Autor: Zoran Stupar

Ina Vukić istaknuta je hrvatska iseljenička blogerica i kolumnistica. U Sydneyu Vukić već desetljećima živi, kako kaže, paralelne živote – jedan je njena australska svakodnevnica, a drugi je Hrvatska. Devedesetih godina pomagala je domovini humanitarnim radom, skupljajući pomoć za žrtve rata u Hrvatskoj i BiH. Autorica je nekoliko knjiga o migraciji i ‘paralelnim’ životima te gotovo nebrojenih članaka za novine u Hrvatskoj i Australiji. Po struci psihologinja, već godinama na svom blogu pažljivo ‘secira’ sve vezano uz Hrvatsku, njenu politiku i društvo. Ovih dana boravi u Zagrebu, gdje smo se s njom i susreli.

Kojim povodom ste došli u Hrvatsku?

– Prije nekoliko mjeseci dr. Esther Gitman iz SAD koja se bavi istraživanjem kardinala Alojzija Stepinca i njegove uloge u spašavanju Židova tijekom Drugog svjetskog rata me pozvala da dođem u Zagreb 8. ožujka da budem njena gošća kad bude primala nagradu ‘Prijateljica Hrvatske’. Dosta godina joj već pomažem u radu, a upoznale smo se i osobno u Sydneyu kad sam prije oko tri godine organizirala u nacionalnoj knjižnici u Sydneyu skup na kojem su sudjelovali znanstvenici i akademici, a gdje je ona predstavila svoj rad. To je bio prvi razlog, rekla sam: ‘Okej, dolazim, bit će mi čast.’

Drugo, već nekoliko godina me brine to što se relativno malo napora ulaže na izgradnju veze domovine i dijaspore, barem imam takav osjećaj. Bez obzira na stvaranje Vladinog ureda za Hrvate izvan Hrvatske prije nekoliko godina, koji crpi savjetništvo od pedesetak ljudi iz hrvatske dijaspore, činilo mi se da nema pomaka u suradnji na širokoj bazi. Individualno da, ali nema toga osjećaja zajedništva. Odnosno, dijaspora se i dalje osjeća kao da nije dio Hrvatske. Došla sam kako bih osobno ‘snimila’ tu situaciju, stavove u Hrvatskoj prema dijaspori i već nazirem zanimljive zaključke do kojih sam došla u desetak dana kako sam ovdje.

Jedni vjeruju da je dijaspora spas Hrvatskoj po mnogim pitanjima, dok manjina, uglavnom lijeve političke orijentacije, smatra da Hrvatska ima dovoljno znanja i snage sebe nositi i razviti te da joj ne treba pa čak ni profesionalno znanje i iskustvo iz dijaspore. To su dva oprečna stajališta. Smatram da je ovo drugo destruktivan stav jer svačije znanje bi trebalo biti dobrodošlo. Hoćete li ga iskoristiti ili ne na vama je, ali trebalo bi biti dobrodošlo, ako je pozitivno i napredno. Trebalo bi poraditi na zbližavanju jednih i drugih.

Kad ste posljednji put bili u Zagrebu i što se otad promijenilo?

– Pet godina je prošlo, zbog mnogo posla jednostavno nije bilo prilike da dođem. Ali kćer je bila tri puta, čak je i šest mjeseci boravila na Croaticumu da usavrši jezik, što joj je bilo vrlo dobro iskustvo. Ona inače u Australiji radi kao savjetnica za medije, novinarka je, a sad je i na magisteriju iz međunarodnih odnosa.

Što se Zagreba tiče, prvo što me se dojmilo su obnovljene i uređene fasade, baš sam se ugodno iznenadila. Naličje je vrlo bitno. Zagreb više nema toliko mnogo derutnih fasada, vidi se da se ulaže, da se radi i gradi. Oduševio me i prijateljski stav i vedrina mnogih ljudi, njihova dobrodošlica.

Što vas je u Hrvatskoj oduševilo, a što razočaralo?

– Oduševljena sam što Hrvati i Hrvatice koje poznajem i koje sam vidjela nisu izgubili onaj istinski duh održavanja prijateljstva. Imate osjećaj da ste stvarno dobrodošli. Ta nit nije baš tako izražena na Zapadu.

S druge strane, mnogi su postali dosta cinični i gube nadu da će se neke bitne stvari promijeniti na bolje, što se tiče zaposlenosti, demokratizacije, smanjenja korupcije i nepotizma. Ne vidim nikakvog pomaka u sustavu napredovanja prema vlastitim zaslugama i znanju. Čini mi se da često ne možete napredovati prema vlastitom znanju i umijeću već da ovisite o tome koga poznajete. To je nekakva obrnuta situacija od onoga na što sam navikla na Zapadu. Naravno i tamo ima određenih smicalica i malo nepotizma, ali ne toliko, ne prevladavaju kao ovdje. Ovdje je prva stvar kad tražiš posao koga poznaješ, umjesto natjecanja. To me razočaralo jer je to jedna navika, mentalni sklop koji je nastao tijekom bivše Jugoslavije.

Kad se stvarala slobodna i demokratska Hrvatska meni je veselje bilo u zamisli da će mladež u Hrvatskoj imati jednake prilike kao što imaju naša djeca. Date molbu za posao, ako uspijete uspijete, ako ne, opet ćete pokušati drugdje. Ali imate priliku pristupiti, dokazati se među konkurencijom. To me razočarava, da tu nema velikog pomaka.

S kim i zašto ste se dosad susretali?

– Susrećem se s ljudima s kojima surađujem, neki imaju funkcije, političke i poslovne, neki su po profesiji bili vezani sa mnom. Susrećem se i s povratnicima iz dijaspore da vidim kako se snalaze, koji su problemi. Mnogi od njih imaju problema s dobivanjem državljanstva. Djeca naših iseljenika se vrate pa imaju velike poteškoće s dobivanjem državljanstva, to mi je teško shvatljivo. Imam prijateljicu Australku koja je zavoljela Španjolsku i živjela je tamo tri mjeseca, koliko je smjela ostati. No, sjetila se da joj je bivši suprug bio Talijan. Rastavljena je već 20 godina i sjetila se da je tim činom dobila i državljanstvo. Otišla je u talijanski konzulat u Sydneyu i rekli su joj da je državljanka Italije. U roku od dva sata je dobila putovnicu.

I preko svog bloga vidim da se na stotine mladih ljudi izvana susreće s ovim problemima. Ne mogu dobiti informacije na kojem mjestu što pronaći, izvaditi pa im ja pokušavam pomoći. Tu mnoge stvari ne funkcioniraju, proces dobivanja državljanstva traje i do tri godine pa neki i odustanu. To je ono što mi se ne sviđa. Kroz Željka Glasnovića, koji je dobio zastupnički mandat u Hrvatskom saboru, dijaspora je u posljednje vrijeme počela postavljati pitanja. Na Zapadu smo naviknuti da se preko svog zastupnika postavljamo pitanja u parlamentu.

Željela sam doprinijeti, kao i uvijek, jačanju veze dijaspore i domovinske Hrvatske. Nije stvar samo da se vratite u Hrvatsku. Vi kao netko tko živi vani možete na mnoge načine doprinijeti Hrvatskoj čak i da se ne vratite. Lijepo je da se vratite, ali mladi ljudi su danas fluidni, žive tri godine ovdje, pet godina ondje, to je sve normalno.

Što vas motivira da tako dugo kao blogerica i kolumnistica budete tako aktivni i iz daleke Australije se zanimate za Hrvatsku?


– Mislim da je temeljni motiv ljubav prema domovini. Koliko god sam ja vani desetljećima, još uvijek sam Hrvatica. Ja ne mogu biti Australka; asimilirala sam se, imam prijatelje, imam odgovorno radno mjesto, uvijek sam i imala. Međutim, nosim sa sobom ljubav prema Hrvatskoj. Zato me žalosti i pogađa svaka neistina i nefer napad na Hrvatsku pa je putem bloga i članaka na engleskom jeziku želim braniti. Pokušavam i analizirati kako možda pomoći i privući drugu i treću generaciju koja nije ‘spojena’ s Hrvatskom, ali jest Hrvatska. To su na tisuće ljudi koji pišu e-mailove da su im pradjedovi i djedovi bili Hrvati, da bi voljeli više znati, zahvaljuju… Na engleskom ili nekom drugom stranom jeziku nema mnogo onih koji brane Hrvatsku, a dosta se toga loše piše. Tu su i razne analize i kritike, što je sve normalno u demokraciji. Vi morate kritizirati i ukazati na nešto da bi se nešto mijenjalo.

Glavni cilj je da dođemo do toga da u Hrvatskoj imate načina za zaraditi za svoj život, da to bude pošteno i fer i da imate jednake mogućnosti kao svatko drugi; da se dokažete, radite; da je društvo uređeno i da shvaća da su oni koji plaćaju porez najbitniji u jednom društvu i da njih treba poštivati, da nisu državni službenici iza šaltera iznad onog tko dođe na šalter po usluge. Onaj tko dolazi po usluge na šalter je važniji od onog iza šaltera. To su promjene koje se trebaju dogoditi, ali ne mogu preko noći. No, mislim da Hrvatskoj fale nacionalne strategije za demokratizaciju društva. Strategije se, čini mi se, mijenjaju kako se mijenjaju vlade i ministri. A kad imate nacionalnu strategiju možete mijenjati nijanse, ali ne strategiju. To tu nekako nedostaje, barem koliko ja vidim. A pratim vas svakodnevno. Gotovo živim Hrvatsku izvana; to je jedan paralelan život koji ne možete izbjeći.

Datum objave: 15.03.2017.