Autor: Gojko Borić
Vjerojatno mnogi političari i stručnjaci u Europskoj Uniji nisu svjesni opasnosti pred kojima se nalazi ova čudna zajednica pa još uvijek misle kako ugroze dolaze izvana, prije svega od selidbe milijuna bjegunaca i ekonomskih emigranata iz Afrike, Azije i s Balkana. To nije baš tako, što je pokazao izvanredni sastanak na vrhu EU-a s predstavnicima država tzv. Balkanske rute i okolnih zemalja prošlog vikenda u Bruxellesu. na kojemu je predsjednik Unije Jean-Claude Juncker htio proturiti rezoluciju u kojoj su veći dio odgovornosti za stanje bjegunaca trebale snositi te države. To mu nije uspjelo.
Zahvaljujući protivljenju i hrvatskog premijera Zorana Milanovića u rezoluciji je ustvrđena zajednička odgovornost Unije s dodatkom da će na hrvatsko-srpsku granicu doći tzv. europska granična straža Frontex, koja će pomagati naše redarstvo pri ulasku bjegunaca. Hrvatska će i dalje slati izbjeglice u Sloveniju, a gdje bi drugdje nakon što je Mađarska podigla na svojim granicama nesavladiv zid od bodljikave žice. Slovenski premijer Miro Cerar nije imao druge ‘argumente’ nego optuživati Hrvatsku radi nesuradnje s njegovom zemljom, ‘prorokovavši’ da će, ako se problem izbjeglica ne riješi, propasti EU pa čak i Europa, što je vrlo pretjerano. Slovenija nije bila sposobna svladati navalu izbjeglica, prema nekim njemačkim izvorima držala ih je kao zatvorenike, slično kao Amerikanci teroriste u Guantanamu, što će štetiti ugledu dežele.
U Bruxellesu su nastavljena međusobna optuživanja pogođenih zemalja. Mnogi ukazuju na to da su temeljito zakazale Turska i Grčka. A trebalo je reći kako smo svjedoci goleme selidbe naroda, najveće poslije završetka Drugog svjetskoga rata, koja je otkrila mnoge slabosti EU-a, premda su ti nedostaci morali biti poznati onima koje je narod izabrao da brane interese Unije i njezninih pojedinih država članica, to jest političarima, počevši od Angele Merkel pa do svih u graničnim državama Schengenskoga prostora.
Nesloga u EU je glavna slabost ove zajednice država
Glavna slabost EU-a je u golemoj neslozi njegovih država koje su, doduše, odustale od dijela svoga suvereniteta, ali budući da većinu odluka donosi Europski parlament bez većih, osim novčanih, sankcija, države članice se ponašaju u danima kriza onako kako to nalažu njihovi nacionalni interesi ne obazirući se na interese cjeline. Uzmimo samo nekoliko primjera. Raspadom Jugoslavije, osim njezinih republika osamostalila se i srbijanska južna pokrajina Kosovo. Vjerojatno se to ne bi dogodilo da nije bilo Amerike koja je bombardiranjem Srbije prisilila Beograd da pristane na stvarno odcjepljenje Kosova. Ali pet država EU-a još nisu priznale najmlađu europsku državu, neke radi straha od vlastitih separatista, neke poradi simpatija za Srbiju, u to vrijeme Miloševićevu.
Beograd se poziva, među ostalim, i na tih pet država Unije kad uporno odbija priznati stvarnost postojanja Republike Kosovo. A Kosovo je tek jedna mala ‘mrlja’ na političkom zemljovidu Europe. I u slučaju ruske agresije na Ukrajinu kojom prilikom je Moskva prekršila Helsinšku povelju o nepovredivosti granica kao i Budimpeštanski protokol o suverenitetu Ukrajine, Europska Unija nije djelovala posve zajednički, to jest nije Ukrajini pružila pomoć u naoružanju (to potajno rade Amerikanci) već se ograničila na ekonomske sankcije koje, doduše, štete Rusiji, ali koje Putinov režim može prebroditi s obzirom na svoj autoritativni karakter, propagandno pranje mozgova svojih podanika i patološke potrebe, navodno, većine Rusa da se ponovno uspostavi ‘sjaj’ SSSR-a ili barem carske Rusije. Putin uživa velike simpatije među europskim ekstremistima na lijevom i desnom rubu društva. Ništa drukčije nije u bivšim jugo-republikama, pa i u Hrvatskoj, prema onoj narodnoj da se krajnosti privlače. No to je više psihološki nego politički fenomen.
I u grčkoj krizi, o kojoj se u posljednje vrijeme šuti, EU se uplitao na vrlo nespretan način. Eurozona je poslala svoju ‘trojku’ u Atenu koja se tu ponašala kao ‘slon u staklarnici’. Psihologija kao da nije bila školski predmet europskih birokrata. Doduše, Grci su bili teški pregovarači jer su na stari bizantski način jedno mislili, drugo govorili, a treće radili, ali pregovori eurozone s Heladom mogli su biti brži i uspješniji da je Bruxelles bio taktičniji, osobito s obzirom da bijedu velikog dijela grčkoga pučanstva. Vanjskim promatračima izgledalo je da su ‘trojkaši’ više pazili kako da zadovolje potraživanja inozemnih banaka nego želje grčke vlade koja je na kraju morala popustiti u gotovo svim zahtjevima ‘institucija’, kako je bila preimenovana ‘trojka’.
Aleksis Cipras ipak je prerastao iz političara u državnika kad je shvatio da je ‘politika umijeće mogućega’. Prije toga odbacio je balast svojih ljevičarskih ideoloških iluzionista. No problem Grčke još nije do kraja riješen, treba pričekati pa vidjeti kako će Atena ispuniti sve zahtjeve eurozone. A Helada je glede svojih ekonomskih kapaciteta tek mali kamenčić u velikom mozaiku gospodarstva Europske Unije s njezine pola milijarde potrošača. I na primjeru Grčke se vidi nemoć Unije da brzo i temeljito rješava probleme i na svom rubu. EU bi opstao i bez Grčke, što je Ateni itekako poznato pa se grčevito drži eurozone, jer pomoći izvana nema, čak ni od Putinove Rusije koja stalno želi zabiti klin u živo meso Unije.
A onda je prije nekoliko mjeseci izbila selidba naroda iz ratom i bijedom zahvaćenih država Azije i Afrike. U Bruxellesu i većini glavnih gradova Unije odgovorni političari bili su iznenađeni time kao da su se tek probudili iz zimskoga sna. Pa rat u Siriji bjesni više od četiri godine; u Iraku su prilike gore nego za vrijeme nazočnosti natovskih postrojba; Afganistan nije primiren i pet godina nakon intervencije zapadnih uljeza; u Eritreji, Somaliji i Libiji države odavno ne funkcioniraju; ‘Arapsko proljeće’ brzo se pretvorilo u ‘arapsku zimu’ itd. Od prije nekoliko godina Sredozemno se more sve više pretvara u najveću grobnicu izbezumljenih izbjeglica. Bilo je samo pitanje vremena kad će oni preko Turske tzv. balkanskom rutom početi prodirati u smjeru Schengenskoga prostora, prije svega u Njemačku i Skandinaviju o kojima imaju predodžbe kao da su ‘raj zemaljski’. Skupo plaćeni političari i njihovi savjetnici u Bruxellesu i glavnim gradovima važnijih zemalja Unije morali su to imati pred očima i sjesti za pregovarački stol da se dogovore kako da se odupru toj nasilnoj selidbi naroda, koja sve više poprima oblike nenaoružane invazije. Nama izgleda kao da su se godinama ponašali prema onoj jugoslavenskoj poštapalici ‘nema problema’. Kao što vidimo Balkan nije samo zemljovidni nego i mentalitetni pojam.
Tri fatalne riječi kancelarke Merkel
Pred prvim većim naletom bjegunaca njemačka kancelarka Angela Merkel izrekla je tri fatalne riječi ‘Wie schaffen das’, mi ćemo to svladati. A ovdje nije riječ o nekoliko tisuća izbjeglica nego čak oko jednoga milijuna koji gaze blatnjavim stazama Balkana da bi došli ‘Mutti Angeli’, ‘mamici Angeli’ u stalne goste. Tri riječi gospođe Merkel vjerojatno će biti zapamćene u suvremenoj povijesti kao tri najskuplje: vlada u Berlinu već je u svrhu zbrinjavanja migranata odredila šest, odnosno do kraja godine deset milijardi eura. Nitko ne zna što se dogodilo inače vrlo trezvenoj, ako ne i hladnoj, doktorici kemije Angeli Merkel da je spontano izgovorila te tri sudbonosne riječi. Očito za to nije imala odobrenje svoje vlade u kojoj se osim njezinih kršćanskih demokrata nalaze socijaldemokrati i vrlo kritični bavarski socijalni kršćani, čija pokrajina najviše pati od naleta bjegunaca. U međuvremenu se sve više javljaju gradonačelnici mjesta u koja dolaze izbjeglice s očajničkim upozorenjima da su njihovi smještajni kapaciteti iscrpljeni. A gospođa Merkel kao kakav automat stalno ponavlja tri riječi: ‘Wir schaffen das’.
Kad joj je postavljeno pitanje postoji li gornja granica glede broja azilanata u Njemačkoj odgovorila je – ne! To je formalno govoreći korektno. Prema njemačkom Ustavu ‘politički progonjeni uživaju pravo na azil’, ali dalje u tekstu nije rečeno da se to pravo odnosi na sve kandidate za azil u svijetu. Prema nekim procjenama oko 60 milijuna ljudi diljem svijeta nalaze se u bijegu, od kojih bi barem jedna trećina, dakle 20 milijuna, mogli pokucati na vrata gospođe Merkel i reći ‘Mutti, tu smo, daj nam azil.’ Da nije opasno, bilo bi šaljivo. Jasno, postoje države kao što su Libanon, Turska, Austrija, Luxemburg i Švedska, i još neke, koje s obzirom na svoje stanovništvo imaju u postotcima više azilanata nego Njemačka, ali kako čujemo svakoga dana preko medija kako bjegunci viču ‘Germany, Germany, Germany…’ priljev izbjeglica iz afroazijskih zemalja u zemlju gospođe Merkel tek je počeo.
Možda će biti usporen nadolazećom zimom, no u proljeće ide dalje. No valja ustvrditi i očitu činjenicu da je otpor ‘izbjegličkoj politici’ gospođe Merkel sve snažniji i u njezinoj stranci Kršćansko-demokratskoj Uniji, CDU, pa ako se uskoro dogodi neki incident, ne daj Bože, s mrtvima i ozlijeđenima između došljaka i domaćih, onda bi se mogla dogoditi, kako se veli jednom njemačkom frazom ‘noć dugih noževa’ i ‘Mutti’ bude naglo smijenjena, a na njezino mjesto dođu realističniji političari, kojih ima nekoliko u CDU što se ne slažu s njezinom politikom, ali se još drže u sjeni jer je njezin autoritet do sada nešto okrnjen, no još uvijek predominantan i u narodu.
Tri problema EU pred navalom bjegunaca
Cunami izbjeglica u EU je politički, moralni i sigurnosni problem. Politički Europska unija nije spremna za smještaj prevelikoga broja izbjeglica i ekonomskih emigranata iz afroazijskih zemalja, jednostavno radi toga što njezine članice imaju različita povijesna i kulturološka iskustva sa strancima. Njemačka i Francuska oduvijek su bile zemlje primitka bilo radne snage ili svojih sunarodnjaka iz inozemstva čije su probleme, nakon stanovitoga vremena, više-manje svladavale, ali nikad potpuno. Poljska, Slovačka i Mađarska, primjerice, nerado primaju strance jer se od njih osjećaju ugroženima. Skandinavske zemlje nemaju velikih problema s inozemcima, isto tako Portugal, Španjolska i Italija, dok Grčka nerado gleda čak na priljev siromašnih Albanaca i sad Afroazijata. Neki kompromis u ovom odnosu prema nadolazećima teško je postignuti. Često se navodi Ameriku, Kanadu i Australiju kao uzore glede integracije useljenika, no ta usporedba nije realna jer spomenute zemlje uglavnom se sastoje od ‘došljaka’ i njihovih potomaka, SAD je star samo oko pet stoljeća, brojne europske zemlje gotovo dva tisućljeća.
U moralnom pogledu u EU bjesni polemika između onih koji oduševljeno pozdravljaju izbjeglice, jedni nerijetko jer misle da će oni biološki oporaviti mlohavo fizičko tijelo Europe, dok drugi vide opasnosti od islamizacije i odnarođivanja drevnih europskih nacija. I na ovom području kompromisi su zasada nemogući jer se ‘moralisti’ nalaze u prednosti, dok se ‘skeptike’ gura u prljavi ugao ksenofobije pa čak i nacizma. I jedni i drugi nisu u pravu. Političke izbjeglice, a njih je najmanje među bjeguncima, treba zbrinuti i eventualno pripremiti na povratak u njihove domovine kad u njima zavlada podnošljivo političko stanje, dok ekonomske emigrante treba ‘bodovati’ prema američkom, kanadskom i australskom uzoru, te neke prihvatiti kao potrebnu radnu snagu, a druge vratiti u njihove neopasne zemlje. Možda nekima ovo može izgledati hladno, ali drukčije ne će biti moguće smanjiti broj pridošlica. Sve se na kraju svodi na poništavanje uzroka bijega, a to bi u krajnjoj liniji moglo značiti da NATO i Rusija skupa interveniraju kopnenim snagama protiv tzv. Islamske države u Siriji i Iraku, odnosno da NATO ostane i dalje u Afganistanu s nešto smanjenim postrojbama. Možda ovo može izgledati preoptimistično, ali to bi trebalo predložiti Rusiji pa će se onda vidjeti što je njezin cilj u Siriji: očuvaje diktatora Asada i svoga vojnog uporišta po svaku cijenu ili borba protiv islamskoga terorizma koji prijeti i njezinom kavkaskom području.
Jasno, nekontrolirani priljev izbjeglica ima i svoju sigurnosnu notu; nije isključeno, dapače vrlo je vjerojatno, da se među njima nalaze i neki teroristički ‘spavači’ koji bi po naređenju svojih fanatičnih vođa mogli počiniti teroristička nedjela u demokratskim zemljama. Na sigurnosnim je snagama europskih zemalja da o tome vode računa, ali apsolutnu sigurnost nije moguće postignuti. I najrafiniranija ograničenja nisu u stanju ukloniti sve opasnosti terorizma, kao što vidimo u Izraelu i Americi. Tko misli da može biti potpuno siguran taj mora živjeti u zatvoru ili EU pretvoriti u veliki koncentracijski logor, a to nitko ne želi. U svakom slučaju EU mora štiti svoje vanjske granice, ali nema te policije i vojske koje bi mogle zatvoriti sve ‘rupe’ na njoj. Isto vrijedi i za pojedine članice Unije. To je cijena globalizacije koju slobodni svijet mora platiti. Oni koji tvrde suprotno očito priželjkuju stanje kakvo je vladalo u komunističkim i nacifašističkim diktaturama, daleko im bila kuća.
Priljev bjegunaca ne će razbiti Europsku Uniju
I da završimo: tvrdnja da bi cunami bjegunaca i ekonomskih emigranata mogao razbiti Europsku uniju kao što je nekad Milošević raskomadao Jugoslaviju, izgleda nam kao puka želja notornih antieuropljana koji bi htjeli da se naš kontinent vrati u situacije europskog građanskoga rata 19. i sredine 20. stoljeća, kad su europske države s punim suverenitetom ratovale jedne protiv drugih, pa su u tim uvjetima lijevi i desni ekstremizmi, fašizam, nacionalsocijalizam i komunizam, zgrabili vlast koju na demokratski način nisu mogli dobiti na izborima, jer su narodi davali prednost umjerenim političkim snagama. Danas vidimo da ekstremni nacionalizmi u EU bivaju sve jači, ali to je reagiranje ‘uvrijeđenih’ i ‘poniženih’ na nepodopštine ohole političke klase i bruxelleskoga centralizma, no ta je skretanja moguće ispraviti demokratskim sredstvima. Teško je vjerovati da su europski narodi željni novih führera, ducea, poglavnika, generalisimusa i doživotnih predsjednika, kako to sanjare naši, kako se to njemački veli ‘ewig gestrigen’, vječno jučerašnji. Mlađe generacije željne su ne samo uredno plaćenih radnih mjesta nego i prave demokracije koju nije moguće uspostaviti oružjem i nasilnim demonstracijama nego križićem na glasačkim listićima.
Datum objave: 28.10.2015.
