Hrvatskom jeziku u njemačkoj slavistici često nije bilo lako doplivati do priznanja kao posebnog jezika ali oni koji su to omogućili uvijek su bili velikani svoje struke, među kojima je prof. dr. Reinhard Lauer zauzimao počasno mjesto.
Napustio nas je u dubokoj starosti od 90 godina 9. rujna, pa nam je čast oprostiti se od njega s nekoliko pamćenja vrijednih ulomaka ovoga skromnoga teksta u Vijencu u kojemu je 2. prosinca 2010 godine izašao moj poveći intervju s njima u svezi publicitranja njegove knjige o prvaku hrvatske književnosti Miroslavu Krleži pod naslovom Wer ist Miroslav K? – Tko je Miroslav K?
Knjigu je izdao slovensko-austrijski nakladnik Wieser Verlag u Klagenfurtu (Celovcu) god. 2010., a i danas je aktualna jer se u njoj objašnjava zašto je hrvatski literarni velikan nedovoljno poznat u europskoj i svjetskoj književnosti, potonjoj prema Goetheovoj formulaciji da se bavi za sve kulture slličnim problemima kojih ima pregledan broj ali su svi skupa povezani istim ili sličnim sižejima. Tu je i problem jednog malo poznatog jezika.
Pri odlučivanju švedskih literarnih moćnika tko će dobiti Nobela i to igra veliku ulogu pa je prevođenje s njih u velike jezika jedan od važnijih zadataka svake male literature koje glede hrvatskoga jezika nije često bilo uspješno, no bilo pa prošlo jer i gromade svjetskih literatura kao američke ili ruske nerijetko su ostale bez Nobela jednostavno što nekima u Stockholmu nisu bili politički bliski.
Znanstveni put Reinharda Lauera bio je uspješan od početka školovanja u Njemačkoj, no i u dodirima s književnostima slavenskih autora, pri čemu su oni hrvatski ipak prolazili bolje jer se naš autor privatno povezao s Hrvatskom postavši hrvatski zet ženidbom s jednom govornicom hrvatskoga jezika, kako kaže, s velikim senzibilitetom za sve finese našega lijepoga idioma.
Studirao je u Marburgu, Berlinu, Beogradu i Frankfurtu na Majni.
Kad se iz Beograda preselio u Zagreb gdje je na Sveučilištu bio lektor njemačkoga jezika ubrzo je shvatio da tzv. serbokroatisch ne postoji nego da su to dva posebna jezika. Usvojivši hrvatski jezik kao svoj posvetio se kao sveučilišni profesor u Götingenu njegovu proučavanju i prevođenju na njemački, što je radio do umirovljenja, ali i ono nije bilo mirno nego posvećeno radu u struci uspješno kao i do tada. Bio je suosnivačem časopisa Književna revija (Osijek), Umjetnost riječi i Zeitschrift balkanologie (Wiesbaden).
Postao je dopisni član HAZU, potom istog odličja austrijske, srpske i slovenske akademije znanosti i umjetnosti.
Predstavnik je bio Zagrebačke stilističke škole. No posebnu je pažnju posvetio promicanju djela i lika nestora hrvatske književnosti Miroslava Krleže. Popis Lauerovih znanstvenih radova ispunio bi barem tridesetak stranica formata Din A 4. Mi ćemo se u ovom tekstu posebno pozabaviti njegovim intervjuom u Vijencu iz kojega možemo zaključiti zašto je upravo naš Krleža tako maćuhinski tretiran u prevoditeljskoj industriji velikih europskih jezika, posebice njemačkoga s kojim je Fritz živio, možemo slobodno reći, u sintezi poznavatelja i najsitnijih njegovih detalja kao i literature izrasle iz njega.
Ovdje je i riječ o tome zašto je Ivo Andrić a ne Krleža dobio Nobela premda je naš književnik svojim djelima u gotovo svim špartama literature bio kvalitetniji od Andrića čime, dakako, ne želimo umanjiti vrijednost Andrićevih glavnih romana.
Za razliku od Andrića čije je prijevode financirao jedan bivši SS-ovac da bi iskupio svoje vojničke grijehe u Drugom svjetskom ratu na tlu bivše Jugoslavije, Krleža je imao smolu sa svojim njemačkim i austrijskim nakladnicima od kojih je jedan napravio suzicid poradi svoje izdavačke neuspješnosti, a drugi je doživio fijasko zbog istog razloga tako da je Krleži preostalo samo suradništvo s malim nakladnikom u Celovcu Wieserom, koji je kao nepredvidivim skokom u veliko nakladništvo objavio Zastave u pet svezaka i jednim sveskom objašnjenja.
Tko će se upustiti u avanturu čitanja tog golemog super djela?
Samo rijetki sladokusci ili njegovi austrijski i njemački kolege, koji su ga hvalili kao hrvatskog Tolstoja i istinskoga velikana hrvatske književnosti, te kao jednog od trojice najvažnijih literata tzv. Kakanije, bivše carevine i kraljevine pod imenom Austro-Ugarske, (Musil, Svevo i Kraus).
Sve to nije populariziralo važnije prijevode Krležinih romana pa će to valjda tako i ostati, oni će biti privilegij samo onih koji neizmjerno vole literaturu i uživaju u samoći čitanja.
O Krležinoj političkoj poziciji Lauer ima točno mišljenje kad veli da je Krleža bio nesumnjivo lijevi, komunistički autor ali, sad dolazi ono važno ali, naime da je svojim polemikama jednako napadao kako hrvatske tako i jugoslavenske nacionalne mitove što ga je izoliralo u partijskoj hijerarhiji pa je Tito nakon razgovora s Krležom o sukobu na ljevici rekao kako Partija može bez Krleže, ali Krleža ne može bez Partije.
Tu se po našem mišljenju Tito ljuto prevario jer Krležu rado čitaju čak i hrvatski nacionalisti, često zaboravljajući kojoj je Partiji pripadao, a svojim potpisom na Deklaraciji o imenu i položaju hrvatskoga jezika, Fritz je dokazao da je dulje bio hrvatski rodoljub nego član Komunističke partije, kako se govorkalo u zagrebačkim literarnim krugovima. Treba zahvaliti i njegovoj supruzi Beli, Srpkinji po nacionalnosti, da nije povukao svoj potpis na Deklaraciji o hrvatskom jeziku. Ona je rekla: Jedan Krleža ne povlači svoj potpis na tako važnom dokumentu. Inače Bela je cijelo vrijeme NDH nesmetano glumila u zagrebačkom HNK. Toliko o nesnošljivosti ustaša prema lojalnim građanima srpske nacionalnosti.
Krležu se često nazivalo salonskim komunistom, dapače on je neko vrijeme pisao i propagandističke partijske besmislice pa se može reći da se spašavao kako je mogao bolje, međutim da nije bilo Titove zaštitničke ruke valjda bi završio na Golom otoku, možda čak i likvidiran kako je sam rekao, da je bolje da ga ubije Dido Kvaternik nego jugoslavenski komunist Đido (Đilas).
Ovdje valja naglasiti da je Mile Budak spašavao Krležu za vrijeme NDH, dok Krleža nije spasio Budaka i veliki niz poštenih hrvatskih intelektualaca, koji su samo kao takovi djelovali za kratko vrijeme NDH, a završili na štriku komunističke strahovlade. Ipak velika je zasluga našega Fritza što je pokrenuo i uspješno vodio Leksikografski zavod u kojemu je uposlio mnogo hrvatskih rodoljuba.
No istini za volju valja ustvrditi da su sadržaji njegove Enciklopedije Jugoslavije ipak bili više partijski nego stručno neutralni što je ispravljeno nakon pada komunizma u Hrvatskoj enciklopediji u izdanju Zavoda pod Krležinim imenom.
U intervjuu, koji je objavio Vijenac Lauer je zaključno rekao glede jezika Hrvata i Srba: …neki njemački slavisti uče i govore srpskohrvatski, jezik kojim nitko ne govori i koji uopće ne postoji …“
Nažalost rijetki se njemački slavisti ropski drže navedenog dvoimenoga i nepostojećega jezika pa je bilopokušaja njegova navodnog oživljavanja, primjerice na Sarajevskoj konferenciji o zajedničkom jeziku kojemu sudionici nisu ni spomenuli ime, a to je gotovo zaboravljeno.
Zasluga je profesora Lauera da ozbiljni njemački lingvisti podučavaju svoje studente o postojanju hrvatskog i srpskoga jezika i to će, prije ili kasnije biti prihvaćeno u sveopćoj znanstvenoj praksi. Da je do toga teško doći uvjetovano je tzv. akademskom slobodom na njemačkim sveučilištima, naime da se politika u to ne smije miješati premda se indirektno miješa, i to iz Beograda i Novog Sada, pa ima i smiješnih tvrdnji, primjerice kako je makedonski jezik samo jedno narječje bugarskoga jezika, dok srbijanski šovinisti stalno ponavljaju da je hrvatski jezik samo čakavski, dok je kajkavski zapravo jedna inačica slovenskoga jezika.
Sve to spada u otrcane tvrdnje Vuka St. Karadžića o Srbima svima i svuda.
Europska Unija priznaje samo hrvatski standardni jezik, a kad je jedan slovenski zastupnik u Europskom parlamentu počeo diskutirati na srpskom bio je prekinut pa je svoj govor nastavio na engleskom jeziku. Na kraju bismo preporučili hrvatskim nakladnicima da izdaju zbirku znanstvenih radova prof. Reinharda Lauera skupa s osvrtima hrvatskih jezikoslovaca i publicista na njegovo djelovanje kako bi se još bolje sačuvala uspomena na tog velikog znanstvenika i prijatelja hrvatskoga naroda.
Autor: CroExpress, Gojko Borić / Köln Datum objave: 03.10.2025.
