Autor: Gojko Borić
Hrvati su izborom Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović napokon pokazali političku zrelost. Naime ona je bila i uglavnom ostala jedna od malog broja ‘normalnih’ političara u Hrvatskoj koji se uklapaju u kolektivni raster nacije: majka, katolkinja, pametna, praktična, susretljiva, ugodna u ophođenju s drugima, politički razumna, neopterećena egom itd. Dobro joj je došao boravak u inozemstvu gdje je naučila jezike i saznala kako drugi, pametniji i iskusnijih od nas, svladavaju političke i ine probleme. Njoj bismo mogli savjetovati da napokon ostvari svoju najavu o preseljenju s Pantovčaka. Adresu novog Predsjedničina ureda ne treba tražiti, nalazi se u Banskim dvorima, u kojima, kako tvrdi stari poznavatelj tih prostorija, Slaven Letica, ima dovoljno mjesta za poglavaricu države i predsjednika vlade. Upravo idealno mjesto za gotovo svakodnevne susrete s premijerom u razgovorima o usklađivanju politike dviju institucija izvršne vlasti! Pantovčak bi se moglo pretvoriti u luksuzan i skup hotel s čijom bi se zaradom mogli sufinancirati uredi Predsjednice Republike i predsjednika Vlade.
Nekoliko krivih koraka
Ipak treba ustvrditi da je cijenjena Predsjednica napravila nekoliko nepotrebnih krivih koraka u prvoj godini na svojoj dužnosti. Nakon parlamentarnih izbora trebala je dati mandat za sastav vlade onome tko joj donese najviše zastupničkih potpisa bez obzira što to nije bila apsolutna većina. Ako taj ne dobije većinu od 50 posto plus jedan, mandat ide na drugog političara po broju zastupničkih ruku. Pogledajmo kako je to riješio španjolski kralj Felipe kad je mandat dao najprije predsjedniku Socijalističke radničke partije Sanchezu, a ne Pučke stranke premijeru Rajoyu, koji je imao više zastupnika, jer je socijalist mogao potencijalno skupiti više potpisa za obrazovanje vlade, što mu ipak nije uspjelo. Španjolsko političko natezanje ide dalje pod budnim okom kralja. Predsjednica također nije smjela supotpisati odluku o razrješenju šefa SOA-e Lozančića dok to nije učinio predsjednik Vlade Orešković. Supotpis je morao uslijediti u isto vrijeme i zajednički pred televizijskim kamerama, što bi potvrdilo slogu dvoje nositelja izvršne vlasti. Ovakav njezin skok pred rudo politički je kontraproduktivan, i bio je sasvim nepotreban jer će Orešković, nažalost s velikim zakašnjenjem, ipak supotpisati tu važnu odluku.
Domoljubna koalicija i Most napravili su puno pogrešaka
Za razliku od ovih više-manje kozmetičkih propusta, Domoljubna koalicija i Most napravili su mnogo više pogrješaka koje su tako krupne da bi mogle biti uzročne za propast ovog čudnog eksperimenta sastavljanja Vlade od dvaju potpuno različitih političkih družina. Sama ideja da predsjednik Vlade i neki ministri moraju biti stručnjaci više je nego kuriozna. Premijer i njegovi ministri moraju biti u prvom redu političari koji će u svojoj službi imati izvrsne eksperte kako bi mogli voditi smislenu i učinkovitu politiku. Malo koji ministar u bilo kojoj europskoj vladi je stručnjak, samo su to neki u posebno ‘škakljivim’ ministarstvima kao gospodarstva i financija. Sjetimo se samo njemačkog ministra gospodarstva Ludwiga Erharda, tvorca njemačkog Wirtschaftswundera, privrednoga čuda, koji je bio profesor ekonomije, ali je zakazao kao kratkotrajni savezni kancelar i ubrzo morao dati ostavku. Kako rekosmo, ministri imaju svoje stručnjake, a ako misle da im to nije dovoljno, mogu pozvati u pomoć vanjske eksperte za koje znaju da im ne će podilaziti kao, možebitni, vladini stručnjaci zavisni od državnih plaća. Takve gospodarske savjete daju njemačkoj Vladi svake godine gospodarski stručnjaci iz nekoliko vodećih instituta za proučavanje ekonomije, a Vlada te savjete koristi ili ne koristi, već prema svojim nahođenjima i potrebama, uglavnom oslanjajući se na mogućnosti ostvarenja i prihvatljivosti od strane naroda.
Most se ponaša i kao vlada i kao oporba
Pomalo je zastrašujuće da Most ne želi koaliciju s Domoljubcima nazvati koalicijom nego se ponaša kao vlada i oporba u isti mah, rekli bismo kao vatikanska Kongregacija za nauk vjere ili prijašnja Inkvizicija, koja kritizira ne samo oporbu nego i svoju vladu s nekakve čudne i neshvatljive visine. Ako mostovci tako nastave, ova vlast ne će biti dugovječna, na štetu Hrvatske, ali i sadašnje umjerene vlade desno od centra, koja je upravo započela nešto konkretno raditi, premda traljavo. Mostovci su osušili usta stalno govoreći o reformama, ali do danas neprekidno se bore za fotelje, naravno vlastite, premda nemaju dovoljno svojih kadrova. No u tome ne zaostaje ni HDZ. Upravo je groteskno ovo nadmetanje oko imenovanja kandidata za ministra branitelja. Uskoro bi ih moglo biti desetak, čak više. Sve to degradira kadrovsku politiku vladajućih, ali i šteti Republici kao cjelini. I to bi moglo pospješiti pad ove lelujave vlade. Most bi se napokon morao oformiti kao prava stranka, djelovati kompaktno i odgovorno, odluke donositi brže, shvatiti da su mlađi partneri u koaliciji, a ne moralizirajući pametnjakovići na radost socijalističko-liberalne oporbe koja u potaji već oštri noževe, dakako u simboličnom smislu, za odstranjenje sadašnje vlasti. Neka mostovci i domoljubci ne sumnjaju u te namjere trenutne oporbe. Zar ne vide kako ‘pomoćni bataljuni’ bivše crveno-žute koalicije rovare protiv sadašnje vlasti u tuzemstvu i inozemstvu preko raznih nevladinih organizacija i predstavnika nacionalnih manjina? Crveno-žuti još se nisu pomirili sa svojim porazima na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.
Donijeti novi Izborni zakon i mijenjati Ustav
Ako mostovci i domoljubci stvarno misle osuvremeniti hrvatsku politiku novim zakonima onda bi im prva briga bila donošenje pravednog Izbornog zakona i promjena preambule Ustava Republike Hrvatske, dvaju područja hrvatske politike na kojoj bi se učvrstili njezini demokratski temelji. O tome smo više puta pisali, ali ćemo ponoviti jer u Hrvatskoj, kako izgleda, malo tko misli na blisku, a kamo li daleku budućnost, koja bi mogla brže pokucati na vrata države ako ova vlast skrahira. Izborni zakon treba promijeniti tako da se izbace posebne izborne jedinice za nacionalne manjine i dijasporu, uvede dopisno glasovanje za sve hrvatske državljane u tuzemstvu i inozemstvu, uvede njemački model glasovanja s dva glasa za svakog birača u Domovini i jednim glasom sa Hrvate u inozemstvu, o čemu smo više puta pisali. Time bi se broj izabranih zastupnika s preferencijalnim glasovima povećao na 50 posto što bi naveliko demokratiziralo izborni sustav.
Sadašnju ustavnu preambulu, koja nije normativna, što znači da se temeljem nje ne mogu formulirati zakoni nego samo pokazuje navodni kontinuitet hrvatske državnosti, treba sasvim izbaciti i namjesto nje staviti ove ustavne odrednice: vjekovna hrvatska borba za nacionalnu samobitnost, pravo na samoodređenje naroda zajamčeno Poveljom UN, referendum o osamostaljenju Republike Hrvatske i rezultati hrvatskog Domovinskoga rata. I to je sve! Ako bi ova vlada propala sljedeći bi izbor trebali biti održani prema novom Izbornom zakonu, inače nemaju nikakva smisla jer bi se mogla dogoditi repriza prošlih izbora. Ustavne promjene mogle bi se iznuditi referendumom, jer crveno-žuti sigurno ih ne bi odobrili, zna se zašto, radi njihova Zavnoha iz kojega krivo zaključuju o utemeljenju Hrvatske na antifašizmu, što je posve neispravno. Za raspisivanje referenduma bilo bi potrebno najmanje 10 posto od broja birača, što bi bilo po prilici oko 350 tisuća potpisa, dok bi referendum bio valjan ako bi u njemu sudjelovalo najmanje 50 posto plus jedan birač. Možda bi trebalo razmišljati o uvođenju obveznoga glasovanja na izborima kao što postoji u Belgiji i Austriji.
Vlada bi mogla spojiti ministarstva
Sadašnja vlast mnogo je govorila o štednji, ali kad je bila u oporbi. Mogla bi s time početi od same sebe ako bi smanjila broj ministarstava. Evo prijedloga o njihovu povezivanju koje bi išlo usporedno s reduciranjem broja namještenika. Nepotrebno je imati dva dopredsjednika Vlade, oni bi mogli preuzeti Ministarstvo unutarnjih i Ministarstvo vanjskih poslova (ono ‘i europskih poslova’ izbrisati jer EU je još uvijek i ostaje inozemstvo). Trebalo bi spojiti Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo poduzetništva i obrta, Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo uprave, Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo socijalne politike i mladih i Ministarstvo branitelja, te Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture i Ministarstvo zaštite okoliša i prirode. Namjesto obećanog Ministarstva za dijasporu treba osnovati Agenciju za iseljeništvo i useljevanje koja bi bila ustavna kategorija, naime ne bi smjela biti ukinuta jednostavnom nego dvotrećinskom većinom. Ona bi se brinula o svim pitanjima povezanim s hrvatskim iseljeništvom i njegovim vraćanjem u domovinu, a bila bi slična Židovskoj agenciji za Izrael (Jewish Agency for Israel). Također smanjiti broj općina i županija, ali postepeno nakon dugog analiziranja njihove učinkovitosti. Sve bi to trebalo učiniti najkasnije do sredine legislativnog razdoblja, dakle do kraja 2017. Vremena nema mnogo, ali ipak moglo bi se sve navedeno izvesti bez većih potresa pogođenih.
Osnovati hrvatski ‘Goethe institut’
Ministarstvo vanjskih poslova te Kulture i znanosti trebalo bi u suradnji s hrvatskim gospodarstvom i intelektualcima u dijaspori osnovati hrvatski ‘Goethe institut’ koji bi dobio prikladno ime, a bila bi mu svrha promicanje hrvatske kulture, znanosti i uljudbenih zasada za strance i iseljeništvo u inozemstvu. Ako bi se ukinulo suvišnih pet do deset veleposlanstava skupio bi se početni kapital za uspostavljanje tih instituta u Beču, Berlinu, Parizu, Londonu i New Yorku, a bude li dodatnog novca i u nekim drugim kulturnim metropolama svijeta. Vlada bi mogla skupa s gospodarstvom potaknuti pokretanje neovisnoga tjednika na engleskom ili njemačkom, te u suradnji s HAZU, Maticom hrvatskom i Sveučilišnom zajednicom tromjesečnik na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku sa znanstvenim sadržajima o hrvatskoj problematici. Hrvatska napokon mora stupiti u kulturni i civilizacijski dijalog s inozemstvom sa svojih pozicija, a ne da nam stranci pišu povijesne knjige i nameću svoja mišljenja o našoj suvremenosti preko svojih publikacija. U inozemstvu često izgleda da međunarodni čimbenik nazvan Republika Hrvatska postoji samo kao štur statistički podatak bez sadržajne prepoznatljivosti. To treba jednom zauvijek ostaviti iza sebe, jer inače će nam drugi krojiti kapu sadašnjice i povijesti, a ti drugi prečesto nam ne žele dobro, djelomično zahvaljujući i domaćim denuncijantima koji se još nisu pomirili s nestankom komunizma i Jugoslavije.
Datum objave: 14.03.2016.
