Za razliku od tzv. običnih ljudi koji kad je riječ o nacističkim zlodjelima znaju biti vrlo suzdržani, njemački intelektualci, a među njima posebice umjetnici, kao da boluju od kolektivne mizantropije o toj temi optužujući cijeli svoj narod za nacistička zlodjela, pa je tako nobelovac Thomas Mann govorio iz američkoga egzila o Nijemcima i ostalim zločincima.
Iz tog kolektivnog samooptuživanja jednom je pred izabranom publikom izašao nedavno preminuli klasik literature njemačkoga jezika Martin Walser kad je u svome zahvalnom govoru u povodu dodjele Nagrade njemačkog knjižarstva u povijesnoj crkvi Svetoga Pavla u Frankfurtu god. 1998. požalio kako stalno ponavljanje uništavanja Židova u medijima rezultira suprotnim učinkom, naime postaje mehanička navada i time izaziva svjesno izblendavanje. dodavši tome kako se Auschwitz ne smije instrumentalizirati jer time postaje moralistička batina ili svakodnevno sredstvo zastrašivanja.
Nazočni u crkvi sv. Pavla uglavnom nisu odmah shvatili da time Walser nije htio umanjiti dimenzije holokausta nego samo ukazati na zlouporabu toga strašnog zločina kao i ostalih zlodjela nacističkoga režima. Reagirajući na taj dio njegova govora tadašnji predsjednik Središnjeg odbora njemačkih Židova Ignatz Bubis nazvao je Walsera trovačem bunara, dok su mnogi njegovi kritičari sa zakašjenjem počeli kopati po književnikovim tekstovima tražeći antisemitske mrvice kako bi umanjili njegove moralne pozicije.
No unatoč svemu rečenomu Walser nije odstupio od svojih riječi izrečenih u Frankfurtu s dodatkom da bi ih nekako dručkije formulirao. U svakom slučaju ovaj Walserov istup nije našao svoje oponašatelje jer u Njemačkoj nije lako biti objektivan kad se govori o nacističkim zločinima, a posebice o holokaustu koji je za njemačku javnost singularni zločin u 20. stoljeću ako ne i uopće u svim vremenima, pa tu prestaje svaka mirna rasprava koja bi bila korisna kako bi se zločince i režim odijelilo od ostatka nacije što ipak tu i tamo nekima uspjeva.
Walserov slučaj u svezi instrumentaliziranja nacističkih zločina kao sredstva zastrašivanja političkih protivnika naveliko podsjeća na sličnu situaciju glede Jasenovca i ustaških zlodjela pa bi bilo političkli korisno ako bi se o tome raspravljalo i u Hrvatskoj u kojoj vladajući uporno ostaju pri tvrdnji od 82 tisuće do sto tisuća smrtno stradalih u Jasenovcu kao i laprdanju kako ustaše i domobrani nisu bili hrvatska vojska, što je jedno i drugo golema laž na kojoj se temelji još gora postavka kako se sadašnja Republika Hrvatska zasniva na antifašizmu.
Ovdje se nameću neka jednostavna pitanja, prvo: zašto vladajući i oporba u Hrvatskoj ne pristanu na prijedlog da jedna međunarodna komisija sastavljena od stručnjaka preispita ulogu Jasenovca i broj žrtava u njemu, ne samo ustaških nego i poslijeratnih komunističkih, potom: a što bi drugo bili ustaše i domobrani ako nisu hrvatske vojne postrojbe?
Marsijanci?
Njih se mora označiti takovima isto tako kao i partizane jugoslavenskom vojskom, čime se oni ponose . Treba reći i to da je ustaški pokret bio antijugoslavenski isti kao i stav Komunističke partije Jugoslavije do god. 1937. koja je u svome glasilu Proleteru pozdravila glasoviti Lički ustanak, te uspostavljanje Komunističke partije Hrvatske, za razliku od nepostojeće KP Srbije, pojasnila objašnjenjem kako je hrvatski narod bio tlačen u kraljevskoj Jugoslaviji, a srpski nije.
Milovan Đilas divio se u svojim memoarima junaštvu ustaše Rukavine koji je hrabro izdržavao sva mučenja u jugoslavenskim tamnicama. No za vrijeme Drugog svjetskoga rata ni jedna vojna postrojba nije tako temeljito uništavana kao ustaška kojoj se danas ne mogu naći ni njezina vojnička groblja kakva postoje u ostaloj Europi za sve vojne jedinice, bilo njemačke i talijanske, bilo sovjetske, britanske, američke i ostale, koje su se borile na njihovoj strani.
U današnoj Srbiji riječ ustaša jednoznačnica je za zločinac pa srbijanski predsjednik Aco Vučić polaže zakletvu da će se on i njegovi do kraja života boriti protiv ustaša kojih u zbilji nema. Unatoč svim tim pogrdnim izričajima o ustašama i Anti Paveliću, hrvatski mali čovjek zna se narugati onima koji ih klevetaju pa su naši gastarbajteri gangali ovako: Druže Tito kupit ću ti fiću, a marcedes Anti Paveliću..
Foto: Wikipedija – CC BY-SA 3.0
Autor: Gojko Borić Datum objave: 31.07.2023.
