Autor: CroExpress
Međutim, danas se želim sjetiti i svoje majke Jozefine, rođene Žaja u Aržanu, koja je prošla Križni put i nakon strašnog maltretiranja ostala živa. Sjećam se i njezinog drugog supruga, ustaškog satnika Franu Renića iz Aržana, koji je poginuo 1944. godine u borbama protiv partizana kod Kutjeva. Sjećam se i svojeg oca, Vinka Babića, koji je kao domobran 1945. bio u Lepoglavi u ćeliji blizu nadbiskupa Stepinca. No, to me nije spriječilo da aktivno, u Ministarstvu vanjskih poslova, po povratku u Hrvatsku 1990. godine podržim želju prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, da se pomire dvije duboko sukobljene strane u hrvatskom narodu. Ja sam to prihvatio. Nažalost, oni drugi to nisu, do današnjeg dana, prihvatili.
Ova tužna obljetnica vremena kad je počela najveća tragedija u povijesti hrvatskog naroda, za koju su odgovorni ne samo komunistički zločinci i njihovi strani saveznici, nego i hrvatski političari u vrijeme Drugog svjetskog rata, kako oni koji su bili članovi Komunističke partije Hrvatske, Hrvatske seljačke stranke, tako i oni koji su vodili NDH, prigoda je da se osvrnem i na današnje tragično i opasno stanje u Hrvatskoj. Nakon povratka u Hrvatsku s diplomatske dužnosti u Australiji u kolovozu prošle godine, pokušao sam na razne načine uključiti se u traženje rješenja za ovo teško stanje u Hrvatskoj.
Danas, nakon nešto manje od godinu dana u Hrvatskoj, osjećam se, poput pokojnog hrvatskog viteza Zvonka Bušića, duboko razočaran sa svime što sam u Hrvatskoj vidio i doživio na političkoj pozornici. To sigurno nije Hrvatska koju sam sanjao i za koju sam se aktivno 40 godina borio. Za razliku od pokojnog Zvonka Bušića, ja nisam bio zatvoren tridesetak godina u ćeliji. Međutim punih 40 godina, a to mogu potvrditi svi oni koji me najbolje poznaju, bio sam nepopravljivi zarobljenik ljubavi prema idealnoj Hrvatskoj i idealnom hrvatskom narodu tj. hrvatskom čovjeku u kojem prevladava dobro a ne zlo.
U Hrvatskoj danas više nije riječ o tome da smo u dubokoj gospodarskoj, društvenoj, duhovnoj i moralnoj krizi. U Hrvatskoj danas više NEMA morala. Nema ga u politici, nema ga u gospodarstvu, nema ga u medijima, nema ga u jednom dijelu Crkve, a nema ga niti u obitelji. Sve je podređeno trenutnim vlastitim potrebama i interesima. Nikoga više nije briga za opće dobro. Ta kategorija više ne postoji u Hrvatskoj. Velika većina političara, na jednoj i drugoj strani koristi sva moguća komunikacijska sredstva i lažna obećanja da ponovno, i ponovo prevare hrvatski narod. Oni samo žele domoći se svojeg osobnog cilja, iz dva razloga.
Jedni zato što im samo politika omogućava dobru egzistenciju i vlast nad drugima. Drugi, koji su malo bogatiji, u politiku idu samo zbog ispunjavanja svojih egoizama i bolesnih ambicija. Najmanje njih 90% nemaju nikakve sposobnosti za voditi ni najmanju upravnu jedinicu, a kamoli jednu državu koja se nalazi samo jedan korak do ruba provalije, kako nam je to jučer u Esplanadi poručio poznati britanski stručnjak Dr. Robyn Harris, inače veliki prijatelj Hrvatske.
U glavama hrvatskog čovjeka u Hrvatskoj toliko je duboko usađen socijalizam da ga ni najdjelotvorniji egzorcist neće moći izliječiti još najmanje dvadeset do trideset godina. S druge strane, Hrvati u iseljeništvu sjede skrštenih ruku i čekaju da se Hrvatska sama od sebe pretvori u uređenu i bogatu zemlju, pa će se onda u nju možda vratiti oni i njihova djeca. Dragi hrvatski narode, dok pišem ove retke nisam ni depresivan niti sam bacio koplje na zemlju.
Samo upozoravam da je krajnje vrijeme za buđenje. Prije nego što pobijedimo našeg stvarnog ili umišljenog neprijatelja, mi moramo najprije pobijediti sebe. Iako ga potpuno razumijem i duboko cijenim, za razliku od Zvonka Bušića, ja i daljem želim živjeti za Hrvatsku i do zadnjeg dana svojeg života, borit ću se, na ovaj ili onaj način, za moju sanjanu, ali još uvijek ne dosanjanu idealnu Hrvatsku.
Datum objave: 26.06.2014.
