Autor: Gojko Borić
Obljetnice su često klizav teren za nevješte u povijesti ili za one koji žele oprati svoju današnjicu od zlih naplavina prošlosti pa je nastoje tako zavrnuti naopako da bude u korist njihovih zabluda. To se posebno odnosi na nadnevak osnivanja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. s kojom se povezuju Stepinčeve riječi s montiranog komunističkog procesa: ‘Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda!’. Ipak u Hrvatskoj malo tko se sjetio 75.-e obljetnice proglašenja NDH, i to je bilo politički ispravno, jer se nije imalo što pozitivna slaviti. Nešto ranije pročitao sam u hrvatskim medijima kako je glumac i bivši član CK Saveza komunista Hrvatske Vili Matula izjavio: ‘Nakaradno je tvrditi da je Domovinski rat jedina pobjeda, treba obilježiti Bitku na Neretvi.’ I taj nadnevak je s pravom zaboravljen.
10. travnja ne može se odvojiti od NDH
Najprije dvije konstatacije. Deseti travnja 1941. godine nije moguće izdvojeno ocjenjivati od svega onoga što se nakon toga događalo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj do svibnja 1945. Čak i citirane Stepinčeve riječi nije moguće odijeliti od svih njegovih vrlo kritičkih intervencija upućenih vodstvu NDH nakon uspostave tadašnje hrvatske države, koja, nota bene, nije bila vanjskopolitički neovisna, koja nije bila suverena država na cijelom svome teritoriju i koja je kao Hrvatska bila okrnjena gubitkom velikih dijelova Dalmacije i Međimurja, te podjelom na talijansku i njemačku okupacijsku zonu.
Za Hrvate je od neizmjerne važnosti stalno upozoravati na činjenicu da je Katolička Crkva u nas, nakon prvog oduševljenja radi uskrsnuća hrvatske države 10. travnja 1945., sve više zauzimala kritički stav prema vodstvu države i postupcima nekih njegovih službenika. To je bio djelatni antifašizam bez uporabe sile. Crkva je stalno dijelila državu od režima, što je bilo veoma teško jer je režim stalno govorio o ‘ustaškoj Hrvatskoj’. Antifašisti predvođeni komunistima nisu htjeli lučiti državu od režima, baš obratno, u tome su bili ‘ustaškiji’ od ustaša. Komunisti su stvorili otrovnu sintagmu ‘klerofašizam’, neki od njih je koriste do danas.
Da bi se shvatili odnosi između Crkve i Države za vrijeme NDH neophodno je pročitati doktorsku disertaciju Tomislava Vujeve ‘Kollabration oder begrenzte Loyalität? Diskussion um Erzbischof Alojzije Stepinac und den katholischen Klerus im Unabhängingen Staat Kroastien ( 1941-1945)’, koja nažalost nije izašla u hrvatskom prijevodu, što očito neki sabotiraju, pa vidjeti u kojoj se strašnoj dilemi nalazila Crkva u Hrvata tijekom NDH, koliko se pridržavala svojih vjerskih zasada, koliko je kritizirala zastranjivanja Pavelićeva režima i, unatoč tome, kolike je strašne žrtve pretrpjela nakon komunističke uzurpacije vlasti. Naša Crkva striktno se držala vatikanske linije prema kojoj je komunizam bio strašniji od nacifašizma, i radi toga je stradala nakon pobjede jugokomunizma. Stepinca dovoditi u neposrednu vezu s Pavelićevom NDH je intelektualni promašaj najgore vrste, a to obilno rade srpski šovinisti i hrvatski politički simplifikatori u nastojanju da dobiju što više saveznika u svojim zabludama.
Danas slaviti 10. travnja je i neka vrsta političke diverzije jer nas upravo s time kleveću svi naši protivnici i neprijatelji. U hrvatskoj političkoj emigraciji malo tko je to činio, osim, naravno, nepopravljivih ustaša i novokomponiranih nastaša. O tome sam pisao u ‘Poruci slobodne Hrvatske’ (veljača 1981.): ‘Mi smo Hrvati u prošlom ratu izgubili tri rata: kao Nezavisna Država Hrvatska, kao glavnina partizanskih trupa (prema dr. Tuđmanu: pet od devet korpusa NOV) i kao sudionici u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Londonu. Ni na jednoj od te tri ratne politike ne možemo graditi svoju budućnost, a ni voditi suvremenu politiku. Novo doba zahtijeva dvoje: prvo, široko nacionalno pomirenje među svima koji žele Državu i demokraciju, i drugo: stvaranje suvremene hrvatske politike na podlozi demokratskog pluralizma. Pravi hrvatski nacionalni blagdan dobit ćemo tek onda kad na tim temeljima osnujemo svoju novu, slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku.’ Ovo je objavljeno prije ravno 35 godina!
NDH i Pavelićev režim nije moguće posve odijeliti od Sila osovine
Stepinčeve riječi o uspostavi NDH treba shvatiti kao rezultat trenutne euforije, ali i kao shvaćanje ondašnje kratkotrajne situacije u Hrvatskoj od strane jednog nepolitičara. Pavelićeva kćerka Višnja u intervjuu Hrvatskom tjedniku jasno je rekla da je Stepinac bio protiv Pavelića, a bez Poglavnika i ustaša nije moguće zamisliti NDH. U travnju 1941. nije bilo nikakva plebiscita, nije ga moglo biti. Možemo tvrditi, ali teško možemo znanstveno dokazati rezultatima ispitivanja javnog mijenja, koji nije bilo moguće provesti, da je većina Hrvata bila za NDH, no na teritoriju NDH živjelo je, i to stoljećima, oko 25 do 30 posto nehrvata, prije svega Srba, ali i nekih projugoslavenskih skupina, koje nikako nisu bile pristaše hrvatske države pod vodstvom Ustaškoga pokreta. Srozavanje NDH počelo je potpisivanjem Rimskih ugovora, kojima je Hrvatska izgubila velike dijelove Dalmacije, gotovo sve otoke, ostala bez ijedne jadranske luke, nije imala pravo uspostaviti Ratnu mornaricu itd. NDH se opteretio preuzimanjem velikog dijela njemačkih rasnih zakona i ignoriranjem domicilnih Srba kao posebne nacije. Odmah nakon proglašenja NDH veliki dio Srba podigao je ustanak, a njih su bodrili i naoružavali ustaški ‘saveznici’ Talijani. Nakon što je Kominterna pozvala jugoslavenske komuniste da ‘pomognu sovjetskom narodu u borbi protiv nacističke Njemačke’, komunisti u Hrvatskoj odmetnili su se u šume kao i četnici. Tijekom vremena i dio muslimana protivio se ustaškim postupcima u Bosni, pozvavši Hitlera da ih uključi u III. Reich. Još nešto treba biti svima jasno: Hitlerova Njemačka nije htjela napasti Jugoslaviju i nevoljko je pristala na uspostavljanje NDH, za razliku od Italije koja je težila preuzimanju ‘mletačke Dalmacije’, a za to joj je trebalo srušiti Jugoslaviju i u tome pomagati ustaše. U isto vrijeme komunisti su bili isključivo za svoju Jugoslaviju i protiv bilo kakve, pa i komunističke Hrvatske.
Najkasnije nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. svima je moralo biti jasno da će Sile osovine izgubiti rat i u ponor sveopćeg poraza povući i svoje saveznice, pa time i NDH. Namjesto da se pri kraju rata žrtvovao sa svojim bojovnicima u konačnoj bitki protiv partizana kao Nikola Šubić Zrinski u Sigetu protiv Osmanlija, Pavelić se kukavički povlači u Austriju, napustivši svoju vojsku i svoje bliske suradnike na milost i nemilost licemjernim Englezima, koji su nekoliko stotina tisuća hrvatskih zarobljenika i civila izručili krvoločnim Titovim partizanima da ih kolju tijekom Križnog puta od Bleiburga do duboko u Srbiji. Sve to nije moguće odijeliti od 10. travnja 1941. Samo je Stipe Mesić izjavio prigodom ‘čekovnoga boravka’ u Australiji da su Hrvati bili pobjednici 1941. i 1945. Bilo je baš obratno: ustaše su se proglašenjem NDH stavili pod politički kišobran Sila osovine i time uputili u siguran i konačan poraz u Drugom svjetskom ratu, a Titovi su partizani stvaranjem Jugoslavije zakoračali stazom europskog komunizma, zapravo boljševizma, koji je prije ili kasnije morao propasti. Prvi su za svoje posrtanje trebali samo četiri godine, drugi oko pola stoljeća, što znači da su jugoslavenski komunisti nanijeli neizmjerno više ljudskih i materijalnih žrtava i šteta hrvatskom narodu nego ustaše, ali jedni i drugi bili su tragičari u našoj nesretnoj povijesti koju, napokon, treba shvatiti višedimenzionalno, a ne crno-bijelo, čemu su skloni ekstremni desničari, ali i njihovi ljevičarski parnjaci.
Višnja Pavelić je rekla kako bez NDH ne bi bilo sadašnje Republike Hrvatske, Stipe Mesić tvrdi obratno, da je ne bi bilo bez pobjede komunističkih antifašista, dok neki drugi ljevičari govore slično, naime da bez komunističkoga Ustava SR Hrvatske iz god. 1974. Tuđman nije mogao osnovati RH. Svi su u zabludi. Kao što su vakuum nastao propašću Kraljevine Jugoslavije hrvatski nacionalisti iskoristili da bi proglasili NDH, tako je i krah europskog komunizma povezan s raspadom višenacionalnih država iskoristio Tuđman, ali ovoga puta s najvećom mogućom većinom hrvatskoga naroda i većeg dijela ostalih naših sugrađana, za uspostavljanje slobodne, neovisne i suverene Republike Hrvatske, koju se ni u čemu ne može usporediti s NDH. Ali to neki naši profesionalni antifašisti i sentimentalni ustašoidi ne žele shvatiti već i dalje guslare poluistine i laži na svojim povijesnim stramputicama.
Samo balkanski mitomani pretvaraju poraze u pobjede
I ovdje smo kod potonjih, naime pri izjavi bivšeg komunističkog funkcionara i glumca Vilija Matule na godišnjoj skupštini tzv. Antifašističke lige koji se oborio na Hasanbegovićevu lako dokazljivu tvrdnju kako je Domovinski rat bila jedina istinska pobjeda Hrvata u 20. stoljeću, dodavši ‘kako se ne bi smjela propustiti prilika da se obilježi 75. obljetnica Bitke na Neretvi, koja bi podsjetila na junake Drugog svjetskog rata, a s obzirom da se od osamostaljenja Hrvatske bitke iz toga rata nikad nisu obilježavale’.
Ponajprije, opravdano je pitanje treba li demokratska Hrvatska slaviti jednu komunističku, tobožnju pobjedu u Drugom svjetskom ratu, kad čak i izrazito ljevičarski povjesničari kao Slavko i Ivo Goldstein, kako piše ‘Jutarnji list’, (07.12. 2014.) stavljaju debeli upitnik pred tu ‘pobjedu’. O svojoj knjizi o Titu Goldsteini dokazuju da je Tito svoju pogrješnu procjenu vojne situacije na Neretvi kasnije proglasio ‘genijalnom ratnom varkom’, te pišu: ‘Ostaje otvoreno pitanje nije li Tito strateški pogrješio, povlačeći sa sobom glavninu partizanskih snaga u cjelini. Nije li ih bilo mudrije raspršiti? Komandant Glavnog štaba za Hrvatsku Ivan Rukavina s dvije hrvatske divizije i s nekoliko lokalnih odreda napravio je upravo to: povukao se od Bihaća na jug samo do Plješevice, ondje pričekao prolazak glavnine neprijateljskih snaga te je tako značajan dio hrvatskih jedinica ostao sačuvan. Tito i Vrhovni štab (VŠ) predbacili su Rukavini taj postupak te ga je stoga VŠ po odluci Politbiroa CK KPJ kasnije smijenio. I vodstvo Devete dalmatinske divizije, stacionirane u Livnu, bilo je u sličnoj dvojbi… konačna je odluka bila da ranjenici moraju ići s glavnom snagom…Tako su ranjenici ostali uz glavninu snaga te su potom pretrpjeli sve strahote bitke na Neretvi i, ako nisu u međuvremenu prizdravili i mogli se sami kretati, stradali su na Sutjesci. A na teren na kojemu ih je želio ostaviti Koča Popović neprijateljski vojnici uopće nisu došli…’
Goldsteini, naravno, donekle opravdavaju Tita jer da nitko nije znao kako će postupati neprijateljske snage, ali iz ovoga nije teško zaključiti da su Rukavina i Popović, prekaljeni sudionici španjolskog građanskoga rata, bili u pravu, a vojnički amater Tito u krivu, što je rezultiralo strašnim ljudskim gubicima u bici na Neretvi, pogotovo teških ranjenika, u kojoj su najviše žrtava imali dalmatinski partizani. I tu Titovu neodgovornu glupost trebalo bi, prema Matuli, slaviti? Nije li to u stilu srbijanske povjesnice koja je poraz na Kosovu preobrazila u pobjedu ‘nebeskoga naroda’ u hodu prema vječnosti, ali i u interesu kršćanske Europe, dok ozbiljni inozemni povjesničari dokazuju kako su Osmanlije skršile kršćanske državice na Balkanu ranije, u bici na bugarskoj rijeci Marici, a ne na Kosovu.
Suvremenoj Hrvatskoj nije potrebno slaviti ni ustašluk, a niti partizaniju
Sigurno su i partizani, ali i ustaše imali u svojim redovima nemalo idealista koji su raspolagali s dovoljno argumenata i podataka za angažiranje u navedenim pokretima i postrojbama. Komunistička partija je već za vrijeme kraljevske Jugoslavije, po naputku Kominterne, odlučila odustati od rušenja te ‘monarhofašističke tvorevine’ (Tito je tada postavljen za generalnog sekretra KPJ), jer je bila uvjerena da je Balkanska konfederacija neizvediva i da bi Jugoslavija kao komunistička federacija bila prihvatljiva za većinu svojih naroda, pogotovo što su ‘oživjeli’ zapostavljene nacije kao Makedonce i Crnogorce. Nakon osnutka Banovine Hrvatske za njih hrvatsko nacionalno pitanje i dalje ostaje na snazi, isto kao i za ustaše.
Komunisti su nakon Martovskog puča 1941. počeli pripreme za oružani ustanak, ali su čekali signal iz Moskve za to, jer u to vrijeme bio je na snazi Hitler-Staljinov pakt o nenapadanju. Da nacistička Njemačka nije napala Sovjetski Savez, jugokomunisti zasigurno ne bi podigli ustanak, bili su staljinskiji od Staljina. Činjenica da je Jugoslavija skršena pod udarcima, kako su mnogi vjerovali i govorili, ‘naših vjekovnih dušmana’ Talijana i Nijemaca, pomogla je komunistima da prošire svoje redove i izvan partijskoga članstva. U svojoj propagandi komunisti su trubili o ‘bratstvu i jedinstvu’, ‘socijalnoj pravdi’, ‘zemlji seljacima, tvornice radnicima’, ‘prosvjeti i kulturi’, ‘jednakosti žena i muškaraca’, ‘federativnoj republici ravnopravnih naroda i manjina’ itd. No suprotno tome, njihova ratna taktika sastojala se od često nepotrebnih provociranja talijanskih, njemačkih i hrvatskih postrojba, koje su potom prekomjerno reagirale i tako partizanima punile šume novim pobunjenicima.
Ali mnogo važnije je za njih bila izgradnja što gušće mreže tzv. narodno-oslobodilačkih odbora, kojima je bio krajnji cilj uspostaviti nakon rata komunističku vlast bez važnijeg sudjelovanja narodnofrontovskih ‘korisnih budala’. Za vrijeme rata nisu govorili o diktaturi proleterijata sa svim grozotama kakve su bile prakticirane u Sovjetskom Savezu i španjolskom građanskome ratu. Komunisti su mogli odnijeti konačnu pobjedu zahvaljujući i trijumfu antifašističke koalicije nad fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom. Sve što se nakon Bleiburga događalo u hrvatskim zemljama bilo je strašno, premda se u SFRJ nakon sukoba Staljin-Tito (a ne obratno !) moglo bolje živjeti nego u ostalim komunističkim zemljama, ali daleko lošije nego u kapitalističkim zemljama sličnih predratnih gospodarskih pozicija, jer Jugoslavija nije bila sposobna prijeći na učinkovitu ekonomiju kakvu sad prakticira, primjerce, komunistička Kina. Jugoslavija je bila i ostala do kraja totalitarna, antidemokratska i zločinačka tvorevina kako u teoriji i još više u praksi, i sazivati je iz mrtvih znači intelektualno biti krajnje ciničan i čak kriminalan, pa bi takova rabota trebala doći pod udara zakona kao što je nacionalsocijalizam u Njemačkoj i Austriji. To bi bilo i u duhu Rezolucije Europskog parlamenta o odbijanju svih totalitarnih režima.
I ustaše su pošle u borbu za hrvatsku neovisnost s vrlo idealističkih polazišta. Njihov vrlo skroman program sastojao se od praktično neizvedivoga kroatiziranja hrvatskih zemalja, po potrebi i uz uporabu nasilja, i sa svim saveznicima koji to dopuste, a njih nije bilo mnogo, nešto Mađarska i uglavnom Italija, koja je svoje usluge morala naplatiti nakon sloma kraljevske Jugoslavije. Projekt ustaške Hrvatske nije mogao uroditi bile čime pozitivnim radi unutarnjih slabosti režima i nepovoljnih vanjskopolitikih prilika, pa pozivati se na nju znači odavati počast jednom posvemašnjem ideološkom i političkom neuspjehu, bez obzira što su se u strukturama NDH nalazili brojni pozitivci koji su nastojali spasiti što se spasiti dade, pogotovo oni u Katoličkoj Crkvi, među intelektualcima i u širokim slojevima tzv. običnoga svijeta. Njih se kao pojedinaca i pojava treba sjećati i odavati im počast, ali ne ustašluku kao cjelini. To u još većoj mjeri vrijedi za partizanluk koji je u obliku nazovi antifašizma i danas u Hrvatskoj znatno nazočniji u svim sferama života, pogotovo u nekim intelektualnim kružocima i nevladinim organizacijama, nego jadno ustašovanje osamljenih pojedinaca i posve neutjecajnih skupinica.
Suvremena Hrvatska ima dovoljno povijesnih uzora demokratske provijencije da ih može staviti u kalendar nacionalnih sjećanja, dok one s totalitarnim ideologijama i postupcima treba prepustiti stručnjacima da se o njima natežu, jer i to spada u povijest koju nije moguće mijenjati ali je moguće svladavati posljedice prošlosti u korist današnjice i budućnost, onako kako su to Nijemci uspješno ostvarili svojim ‘Vergangenheitsbeweltigungom’ na zapadu i ‘lustracijom’ na istoku svoje države.
Datum objave: 25.04.2016.
