U svojoj posljednjoj kolumni pisao sam o povratku Hrvata na rodna ognjišta. Reakcije su bile brojne – i, moram priznati, pretežito negativne.
No, upravo u tim reakcijama otvara se dublje pitanje: brine li nas doista smjer u kojem ide društvo ili nas zanima isključivo naš mali, osobni svemir?
Brojke koje ne možemo ignorirati
Prema podacima Državni zavod za statistiku, Republika Hrvatska je od 2013. do 2023. izgubila više od 400.000 stanovnika, dijelom zbog iseljavanja, dijelom zbog negativnog prirodnog prirasta. Samo u razdoblju 2013.–2019., prema procjenama Eurostat, iz Hrvatske je u druge članice EU odselilo više od 300.000 ljudi. Istodobno, Bosna i Hercegovina, prema podacima Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, bilježi kontinuirani pad broja stanovnika i negativan prirodni prirast – više umrlih nego rođenih svake godine.
To nisu apstraktne brojke. To su prazne kuće, ugašena ognjišta, zatvorene škole. To su sela bez djece i gradovi bez mladih obitelji.
A ipak, kada se govori o povratku – o povratku znanja, kapitala, iskustva, pa i same nade – reakcije su često cinične: „Nema se kamo vratiti“, „Kasno je“, „Sve je izgubljeno“.
Mentalitet zatvorenog kruga
Možda je problem dublji od ekonomije. Možda je riječ o mentalitetu. O uvjerenju da je jedino ispravno ono što mi mislimo i radimo, a sve drugo je pogrešno. Takav stav stvara zatvoreni krug – bez dijaloga, bez samokritike, bez zajedničke vizije.
U filozofskom smislu, još je Aristotel govorio o čovjeku kao zoon politikon – biću zajednice. Čovjek nije otok. Njegova sudbina vezana je uz sudbinu zajednice. Ako zajednica slabi, slabi i pojedinac.
U kršćanskoj antropologiji ta je misao još snažnija. Čovjek je stvoren na sliku Božju, ali je ranjen grijehom – sklonošću egoizmu, oholosti, zatvaranju u vlastitu korist. Sveti Augustin govori o dvije ljubavi koje grade dva grada: ljubav prema sebi do prezira Boga i ljubav prema Bogu do zaborava sebe. Ako je naš društveni diskurs prožet isključivo prvom, onda ne čudi što teško prihvaćamo ideju žrtve, povratka, ulaganja u nešto što možda neće odmah donijeti korist.
Povijest kao učiteljica
Pogledamo li hrvatsku povijest, vidjet ćemo da su najveći iskoraci dolazili onda kada je postojala svijest zajedništva – od narodnog preporoda u 19. stoljeću, preko stvaranja države 1990-ih, do obnove ratom razorenih krajeva. Ništa od toga nije bilo plod komfora. Sve je bilo plod uvjerenja da zajedničko dobro nadilazi osobni interes.
Danas živimo u vremenu individualizma. Globalni trendovi, otvorene granice i tržište rada nude mogućnosti koje su prije bile nezamislive. To je dobro. No pitanje je: može li narod opstati ako trajno gubi demografsku, intelektualnu i duhovnu snagu?
Povratak kao odluka savjesti
Povratak na rodna ognjišta nije romantična ideja. To je ozbiljna, zahtjevna odluka. Ona traži infrastrukturu, radna mjesta, stabilne institucije. Ali traži i nešto drugo – promjenu svijesti.
Kršćanska poruka ne poziva na bijeg od stvarnosti, nego na odgovornost. „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6,21). Ako nam je blago isključivo u osobnoj sigurnosti i komforu, tada će i naše srce biti zatvoreno. Ako pak u zajednici prepoznamo vrijednost, tada povratak – fizički ili simbolički – postaje čin vjere u budućnost.
Možda nas današnje negativne reakcije ne trebaju obeshrabriti. One su ogledalo. Pokazuju koliko smo opterećeni vlastitim strahovima i koliko nam nedostaje povjerenja – u institucije, u ljude, ali i u Boga.
Na koncu, pitanje nije samo tko će se vratiti. Pitanje je kakvi ćemo biti ako se nitko ne vrati – ni izvana, ni iznutra. Jer najopasniji odlazak nije onaj preko granice. Najopasniji je odlazak iz odgovornosti.
Autor: CroExpress/ Ivan Novokmet Datum objave: 21.02.2026.
