Presudan trenutak mog života bila je vožnja Slavijatransovim busom 1971.

Autor: Dinko Dedić
Moj odlazak iz Hrvatske mjesec dana nakon karađorđevske sjednice. Kako je sudbina moje domovine mlatarala mojim životom i kako sam se uklopio u zajedničku nesretnu priču jednog malog naroda s velikim snovima. Prikrivena, nevidljiva, unutrašnja posljedica izbivanja iz svoje domovine, koja je uvijek prisutna i nikad ti ne izlazi iz svijesti, toliko je stravična, usudim se reći da se život izvan svoje domovine, za svakoga čija je svijest veća od one koju posjeduje glavica karfiola, mora identificirati kao život izvan sebe.
Događaj u Slavijatransovom autobusu jedan dan nakon Karađorđevske sjednice 29. studenog 1971. predstavlja trenutak koji je odredio čitav tok mog preostalog života.
Sve zajedno što se dogodilo dvadeset godina kasnije, tek je posljedica ideje za koju je došlo vrijeme tih proljetnih godina, a ništa nije jače od ideje za koju je došlo vrijeme.

DRAMATIČNE POSLJEDICE ISELJAVANJA
Iseljavanje iz našeg užeg i šireg zavičaja možemo pratiti kroz povijest, od otkrića Amerike pa do danas. Umjereni tok iseljavanja kroz neke mirne periode, kad bi nastupila burna vremena, eksplodirao bi u pravi egzodus, ponekad u vrijeme velikih gospodarskih kriza, kao što je bila velika depresija 1930-ih godina a češće u vrijeme velikih političkih previranja, nakon ratova i preokreta, koji su kod nas bili i česti i siloviti, kao što je bilo završetkom II. svjetskog rata, karađorđevskim gušenjem Hrvatskog proljeća i tokom Domovinskog rata.

Konzekventno, danas se svaki četvrti Hrvat nalazi izvan domovine. Takav odljev stanovništva nema primjera među zemljama slične napučenosti i privrednog bogatstva, nego među državicama-otocima čiji je natalitet veći od teritorijalnog kapaciteta, poput Malte. Još je značajnije reći, da se iz ovih prenaseljenih država iseljava najsiromašniji sloj, tražeći boljeg života u drugim, mahom prekomorskim državama, dok su politička previranja u Hrvatskoj, potaknuta nerijetko ekspanzionističkim aspiracijama susjednih država, prouzročila odljev prvenstveno intelektualnog sloja stanovništva, presudnog za opći napredak Hrvatske. Nije teško zaključiti da jedan mali narod poput hrvatskog, ovakvo krvarenje teško da može preživjeti.

Uspostava hrvatske samostalnosti trebala je, između ostalog riješiti i ovo vitalno pitanje hrvatskog opstanka, a kao što ste svjedoci, hrvatskoj državi, koja ovakvom postoji već preko 20 godina, danas prijeti novi veliki egzodus i katastrofa, na veliko razočaranje onih koji su najviše uložili u njeno ostvarenje, u što uključujem i svojih najboljih dvadeset godina, posvećenih isključivo uspostavi hrvatske samostalnosti, kako bi se zaustavili baš ovakvi tokovi, koji su prijetili s katastrofalnim posljedicama. 
Nije se Hrvatska trebala u roku od 5 godina pretvoriti u južno-europsku Švicarsku, kako su sanjali nepopravljivi optimisti, ali je morala postati sretnijom zajednicom za sav svoj narod, čiji gospodarski, prosvjetni, kulturni i svaki drugi procvat sve uključuje i nikoga ne isključuje. Trebala je postati zemljom u kojoj niti jedno dijete neće živjeti ispod razine siromaštva, u kojoj će svi talenti imati priliku svojim vrlinama unaprijediti život svih i koja će moći skrbiti za sve svoje manjine, posebno one s invaliditetom i one stare i nemoćne, koji su tokom produktivnih godina trpili kroz nekoliko režima. Umjesto toga smo na gospodarskom planu naslijedili ratne profitere i poslijeratne pohlepnike, na političkom bivše režimske aparatčike i nove korumpirane, kronizirane i tehnokratizirane karijeriste i egocentriste, a na kulturnom šund, jeftinu zapadnu zabavu od Chuck Norrisa kao idola za mlade, nekog turskog serijsko-filmskog ljepotana za žene neostvarenih sentimentalnih snova do cajki za sve kojima je, od svega što im je prekinuto raspadom Jugoslavije, najteže bilo rastaviti se od rakijaško i birtijaško, šakom po stolu bizanstsko-arapske onomatopeje, poznate pod imenom kafanske glazbe.
I sam osjećam dio krivice za takvo stanje, jer sam pripadao organizaciji koja je Tuđmanu dala prve specijalce, zauzela prvi garnizon u Hrvatskoj i oslobodila prvi komad teritorija iz kandža kninskog balvanskog režima, ali se statutom obavezala da se neće boriti za vlast. Tako smo srušili državu koja nas je ugnjetavala i eksploatirala navećim dijelom prošlog stoljeća i onda kad je propala, doveli sebi na vlast cijelu garnituru istih onih ljudi su bili instrumentalni u održavanju tog režima. 
  Dinko Dedić – portret iz sedamdesetih. Sanjao sam Hrvatsku, gore visoko u oblacima, ali sam bio siguran da će jednog dana uz veliku buku, puno dima i prašine, popraćena s puno žrtava i suza, tresnuti dolje na zemlju i postati realnost. Previše je luđačkog napora uloženo da se to ne bi dogodilo. Danas, bez svake sumnje opet treba uložiti puno luđačkog napora da joj se ostvari sreća i prosperitet. Ovo što se ulaže nije ni iz bliza dosta. Plaćeni, profesionalni, ‘normalni’ političari ju nisu do danas mogli ostvariti. Normalni ljudi nikad nisu ostavili traga u povijesti. Oni su si samo priskrbili starost, da sa štapom mogu u svojim poodmaklim godina šetati Zrinjevcem. Trebat će luđaka koji će sve dati od sebe i ništa ne uzeti za sebe.  
ŽIVOT IZVAN SEBE

Iseljavanje nije teško asocirati s romantikom i avanturizmom. Tu asocijaciju treba potući argumentima, jer odlazak iz svog zavičaja, iz svoje domovine i sa svog govornog, kulturnog i civilizacijskog prostora ostavlja nesagledive posljedice na zajednicu iz koje se ljudi iseljavaju i na pojedinca koji se iseljava, čija materijalna dobit nikada i na na koji način neće moći nadoknaditi duševni i emocionalni gubitak, koji na žalost postaje jasan tek kad je za promjenu odluke previše kasno. Fizički se odlazak može smjestiti u sasvim razumnu sliku punih kofera i putovanja u novo, nepoznato, zanimljivo i obećavajuće. U isto vrijeme emocionalni, psihološki, ljudski, fundamentalni gubitak se može usporediti sa stravičnom slikom trganja, s prizorom u kojem ti jedan spretan Gavrilovićev mesar, mišićavu ruku zasukanog rukava, kroz usta gura u utrobu i čupa srce iz njedara. Znam da će mnogi reći da dramatiziram. Moja površinska životna priča, puna putovanja, dramatičnih događaja, opasnosti, izazova, susreta i iskustava, mogla bi nekoga navesti da mi pozavidi. Kažem površinska, jer postoji ona prikrivena, nevidljiva, unutrašnja posljedica izbivanja iz svoje domovine, koja je uvijek prisutna i nikad ti ne izlazi iz svijesti, koja je toliko stravična da se usudim reći da se život izvan svoje domovine, za svakoga čija je svijest veća od one koju posjeduje glavica karfiola, mora identificirati kao život izvan sebe.

PRESUDAN TRENUTAK U MOM ŽIVOTU

Otišao sam s 20 napunjenih godina starosti, iz Hrastovice u kojoj sam proveo sve sate svog života i koju sam volio toliko da mi je nedostajala i onda dok sam studirao u Zagrebu pa čak i onda kad sam 6 sati proveo u petrinjskoj gimnaziji i sav se sretan svakog dana vraćao u idilu mog malog sela pod velikim brdom. To je ljubavni mikrokozmos koji se ne može opisati u nekoliko riječi. Bilo je, kao što rekoh, vrijeme velikog nacionalnog i socijalnog previranja poznato kao Hrvatsko proljeće. Bio sam student u Zagrebu i član Matice hrvatske u Petrinji. Karađorđevsku sjednicu 29. studenog 1971., doživio sam kao obračun sa svime u što sam vjerovao. 
Vraćao sam se tog dana iz Zagreba u Hrastovicu. Sjedio sam u Slavijatransovom autobusu rušeći zadnjih nekoliko kilometara puta od Petrinje do Hrastovice. Po modi i simbolici zagrebačkih studenata tog vremena, na glavi sam imao plavu beretu s hrvatskim grbom. Autobus je bio pun seljaka iz banijskih sela, koji su se poslije podne iz Petrinje vraćali svojim kućama. U autobusu je vladalo urnebesno slavlje. Mirisom rakije zasićenim autobusom odzvanjali su urlici i povici: ‘Otišla je Sajka, je*ala je majka!’ Čuli su se pozivi na obračun i osvetu. Nekoliko prsti je upereno u mene. Po prvi puta sam osjetio da živim u nekoj tuđoj državi, među nekim tuđim ljudima, u nekom drugom vremenu koje je završilo pred puno stoljeća, kao da sam se uživio u neki film o barbarima, o Hunima ili Vandalima. Bio je to presudni trenutak u mom životu, trenutak koji je odredio čitav tok mog preostalog života, kao platno poderano u židovskom hramu, koje je podijelilo stari zavjet od novoga. Ako netko može zamisliti moment u Domovinskom ratu, kad mu je kuća zapaljena ili prijatelj poginuo, kad je zaključio da nema života za hrvatski narod u Jugoslaviji, to je bio moj moment, 20 godina ranije.
Na željezničkoj liniji Petrinja-Hrastovica iz gimnazijskih dana. Simbol mog života punog sudbonosnih odlazaka i povrataka. Kao dječak, volio sam trčati između šinja, skakajući na svaki drugi prag. Kroz godine emigracije ponavljao mi se san kako ovom prugom trčim, panično preskakujući svaki drugi prag. Svaki put bi se probudio znojan. Izbjeglištvo je dnevna i noćna mora. Svijet neće biti sretan dok se sve izbjeglice ne vrate svojim kućama.
Iz tog i još nekoliko sigurnosnih razloga koji su se kasnije pokazali opravdanima, zaključio sam da je došlo vrijeme za odlazak. U idućih mjesec dana posvršio sam površno što sam mogao u nekoliko tjedana, u tajnosti zaručio djevojku koju sam volio, ni ne znajući da li ću je ikad više vidjeti, i 6. siječnja 1972., mjesec dana nakon te sudbonosne sjednice u Krađorđevu, prešao granicu koju neću ponovo prekoračiti za idućih 20 godina, sve do Domovinskog rata. Četriri dana kasnije u moju kuću u Hrastovici stigla je policija s nalogom za uhićenje. Ja sam već sjedio u Njemačkoj, ne znajući što učiniti sa sobom. U Zagrebu su počele interogacije i hapšenja. Kroz Petrinjsku i druge policijske ustanove ispitano je preko 30,000 studenata. Mnogi su dobili batina, a neki su kasnije izgubili život posljedicom batinanja. Studentski vođe su osuđeni i pozatvarani. Hrvatsko političko vodstvo se posipalo pepelom i dobilo penziju. Kratko prije njegova hapšenja netko je u kafiću nebodera u Zagrebu pitao Brunu Bušića što radi Savka a on mu je odgovorio: ‘Kuha.’ 
Progoni nepodobnih nastavili su se kroz čitavo desetljeće, pod nosom onih koji mi danas govore kako se situacija u Hrvatskoj nakon mog odlaska promijenila na bolje, kako ljudi bolje žive i uživaju veću slobodu. U isto vrijeme sam ja s druge strane granice svakodnevno primao vijesti o uhićenjima, mučenjima i progonima, kao što je bio primjer mladog hrvatskog židova Ernesta Brajdera kojeg je udba bacila kroz prozor 4. kata novogradnje u Novom Zagrebu.

NIŠTA NIJE JAČE OD IDEJE ZA KOJU JE DOŠLO VRIJEME
Bruno Bušić, zaposlen u Institutu za historiju radničkog pokreta kojeg je vodio Dr. Franjo Tuđman, uhapšen je na gradskom kupalištu u Zagrebu na tako brutalan način da su dvije djevojke koje su se našle u njegovoj blizini, pale u nesvijest. Nakon zatvora i kada je napustio Jugoslaviju, na engleskoj televizji je svjedočio kako je priveden u Petrinjsku ulicu na interogaciju. Dovoden je u jednu praznu prostoriju s puno praznih kreveta i ponuđeno mu je da si izabere krevet. Podigao je deku jednog kreveta i vidio da je plahta krvava. Onda je išao od kreveta do kreveta i svaka plahta na svakom krevetu je bila krvava. O smrti Ernesta Brajdera, o hapšenju Brune Bušića i drugim masovnim kršenjima ljudskih prava pisale su novine širom svijeta, američki kongresni izvještaji, Amnesty Intenational i brojne druge organizacije, a meni kažu da ‘o tome u Hrvatskoj nitko nije čuo’. Da li je jugoslavenska cenzura bila toliko uspješna, ili su ljudi slušali ono što su htjeli ili se radilo o kombinaciji više faktora, ni danas ne znam. Znam samo da je za mene u jednom petrinjskom autobusu, a drugima na druge načine i na drugim mjestima, propala zadnja šansa za reformaciju i opstanak Jugoslavije. 
U Hrvatskoj će dvadeset godina kasnije za raspad Jugoslavije kriviti Miloševića, u Srbiji Tuđmana, a sve zajedno što se dogodilo dvadeset godina kasnije, tek je posljedica ideje za koju je došlo vrijeme tih proljetnih godina a ništa nije jače od ideje za koju je došlo vrijeme. Za mene je Jugoslavija izgubila zadnju šansu tog dana u Slavijatransovom autobusu, za druge drugdje, ali za sigurno, to je bilo vrijeme koje je odlučilo sudbinom Jugoslavije koju svi daljnji progoni, maltretiranja, šikaniranja i ubojstva nisu mogli zaustaviti.

Jedan od mnogih rastanaka. S obitelji na uzletištu u Melbourneu. Politički rad značio je duga i daleka putovanja po svijetu i višemjesečna izbivanja od kuće, za Hrvatsku koja je u mojoj glavi izgledala daleko sretnija od ove kakvu ju gledamo danas. 

Datum objave: 15.01.2015.