Autor: Ante Matić

Kolači od suza

U hladnoći i samoći stare kamene kuće sjela je kraj šporeta starica s krunicom u rukama. Tiho je molila. Sklupčena u klupku nevolje i strašne osame, izgledala je kao zaboravljena stvar, gurnuta u stranu, daleko od svega što živi. Pucketala je vatra u šporetu i zamiralo nešto duboko u duši starice Ane. Povremeno je pogledavala raspelo na zidu i slike sinova i unuka, koje je poredala po nekom svojem redoslijedu, pa je slika Ivanova bila ispod Markove, a Jozina desno i malo niže od Ivanove, dok je Stipina i Jurina bila odmaknuta od ostalih slika.
Starica ne pamti kad je raspelo stavljeno na zid. Na istom mjestu visjelo je otkad je došla u tu kuću. Uzdahnula je tiho i izustila:
– Eeee… zatekla sam te, Isuse, u ovoj kući!
Utom se otvoriše vrata i polako uđe baba Luca:
– Valjen Isus! – pozdravila je s vrata.
– Navik, kumo moja. – odgovori baba Ana.
Luca strese snijeg s nogu i sjede s druge strane šporeta.
Dok je sjedila, doskoči je baba Ana:
– Oće li tvoji doć za Božić?
– Mate je obećao priko telefuna da će doć s dicom.
– Priko žice– reče tiho, kao za sebe stara Ana.
– Kumo moja, nije priko žice.
– Jakako, bona bila!
– Moj Mate je u Australiji.
– I do tamoka pružili su žicu?
– Di će je pružit kad je sve do tamoka golema voda.
– Ajde budi pametna, svašta ljudi naprave.
– Bog bio s tobom drugo moja, pa ne more to tako.
– Nego kako?
– Pa, ja mislim vako, razumiš ti mene, drugo moja lipa i draga, da tuteka ne triba žice. Sve to leti zrakom k’o tice.
– Kako će ti riči letit odavde do Amerike i Avstralije?
– Bome, eto odlete i tamoka ji uvate u one kutije, kao što je radijon. To ti je tako.
– Bilo tako ili ne bilo, reci ti meni jesi li za kavu?
– Eto popila jutros na ćesrce!
– E, neka si malko jutros došla. Lakše mi draga moja.
– Eto i meni, pravo da ti kažem. Dodije po vazdan sidit sama u onoj kućetini.
– Dan jopet nekako prođe, a noć, Bože me sačuvaj, duga li je i teška, Gospe moja!
– Tako je i meni kumo moja.
– Ostari se brzo!
– Sićaš li se kad smo curovale?
– Koda je jučer bilo.
– Majko sveta, di odleti mladost i ono vrime i kako to sve tako brzo mine?
– Što je lipo, kratko traje. Kako je bilo lipo dok smo bile mlade! Teška li je starost, kumo moja – kaza Luca i kašljucnu.
– Ostarile, igru ostavile! – našali se baka Ana i stavi džezvu s vodom na jako zagrijanu peć.
– Jesi li zgotovila kolače? – upita Luca.
– Još je pet dana do Božića. Sutra ću.
– Ja sam moje ispekla, pa došli ne došli – sjetno i tugaljivo izusti Luca pogledavši prema raspelu.
– Ja ću mojima sutra peći kolače, pa došli oni ne došli.
– Moji su obećali da će ove godine doć za Božić.
– Tako su ti govorili i lani i priklani!
– Tvoji isto tako, rano moja ljuta!
– Eto jesu, sram ij bilo!
-Možda ne mogu. Dalečina je to velika.
– Jašta je, kumo moja. Kad sam ono onomad išla Mati, vazdugi dan i noć provela sam u avijunu. Bože sačuvaj, doli oblaci i voda.
– Jel’ te bilo stra?
– Učuvaj me, Gospe blažena. Ne bi više tamoka pošla za ništa na svitu.
– Moj Jure me nagovaro da dođem k njemu u Kanadu.
– To ti je zerku bliže od Avstralije.
– Bilo ga bliže ili dalje, meni se nije dalo ić. Kad mi je reko da će me sist u avijun i da ću u tom avijunu letit deset sati, rekla sam sebi i njemu da neću, i da nema te sile koja će mene tamoka otrat i nagovorit da odem. Kog su jarca tamoka i išli?
– I ja to velim. Mogli su i ovdi živit.
– Mogli su, ali eto nisu.
– Pobigli su.
– Nisu pobigli! Nemoj tako o dici!
– Kad smo mi mogle ovde nji izrodit i podignut na noge, kad su mogli ovde živit njijovi didovi i pradidovi, što nisu i oni? Odletili priko bila svita, a nas ovamo ostavili same ?
– Duše mi moje, tako je i nikako inčije.
Onda su ušutjele i gledale u đezvu na šporetu. Luca će:
– Provrila je.
– Oćemo slađu, ili nako?
– Nako!
Ponovo su ušutjele. Luca je gledala kako njezina vršnjakinja i prijateljica otkad zna za sebe polako uzima kavu, sipa žlicu šećera u vodu, pa potom zaspe kavu, i prvi put primijeti kako joj se lagano tresu ruke. Htjede joj to reći, ali se predomisli i ne reče ništa. Ničim je nikad povrijedila nije, a ni nju Ana. Živjele su u istom mjestu, uzajamno se pomagale, jedna drugoj povjeravale i, što je bilo rijetkost u tom selu, nikad se nisu posvađale. Ana je rodila pet sinova i četiri kćeri, ona tri kćeri i dva sina. Sad živu same, svaka u svojoj staroj kući, a djeca i unuci prosuli se svijetom, od Njemačke do Australije, Kanade i Amerike. Prije nego će srknuti kavu, Luca reče:
– Kad njizi nema, Bože mi prosti, ko da i nije Božić.
– Nemoj tako, bona bila. Bože im lipo zdravlje i veselje, pa došli ne došli. Di su da su – važno je da su zdravo i dobro. I tamoka oni slave Božić. Jesu, zdravlja mi moga!
– A za koga sam pravila kolače?– tiho kaza Luca i sneveseli se, obori pogled prema starim daskama po kojima Ana hoda već šezdeset godina, otkad se udala.
– Nemoj jopet počimat, nemoj– pokuša je utješiti Ana, jer ju je dobro poznavala i znala da je opet zaplakala i oborila glavu dolje da joj kuma ne vidi uplakano lice. Dobro je znala da je plakala kad je mijesila kolače i da su suze kapale u kolače, da je tako spravljala kolače od suza za svoje unuke, koji možda ni ovoga Božića neće doći.
– Dođe mi teško , moja kuma Ane!
– Nemoj tako, pa nije ni njima lako.
– Golema je tuđina i velika je dalečina disu otišli.
– Golemo je Božje proviđenje. Bože im lipo zdravlje.
– Tako je, kume moja– kaza stara Luca, podiže se sa stolice, polako, sporo i teško i pođe prema vratima.
– I ode ti.
– Ode. Vrime je. Popile smo kavu, malko ljudikale, malko se jedna drugoj izjadale pa mi je sadak lakše. Tebe je sutra red kod mene.
– Je, dobro veliš. Baš mi je drago što si živa.
– I meni – pomalo začudno reče Luca i iziđe tiho iz Anine kuće isto onako kako već godinama ulazi i izlazi.
Kad je Ana ostala nasamo sa svojim mislima, s godinama i bolovima, zaželi da je Bog pozove k sebi, jer se napatila i naživjela, a kad dobro razmisli, možda ne bi nikomu puno nedostajala, jer su se djeca već navikla živjeti daleko od nje, a ona isto tako od njih u pustoši i samoći stare, oronule kuće. Pogleda u raspeće na zidu i zavapi:
– Bože moj, di su sada, što rade, jesu li zdravo i oće li ji vidit moje oči? Isuse blagi i dragi, čuvaj moju dicu i unuke. Ti znaš da nisam nikomu skrivila koliko bi muva ponila na krilcu. Bože daj da se dica živa kući vrate, da barem neko dođe da i ovaj Božić ne budem sama.
Onda je osjetila pustoš sobe i, sjedeći kraj prozora, gledala je uplakanim očima niz dolinu zaodjenutu u bjelinu. Njihala se lagano na starom stolcu kao osakaćeno drvo na vjetru s kojeg su mrazevi i vjetrovi poskidali lišće, pa se gole, ozeble grane naginju prema dolje, oteščale od leda i studeni. Tako je znala sjediti satima, zagledana kroz prozor tiho moleći i živeći u nadi da će neki od sinova ili kćeri banuti; da će ugledat kako se približava pragu doma očeva, kući u kojoj ih je donijela na svijet, odnjihala u kolijevci neimaštine, koja, kad sve dobro sagleda, bijaše beskrajno lijepa. Ali eto sudbina je tako htjela pa su svi zamakli preko brda, u svijet i golemu tuđinu.Vjerovala je da nisu zaboravili nju ni staru kuću, ni dolinu djetinjstva.
Na drugom kraju svijeta, u dalekoj zemlji, jedan Anin sin unosio je iz auta u kuću sve što je kupio za Božić: borić, slatkiše, piće, namirnice, darove ženi i djeci, a onda se nenadano sjeti običaja i blagovanja Božića u starom kraju pa reče ženi:
– Još da mi je kolača moje majke
– A meni moje pokojne bake. – nostalgično reče Ruža pospremajući stvari koje je Ivan donio iz kupovine. Onda je Ivana silna želja spopala da odmah nazove majku i upita što radi i kako je. Podigla je slušalicu.
– Tko je, a?
– Ja sam, mama.– rekao je Ivan i upitao majku što radi.
– Sine moj spremam kolače.
– A od čega su? Jesu oni što sam ih volio jesti kad sam bio dijete?
– Jesu, sine. Samo sam im nešto dodala.
– Što, mama?– upita sin ganuto.
– Malo suza, sine moj – tiho izusti starica i dok je spuštala slušalicu trudila se da glasno ne zaplače, da je sin na drugom kraju svijeta ne čuje. Tek što je spustio slušalicu, Ivan naglo donese odluku da odleti u rodni kraj. Žena i djeca nisu bila voljna s njim poći. Pošao je sam. U melburškoj zračnoj luci sin ga upita, što ga tako povuklo pa je odjednom, nenadano i neplanirano, nakastio otići u svoj rodni kraj:
– Moram vidjet majku. Nakon toliko godina odvest ću je na ponoćku. A i zaželio sam se božićnih kolača moje majke. Ne možeš ti to nikad shvatiti, sine moj – kaza Ivan i mahnu rukom odlazeći prema zrakoplovu.

Datum objave: 20.12.2016.