Autor: fra Zlatko Špehar / HKŽ Salzburg
Nova knjiga fra Zlatka Špehara, župnika Hrvatske katoličke župe Salzburg, ‘Tragom Hrvata u Argentini, Paragvaju i Urugvaju’ nastavak je njegove prve knjige o hrvatskom iseljeništvu u ovim južnoameričkim zemljama. Nakon što smo objavili susret fra Zlatka s paragvajskim Hrvatima te prvi dio njegova puta kroz Argentinu, u nastavku donosimo drugi dio tog puta iz pera fra Zlatka.
U prijepodnevnim satima, u subotu, 28.10.2017., krenuli smo iz grada Rosaria prema malom mjestu Chabas, udaljenom kojih 70 kilometara. U Argentini je cesta koja prolazi kroz Chabas poznata kao ‘Ruta 33’. Ona povezuje Rosario i Bahia Blanca, najveću argentinsku luku na Atlantiku – duga je oko 800 kilometara. U ovom dijelu je Argentina čista ravnica. Ravna je poput mirnoga mora, glatka, prekrivena zelenilom koje remete samo krave koje mirno pasu sočnu travu.
Uz krave se pojavi i pokoja grdosija – ogromni traktori i ostali poljoprivredni strojevi koji podsjećaju na one fantastične filmove novijeg doba: kao divovski pauci ili dinosauri. Upravo da ih se čovjek uplaši. Potrebni su jer su prostranstva i polja nepregledni – na stotine tisuća hektara obrađene zemlje na kojima niče ponajviše soja, a zatim pšenica i kukuruz u manjoj mjeri.
Na tim zemljanim (čitaj blatnim – kada padne kiša) prostranstvima, naselili su se davnih 1880-ih godina Hrvati porijeklom s otoka Hvara i Brača, nešto s kopna iz Dalmatinske Zagore, i poneki useljenik nakon 1945. godine. Cijela naselja su bila hrvatska. Argentina je imala dobru useljeničku politiku: sve nacionalne skupine su po dolasku bile slane u neka mjesta gdje su oni sami počeli graditi svoja naselja, ali po unaprijed zacrtanim planovima: ‘kvadre’ – kvadrati od po 100 metara i uokolo ulice, a u središtu mjesta veliki trg od nekoliko kvadri – pa čak do 300-400 metara u kvadrat. Na trgu su smještene crkva, općinski ured, pošta… sve ustanove koje su bile potrebne jednom mjestu.
Malo mjesto Chabas, u kojemu se nalazi obitelj Stipe Bakote, rodom iz zaleđa Sv. Jure (novi tunel kroz Biokovo), bilo je središte okupljanja Hrvata iz okolnih mjesta. U ladanjskoj kući Stipinoj, smjestio se i mladi Darijo Bakota, Stipin rođak, koji je prije nekoliko godina došao u Argentinu. U razgovoru s njime, malo sam mu gledao u dlanove – nema žuljeva… Dalmatinac. Radi glavom. Već je uspostavio ‘trgovačku komoru za kupovinu i prodaju žitarica’. Sve radi ‘laganini’. Da ne bi ugrozio svoju dalmatinsku narav, odradi svakodnevno nekoliko sati u svome uredu i… poslije odmara…
U prostranoj ladanjskoj kući našao se veliki prostrti stol oko kojega su se okupili Hrvati. Na meniju su bile domaće kobasice s grila i, jasno, divlja gica na ražnju, malo salate i kruha te dobrog vina i sokova i nezaobilazna soda. Dobrom raspoloženju je doprinijela i pjesma: ‘Ribar plete mrežu svoju’…. najprije su mene i Darija čudno pogledali, a zatim su svi Hrvati nastavili pjevati s nama. Pjesmama starim hrvatskima nije bilo kraja.
Mjesna televizija je iskoristila ovo hrvatsko druženje i snimala pjevanje, a zatim i napravila veliki intervju sa mnom. Znatiželjni su bili po pitanju moje nove knjige. Nikada se nije dogodilo da jedan ‘stranac’ piše o svojem narodu u Argentini. U govoru, nakon dodijele zlatne medalje Hrvatskog Radia Bar Croata iz Rosaria, iskoristio sam priliku i progovorio o Vukovaru, gradu hrvatske slobode. Pitanjima nije bilo kraja… Na kraju sam zahvalio svima koji su mi pomogli u prikupljanju materijala za knjigu, a posebno gospođi Mariji Nikolić Galian, koja mi je pomogla u prijevodu mnogih tekstova sa španjolskog na hrvatski jezik. Nju od milja zovu ‘profesora’, jer je uspjela na državno sveučilište u Rosariju dobiti katedru hrvatskog jezika. Svima je ona bila učiteljicom hrvatskoga – i starima i mladima.
Zahvalni na gostoprimstvu, Javier Šantić i supruga Angelina, te Ivan Grbac i Carlos Bukovac krenuli smo sa sestrom mons. dr. prof. emeritusa Pabla Sudara, gospođom Mici Sudar, prema Rosariju. Istu večer sam poletio prema Cordobi i kročio u novi dan. Obitelj Nikole Nakića, me ugostila u svome domu.
Dan u povijesnom argentinskom grad Cordobi je započeo svetom misom u mjesnoj katedrali. Nakon sv. mise upoznavao sam povijesne spomenike – ponajviše crkve, u samom centru grada. Prvo sveučilište – Monserat – su utemeljili Isusovci u drugoj polovici 18. stoljeća. Od 1575. godine djeluju braća franjevci na ovome području – misionari kojima je cilj bio sačuvati cjelovitost vjere u ljubavi među autohtonim indijanskim plemenima usuprot španjolskim konkvistadorima, gladnima srebra i zlata.
U obiteljskom okruženju gospođe Mirjane Čavić i gospodina Jure Lovrinčevića knjiga je kružila iz ruke u ruku. Nakon objeda, krenuli smo prema obližnjem turističkom mjestu Carlos Paz, na istoimenom jezeru, u posjet obitelji Ive i Silvane Šprljan. Pročelje njihove kuće ukrašeno je bijelim kamenom po uzoru na hrvatske kockice. I na ovaj izvanjski način su željeli dati do znanja tko u kući stanuje. Ivo je časni član hrvatskog doma. Silvana je majstorica u pripremanju hrvatskih poslastica. Hvala Bogu, pa mi je košulja bila premalena, te sam se mogao othrvati napasti očiju.
Na povratku u Cordobu, susreo sam se s profesorom Šimom Čavićem i suprugom Matijom. Odvijeka – od 1957. godine od kada je došao izbjeglom ocu u Argentinu, Šime se neumorno dao na medijsku promidžbu istine o hrvatskim stradanjima i čežnji za povratkom u domovinu Hrvatsku. Kako je vrijeme odmicalo, sve se teže bilo odlučiti na taj korak. Od oslobođenja Hrvatske od srbokomunističke agresije, učestali su s dolaskom u Hrvatsku. Godine siju sjemenje odvage života. Ovaj puta je prevagnula blagost Argentine tijelom…. a duh lebdi nad Hrvatskom.
U ponedjeljak, u ranim jutarnjim satima sastanak je s najstarijim članom hrvatske zajednice u Cordobi – gospodinom Antom Mandakovićem, koji i u 97 godini života zrači dobrim zdravljem.
U Tucumanu, 29.10.2017., u hotelu Carolina Park održana je još jedna u nizu promocija knjige fra ‘Tragom Hrvata u Argentini, Paragvaju i Urugvaju.’ Promociji je nazočila i počasna konzulica Republike Hrvatske u Tucumanu dr. Catalina Lonac. Dr. Lonac je uspješna poduzetnica hrvatskih korijena vlasnica hotela, šećerane i privatnog sveučilišta San Pablo u Tucumanu. U krugu šećerane otvorila je školu koja nosi ime Republica Croacia. 
Katedrala u Salti
Salta je grad u brdovitom dijelu sjeverne Argentine. Poznat ‘tren a las nubes’ – ‘vlak u oblacima’. Na izgradnji ove pruge radili su mnogi Hrvati. Bili su dobri radnici. I danas biti Hrvatom u Salti velika je čast. Malo ih je koji znaju svoje porijeklo. Gospođa Ana Samardžic Rupnik, jedna je od čuvarica hrvatskog spomena. Rodom je iz Otoka kod Sinja. Nekoliko puta se prisjetila svog rodnog hrvatskog kraja. U Salti se smjestila i časna sestra Belen Mikulić. Utemeljiteljica je kongregacije posvećenog zivota. ‘Mi molimo za svećenike. To je naš poziv.’
Časna sestra Belen Mikulić zajedno sa svojim sestrama u malom samostanu uz molitve za svećenike brine i za beskućnike i jedno indijansko pleme u planinama. ‘Poglavica dođe i njemu dajemo odjeću, oni nemaju ništa. Samo ono što im Bog po prirodi daje za hranu. Nitko se ne želi brinuti za njih. Ne možemo ih ostaviti bez odjeće i pokojeg lijeka.’ – rekla mi je sestra Belen. Nešto iz ‘osobnog caritasa’ sam mogao dati za te iskrene Božje siromahe. Duša mi je bila puna blagoslova, džep prazan manje boli od siromaštva ovih ljudi.
Ostavio sam Saltu okupanu suncem. Suza na rastanku s časnom sestrom Belen Mikulić, brzo se sušila na licu. Oko nije htjelo zaboraviti njezin lik uokviren ulaznim vratnicama njezina samostana. Samo smo si malo mahnuli i već je vrelim cestama dobri Mario vozio prema međunarodnom uzletištu Salta. Tamo se skupio poveći broj putnika. Dan prije štrajkali su argentinski avioprijevoznici. Zahvaljujući gospodinu Josi Duiću, nisam morao stati u red i čekati – on mi je sve karte pripremao i slao internetom. Velika mu hvala.
Zelene kvadratne oaze – vinogradi
Let je prolazio mirno. Letjeli smo iznad andskih padina koje su skoro bez ikakvog raslinja. Što smo se više približavali Mendozi, sve se više prostirala pješčana i kamenita pustinja. Letjeli smo iznad grada San Juan, u koji mi je isto poći. U pustinjskom predjelu pojavile su se zelene kvadratne oaze – vinogradi. Na visinskoj razini od kojih 1000 metara sade se u ovom dijelu Argentine najbolji vinogradi. Iskorištavaju stari indijanski način navodnjavanja. Kanalima uvečer dovode vodu do trsova. Natope pustinjsko tlo, a preko dana sunce sprži svaku travku. Zato ovi vinogradi nemaju potrebu biti tretirani kemijskim sredstvima, što grožđu i vinu daje posebnu kvalitetu. Što smo se više približavali Mendozi, to su zelene površine vinograda bile sve veće.
Na uzletištu u Mendoza su me dočekali gospodin Mirko Brkljačič, čili 94 godišnjak i njegov zet Hugo. Hugo je hrvatskoga porijekla, i u Istri, odakle mu dolazi majka, kupio je staru majčinu kuću u mjestu Vrhu kod Buzeta. Krv je u njemu proradila. Svake godine provodi sa svojom suprugom Marcelom i kćerkom Manuelom cijeli godišnji odmor u Hrvatskoj – u Istri. Hugo je pripremio argentinski ‘asado’ – meso na gradelama. Sjetio se istarske biske, riba, ulja… ponešto je i ponio u Argentinu.
Oko knjige su se okupili i drugi Hrvati koji žive u Mendozi. Oni se okupljaju svake subote u jednom baru na čašici razgovora. Nažalost, mnogi od njih osjećaju hrvatsku krv. Jezik su zaboravili pa se razgovaraju na španjolskom s argentinskim izgovorom: Lucio Agnić, Juan Ivan Kristić, jedan od najvećih građevinskih poduzetnika u Mendozi, prof. dekan fakulteta za umjetnost (oko 4500 studenata!) Drago Brajak, ponosni Karlovčanin, rado su prelistavali knjigu. Prof. Brajak mi je dao značku tog prestižnog sveučilišta – Universidad Cuyo – kao ‘počasnom posjetitelju fakulteta’ – jasno bez upisnice i studija.
Prof. Drago Barjak, dekan fakulteta Belle Arti u Mendozi
Nebo nam nije bilo naklono. Zakrilo je sunce iza gustih oblaka. Poštedjelo nas je kiše, ali nam je poslalo jaku svježinu, tako da smo morali potražiti nešto toplijega u koferu. Mendoza je na nadmorskoj visini od 750 metara. Vrhovi Anda – Precordillera – predande, uokolo dosežu do 5000-6000 metara. Na ovim brdima ne raste drveće. Čisti je to pustinjski kraj, ali pogodan za vrsnu lozu i još vrsnije vino – Malbec. Lozu su sa sobom iz Europe donijeli Talijani. Pokušali su je posaditi i uspjeli…
Nakon susreta za bratskim stolom put me poveo autobusom prema San Juanu. Tu me čeka gospodin Esteban Stjepan Rupčić, sakupljač hrvatskog identiteta u gradu San Juanu i njegovoj okolici…
Datum objave: 03.11.2017.
