pitati sprema li Aleksandar Vučić isti krvnički scenario za Hrvatsku?

Vučić kao da boluje od amnezije. Na desetke tisuća ljudi vidjeli su snimku njegova nastupa u Glini za vrijeme Domovinskoga rata kad je pred užarenom publikom vikao kako Glina i  Krajina nikad ne će biti hrvatske, kako će to biti dio velike Srbije koju će on ostvariti unatoč kukavičluku Slobe Miloševića. Tada je sebe vidio većim Srbinom od optuženika u Haagu Miloševića. Unatoč tome vidjeli smo i kratku TV sekvenciju Acina polaganja vijenca na grob najvećeg Srbina svih vremena Slobe Miloševića. Ovdje se može donijeti samo jedan zaključak: Vučić boluje od amnezije ili svjesno laže nadajući se da svi koji ga slušaju pate od iste bolesti. Očito se tu vara pa u njegove optužbe protiv Hrvatske mogu vjerovati samo politički analfabeti ili kratkovidni srpski nacionalisti i šoveni, a njih, nažalost, nije malo i izvan Srbije.

Hrvatska bi smjela reagirati na njegove optužbe i prijetnje samo na dva načina: manje opasne prepustiti nižim državnim službenicima da ih činjenično opovrgnu, dok teže dati u ruke znanstvenicima da konkretnim podatcima obesnaže njegove laži i to po mogućnosti ne samo na hrvatskom nego i na nekim svjetskim jezicima. Naime, još ima naivaca u velikom svijetu koji misle da Vučić doduše nije demokrat ali ipak veliki čimbenik stabilnosti u Srbiji i tzv. regiji,  što nije istina. Srbija pod vodstvom Aleksandra Vučića, te ne baš uspjele kopije ruskog samodržca Vladimira Putina, potencijalno je bure baruta koje svakog časa može eksplodirati i unijeti kaos na zapadnom Balkanu i okolišu.

Naime, osim propagande Srbija se ubrzano naoružava i prijeti susjednim državama osvetom za „drugo Kosovo“, to jest stradanja u Drugom svjetskom ratu, propast prosrpske Jugoslavije, gubitak Kosova i Crne Gore, bijega oko 200 tisuća Srba iz Hrvatske i smanjenje utjecaja srpstva u Bosni i Hercegovini. Srbija samo čeka povoljan trenutak da izazove ratnu kavgu, a to bi se moglo dogoditi ako bi Rusija zaustavila osloboditeljsko napredovanje ukrajinske vojske ili čak izvojevala pobjedu nad tom junačkom zemljom.

Sadašnji uspjesi ukrajinske vojske još nisu garancija da bi ona mogla konačno svladati ruskoga diva koji ne će propustiti priliku da upotrijebi i nuklearno oružje kako bi se spasio od poraza na vojnom polju. A da bi to značilo i ogromne žrtve na ruskoj strani kao i na strani Putinovih saveznika u Europi i Aziji, to je, kako sad izgleda,  „sve ravno“ ili hrvatski svejedno šefu ruske države kojemu se doduše trese prijestolje ali je još u snazi izazvati inferno atomskog razaranja sjeverne zemaljske polutke s oko tri četvrtine svjetskoga pučanstva.


Autor: CroExpress, Gojko Borić Datum objave: 10.10.2022.