Autor: Gojko Borić
Kako izgleda ovoga časa, u Hrvatskoj je gotovo sve moguće, od ne baš vjerojatne velike koalicije triju stranaka, koalicije socijaldemokrata ili hadezeovaca s mostovcima, i do novih izbora. Po svemu izgleda da je Karamarkov HDZ sa svojim koalicionarima zasada izgubio u ovoj nečasnoj igri, ali to i ne bi bila velika šteta jer hadezeovcima predstoji veliki napor u rješavanju svojih kadrovskih i političkih pitanja koji su bili uteg u prošloj predizbornoj kampanji i uopće u radu stranke.
Časno je ostati u oporbi ako Milanovićevi socijaldemokrati i ‘mostovci’ sjednu za kormilo vlasti dok se uskoro ne posvade ili ‘crveni’ progutaju većinu nezrelih ‘petrovaca’. Ali pogledajmo ukratko što se zbivalo u Hrvatskoj prošloga tjedna, a što je bilo izvan uobičajene prakse kakva prevladava u parlamentarnim demokracijama Europske Unije i Zapada uopće. Prema tome, u Hrvatskoj se nije dogodilo ono što se trebalo dogoditi.
Ponajprije stari je, premda nenapisani, demokratski običaj da predsjednik parlamenta dolazi iz stranke s najviše mandata, dakle jedne stranke, a ne predizborne koalicije s više stranaka koja je politička besmislica i prijevara jer su brojni birači prisiljeni udariti svoj križić na stranačku listu ako im se ne dopada neki kandidat iz stranke koji je, jašući na grbači jače stranke, izabran u Sabor, dok bi u samostalnom nastupu na izborima propao na granici do 5 posto.
U našem slučaju stranka s najviše mandata, a to je HDZ, nudi na biranje predsjednika Hrvatskoga Sabora koji se odredi dogovorom većine stranaka i zastupnika prije samog izglasavanja. Za njega mogu glasovati i politički protivnici jer taj je položaj više protokolarni nego stvarno politički težak. Isto je tako dobar stari običaj u demokratskim zemljama da državni poglavar daje mandat za sastav vlade predstavniku stranke s najaviše zastupnika bez obzira ima li ili nema apsolutnu većinu u parlamentu, relativna je dovoljna, a to je u našem slučaju ponovno neki zastupnik HDZ-a.
Ako njemu ne uspije sastaviti vladu na redu je druga po broju zastupnika grupacija, u našem slučaju predstavnik SDP-a. U slučaju da i on ne bude uspješan u tome, državni poglavar može dati mandat za sastav vlade i nekom trećem ako je uvjeren da taj ima mogućnost za pridobivanje apsolutne većine zastupnika.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović to nije učinila povodeći se za dosadašnjim običajem o donošenju većine potpisa sabornika, što se skupljaju iza kulisa i nisu bez pritisaka na parlamentarce. Ako nikome ne uspije pridobiti apsolutnu većinu sabornika za formiranje vlade, Sabor se mora samostalno raspustiti i Predsjednica republike raspisuje nove izbore u zakonom određenom roku.
No bila bi potpuna besmislica, i k tome veliki trošak, ići na skore izvanredne izbore prema dosadašnjem Izbornom zakonu jer postoji velika opasnost da rezultati budu isti ili slični onima na prošlim izborima što bi stvorilo istovjetne, ako ne i teže probleme.
Samo novi izborni zakon mogao bi takove izbore učiniti korisnima za demokraciju, a i njegovi bi rezultati vrlo vjerojatno bili drukčiji nego prošli, svakako pošteniji. A takav novi Izborni zakon može donijeti Sabor običnom većinom koju bi za to trebalo formirati od predstavnika dviju velikih stranka i ostalih kojima je na srcu dobrobit Hrvatske.
Ako to ne učine bit će krive za dugovječnu parlamentarnu krizu koja bi u ovo strašno vrijeme nekoliko političkih i gospodarskih ugrozbi u Europi i svijetu mogla prouzročiti propadanje države s nesagledivim posljedicama. Dakako, prije izglasavanja novog Izbornog zakona Sabor treba konstituirati i izabrati njegova predsjednika, što bi zapravo trebala biti rutina.
Svima bi ipak trebalo biti jasno da premijera postavlja stranka s najviše mandata i to u bilo kakvoj koaliciji, dvojnoj ili trojnoj, ali Most je želio tu funkciju da bi se kasnije predomislio i predložio stručnjaka, dok bi ostale ministarske stolice bile raspoređene ovako: jedna trećina ‘Domoljubnoj’, jedna ‘Hrvatska raste’, jedna šestina ‘Mostu’ i jedna šestina stručnjacima, pa da onda neki rotiraju.
Zavrzlama, da ne može biti veća
Očito je mostovcima ‘slava udarila u glavu’ nakon neočekivanog uspjeha na izborima. Trebali bi spustiti loptu i shvatiti da su treći po redu, a ne prvi ili drugi. No prije svega trebali bi konsolidirati vlastite redove i govoriti zajedničkim jezikom. Još im se događaju prgometi i petrine, a takovih bi moglo biti još više. Most bi ubrzo trebao nastojati da se preoblikuje u pravu političku stranku sa zajedničkim statutom i drugim instrumentima koji bi olakšali njezino funkcioniranje. Zahvaljujući činjenici da ni jedna od dviju velikih koalicija ne može uspostaviti Vladu bez Mosta, ta skupina razrožnih pojedinaca i strančica čini ono što se veli njemačkom izrekom da ‘rep maše psom’, a ne obratno.
Krivnja je, među ostalim, i u postojanju posebnih izbornih jedinica za manjine i tzv. dijasporu jer se one protive ustavnom načelu ravnopravnosti svih građana Hrvatske, odnosno daju prednost manjinama i Hrvatima iz Bosne i Hercegovine koji imaju dvostruko državljanstvo i svoje predstavnike u Sarajevu. To je više nego uočljivo protuustavno i čudi nas da Hrvatsku nitko nije optužio pred Europskim sudom za ljudska prava da ukine tu besmislicu. Krajnje je vrijeme da to netko učini. Sramota bi bila ako bi do formiranja vlade došlo putem podizanja ruku nekoliko zastupnika nacionalnih manjina čime bi bilo dokazano da hrvatski narod više nije suveren u svojoj državi. Nacionalne manjine imaju svoja neotuđiva prava, ali nikako pravo da budu jezičac na vagi pri izglasavanju tko će biti predsjednik parlamenta i/ili vlade.
Toga nema nigdje u Europi.
Datum objave: 08.12.2015.
