Kao u sumornoj oprjeci sa svijećama i cvijećem koje početkom studenoga uresi groblja, slično se uresje u Hrvatskoj pojavi i početkom svibnja – ali na mjestima koja naoko malošto veže s grobljima.

‘Iz izvještaja u medijima može se učiniti da je istina o zločinima u poraću Drugoga svjetskoga rata nejasna i nepregledna. No ozbiljna historiografija ne pronalazi ništa sporno u većini ključnih navoda o Bleiburgu i križnom putu, kao i o stradanjima u završnici rata’, započinje dr. Grahek Ravančić. Jedan od tih navoda jest i brojnost masovnih grobišta iz vremena kraja Drugoga svjetskoga rata. No njihov egzaktan broj zaista nije presudan, smatra povjesničarka. ‘Dovoljno je iznijeti primjer Teznoga gdje je utvrđeno da se nalaze ostatci 15 000 ljudi, od čega najviše Hrvata. Taj broj ni najgorljiviji osporavatelji križnoga puta ne mogu osporiti, a taj broj premašuje sve dotadašnje procjene. To je, uostalom, slučaj i s drugim masovnim grobnicama u Sloveniji, kojih ima toliko da ih se zbog financijske zahtjevnosti vjerojatno nikada ne će dokraja istražiti’, piše Glas koncila.

Makar brojne grobnice u Hrvatskoj datiraju s početka povlačenja njemačkih vojnih jedinica, jedinica NDH i ostalih, najbrojnije likvidacije izvršene su upravo na povratku kolone na području Slovenije, od Dravograda do Celja.

‘Nakon prelaska hrvatske granice likvidacije nisu bile toliko masovne, ali je iscrpljenost i neishranjenost počela uzimati svoj danak, a i u nekim selima kroz koje je kolona prolazila zarobljenici su dobivali otrovanu hranu. Iz načina na koji su logori duž križnoga puta bili organizirani vidi se da je posrijedi bio plan koji se provodio sustavno, što isključuje svaku mogućnost da su zločini bili izolirani incidenti.’

Iako je u tom smislu odgovornost organizatora zločina neporeciva, velik dio moralne odgovornosti za stradanja snosi i tadašnja hrvatska vlast. To najbolje pokazuje primjer stradalnika koji su uspjeli izbjeći zarobljavanje na povlačenju te su stigli do savezničkih logora u Austriji poput Viktringa.

‘Iz područja britanskoga 5. korpusa vraćeno je u Jugoslaviju više od 26 000 ljudi. Gotovo polovica njih bili su Hrvati koji su podijelili istu sudbinu sa zarobljenicima na križnom putu. Bilo je iluzorno očekivati da će Britanci s oduševljenjem dočekati ljude koji su se godinama borili na suprotnoj strani, što pokazuje i potpunu nedoraslost vodstva NDH’, zaključuje.

Generator današnjih problema, a ne korak u budućnost

Svi su ti podatci nakon gotovo pedeset godina prisilne šutnje postali općepoznati, ali ni proteklih tridesetak godina nije bilo dovoljno da se križni put stavi u zdrav povijesni kontekst. ‘Nije stvar u tome što neke činjenice – poput točnoga broja stradalih – vjerojatno nikada ne ćemo sa sigurnošću znati, što zbog smrti svjedoka događaja, što zbog nedostatka usporednoga povijesnoga materijala. Ni za brojne druge događaje ne raspolažemo svim podatcima pa ih – za razliku od Bleiburga – ipak ne dovodimo u pitanje. Stvar je u tome da i osamdeset godina nakon križnoga puta raspravljamo o tome tko je bio ustaša, a tko partizan, umjesto da se složimo da su svi stradali u poraću bili ljudi – ljudi kojima se u najvećem dijelu nikada nije sudilo.’

To ne znači da su na križnom putu stradali samo nevini, ali već i činjenica da su ti ljudi zbog paušalno pripisane krivice skončavali u masovnim grobnicama zaslužuje civilizacijsku osudu, primjećuje istraživačica. ‘Iako je svaki rat popraćen zločinima iz osvete i odmazde, bespoštednost i sveobuhvatnost kojom se nakon rata primjenjivala pravda ‘prvoga naleta’ ni na koji se način ne može opravdati kao korak u bolju budućnost. Štoviše, upravo je izostanak osude te ‘pravde’ generator naših današnjih problema.’

Smirivanje napetosti, ne i ispravan odnos prema prošlosti

Rješenju problema nije pridonijela ni neorganiziranost i površnost hrvatskih istraživanja križnoga puta, o kojima ponajbolje svjedoči činjenica da Hrvatski institut za povijest kao najveća istraživačka povijesna institucija u Hrvatskoj nikada nije bio konzultiran oko iskapanja masovnih grobnica.

‘Najviše su zapravo postigli pojedinci istraživanjem u lokalnim zajednicama, i njihova je istraživanja manjih cjelina trebalo uklopiti u veći mozaik. Danas to, nažalost, više nije moguće: živih svjedoka jednostavno više nema. Dokumenata o Bleiburgu također nemamo mnogo i ne treba se nadati da ćemo ih pronaći, pogotovo u britanskim arhivima, koji su nakon knjiga Nikolaija Tolstoya vjerojatno potpuno pročišćeni. Ali možemo usmjeriti istraživanja na iskapanje poznatih grobnica i možemo se kao društvo okaniti neprestanoga odvagivanja Bleiburga i Jasenovca. Ne moramo suditi odgovornima za zločine, ali moramo prihvatiti da se ti zločini nikada nisu smjeli dogoditi. Život je 1945. očito malo značio. Cijenimo li ga mi danas išta više?’

Premda je priča o Bleiburgu i dalje velika razdjelnica hrvatskoga društva, ona danas sve manje pogađa nove naraštaje. No smirivanje napetosti ne znači da će se razviti ispravan odnos prema prošlosti, nego da će prevladati neutralno stajalište prema kojem se ne zna tko je za što odgovoran, predviđa dr. Grahek Ravančić.

‘Danas se mogu organizirati komemoracije u Sloveniji, a i dio je masovnih grobnica označen. To je doista pomak, ali mogli smo i trebali učiniti više – pogotovo u svjetlu neprestanih rasprava oko toga treba li žrtve komemorirati u Bleiburgu ili u Teznom. Kao da neki od ljudi koji su stigli do Bleiburga nisu stradali upravo u Teznom. Raspravlja se gdje je najviše ljudi stradalo, tugaljivo se stoji nad grobnicama. No ljudima koji u njima počivaju nakon prešućivanja i omalovažavanja ne treba patetika, nego poštovanje. Najveća je počast mrtvima utvrditi istinu.’

Autor: CroExpress Datum objave: 17.05.2024.