Autor: Duško Kečkemet
Svaki je grad ovisan o sredini – manjoj ili većoj – u kojoj se nalazi i u kojoj djeluje. Tako i Split može imati i gradsko, i dalmatinsko, i hrvatsko, i europsko i svjetsko značenje. Katkada će neko od njih prevladati, a katkada ustuknuti; katkada će pojedini od tih utjecaja, ili više njih, biti za grad presudni, a katkada manje značajni.
Obilježja grada i razvojnog i životnog utjecaja pojedinog od njih presudniji su u nekom povijesnom razdoblju, a katkada tek u pojedinom vidu shvaćanja i životnih prilika. Katkada će ti utjecaji na grad biti za njega pozitivni – u različitim vidovima – a katkada negativni. I povijest ih je različito obilježila. Nekada su neki gradovi bili gotovo države za sebe, a nekada (i danas) tek usputni ulomci većih državnih cjelina.
Gradovi su u rimsko doba, u vrijeme antičke Salone, imali istaknutu političku i životnu samostalnost. Grad Split je nastao uglavnom preseljenjem ugroženog salonitanskog življa, odobrenjem bizantinskoga cara, u napuštenu palaču ranijeg rimskog cara Dioklecijana.
Split se idućih srednjovjekovnih stoljeća razvijao izrazito kao grad, iako u neposrednoj blizini posjeda ranohrvatskih vladara Trpimirovića u današnjem solinskom i kaštelanskom polju, sa sjedištem u nedalekom Klisu. To je bila prednost Splita pred ostalim dalmatinskim gradovima, jer su se obližnji hrvatski žitelji brže pripajali Splitu nego ostalim dalmatinskim gradovima.
Međutim, u daljnjem srednjem vijeku, kada unutrašnje, a i neke gradske posjede zauzima ugarsko-hrvatska kraljevina, Split se, za razliku od npr. Trogira, bori za svoju urbanu samostalnost. Split se čak obraća i moćnoj Veneciji da se oslobodi od feudalne napasti kontinentalnih zahtijeva ugarske vlade i podložnim im hrvatskih feudalaca. Split se odriče hrvatsko-ugarskog nametnutog kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića i ruši mu kulu u Splitu, boreći se protiv feudalnog, a za demokratsko uređenje.
U tome su mu bili različiti npr. Trogir i Zadar, koji su bili podložniji ugarsko-hrvatskom kralju i njegovim plemićima. O suštinskim razlikama među dalmatinskim gradovima, o njihovom izrazitom kampanilizmu svjedoči i otvoreni kratkotrajni srednjovjekovni rat između Splita i Trogira. O tim osebujnostima među njima svjedoče i povijesne činjenice da Mlečani s križarima ruše Zadar; da Trogir priznaje vlast i nadmoć hrvatskog kontinentalnog plemstva; da se Dubrovnik lukavo dodvoravao Mlečanima i Turcima, plaćajući im redovito svoju slobodu, dok pak Split dragovoljno prihvaća mletačku vlast i na taj način ujedno i zaštitu od feudalnih pritisaka iz unutrašnjosti.
Moramo znati da u srednjem i dijelu novoga vijeka cestâ po Dalmaciji, nakon onih zapuštenih antičkih, više nije bilo i da se sav promet odvijao tek morem, pa su veze Splita s prekomorskim talijanskim apulijskim gradovima bile gotovo jednake kao s našim gradovima Rijekom, Zadrom, Dubrovnikom.
Dalmatinske je gradove uglavnom stoljećima povezivao tek zajednički hrvatski jezik, iako su službeni i inače javni jezik bili latinski i talijanski. Razlike i natjecanja među našim jadranskim gradovima očituje se u pojmu kampanilizma, slikovitom natjecanju koji će grad imati u prvom redu ljepši i veći zvonik. I simboli splitskog grba bili su zidine Palače i zvonik katedrale.
Jedna prigodna stara pjesma oslikavala je natjecanje u vrednotama pojedinih dalmatinskih gradova: zidine u Zadru, zvona u Trogiru, a zvonik u Splitu. Dalmatinske je gradove spajalo to što su svi bili na istoj obali, što su uz službene jezike imali i svoj zajednički slovinski (hrvatski) jezik i što su imali donekle različite, ali u suštini srodne srednjovjekovne Statute, sve temeljene na starom Rimskom pravu.
Ipak je određenih razlika među njima bilo. Istra i primorski gradovi bili su poslije pod austrijskom vlasti, Rijeka pod ugarskom, Dubrovnik samostalan, a Zadar, Trogir, Split i neki otoci pod mletačkom. Postojale su i osebujnosti prirodnog okoliša. Iako svi pod mediteranskom klimom, Split je jedini imao, osim manje uporabne luke, i veliki prirodni zaljev, kao jedinstvenu moguću luku.
Dalmatinski su se gradovi i u novijim državama, u Austriji i Jugoslaviji, razlikovali povezanošću, odnosno izoliranošću, od sjevernih hrvatskih krajeva i od zagrebačke prijestolnice. Jedino je Split imao, nakon 1925., izravnu željezničku vezu sa Zagrebom. U Kraljevini Jugoslaviji Zadar je ostao izoliran, u talijanskoj vlasti, Trogir zaostao turistički zanimljiv grad, Dubrovnik također odvojen od industrije, dok je Split imao nekoliko većih tvornica cementa, bio posrednik uvoza ruda iz Dalmatinske zagore dobrim željezničkim vezama, a posebno je bilo značajno što je Split bio jedina istaknuta trgovinska luka Kraljevine i kao takav vrlo prometan robom i posjetima.
U doba francuske uprave početkom devetnaestog stoljeća, francuski general, kasnije maršal, Auguste Marmont izabrao je Split kao svoj omiljeni grad, nastojeći ga unaprijediti i uljepšati. Iako je dobio titulu dubrovačkog kneza, Dubrovčani ga nisu voljeli jer je dokinuo njihovu republiku.
U doba rađanja hrvatske političke nacionalnosti, u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, Split je bio žarište i središte tog pokreta, iako je Zadar bio administrativni glavni grad Dalmacije. Međutim, baš zbog te upravne administracije u Zadru su, osim ranijih aristokrata, prevladavali bečki i talijanski državni administrativci, a ne hrvatski narodnjaci kao u Splitu.
Split je, od ranog Luke Botića do Vida Morpurga, Koste Vojnovića, Natka Nodila, Gaje Bulata, dao čitavu intelektualnu generaciju hrvatskih preteča. List narodnjaka Narodni list izlazio je u Zadru, ali su ga osnovali i uglavnom dalje vodili splitski hrvatski djelatnici, s Morpurgom i Nodilom na čelu.
Iz Splita je potekao i Ante Trumbić, koji se nakon Prvog svjetskog rata ogorčeno borio za hrvatske posjede Dalmacije, jer bi inače Rapalskim ugovorom čitava Dalmacija pripala pola Srbiji, a pola Italiji. U hrvatskoj je književnosti Split, uz Dubrovnik, odigrao presudnu ulogu. Splićanin je bio začetnik hrvatske književnosti Marko Marulić; Splićanin je bio i najpoznatiji hrvatski arheolog don Frane Bulić; noviji Split je unaprijedio sposobni gradonačelnik i ban Ivan Tartaglia.
Splitska intelektualna sredina odigrala je istaknutu ulogu ne samo u dalmatinskoj, nego i u široj hrvatskoj književnosti, arhitekturi i likovnoj umjetnosti. Klub mladih Splićana oblikovao je 1908. prvu veliku likovnu izložbu, okupivši po domovini i po svijetu brojne dalmatinske slikare i kipare, zapostavljene od zagrebačke ugarsko-hrvatske sredine.
Socijalni i kulturni pojam grada i građana vrlo je složen i različit u raznim urbanim sredinama. Svaki je grad, europski, pa i hrvatski, stoljećima primao žiteljstvo iz okolnih ruralnih sredina, koje se žiteljstvo postupno, negdje sporije a negdje brže, stapalo s ranijim građanstvom i zajednički tvorilo novu gradsku društvenu cjelinu.
Međutim, ni u jednom dalmatinskom gradu nije taj ruralni priljev bio tako dug i brojan kao u Splitu. Počevši od srednjeg vijeka, kada nadošlo okolno hrvatsko žiteljstvo ulazi u raniji antički grad (što dokazuju brojna hrvatska imena srednjovjekovnih Splićana u ispravama) Split je stoljećima primao brojne pridošlice što su naseljavali predjele okolo staroga grada, pučka naselja Veli Varoš, Dobri, Manuš i Lučac.
Ni jedan drugi dalmatinski grad nije kao Split tijekom stoljeća prihvatio toliko doseljenih izbjeglica, bilo zbog neimaštine kontinentalne Zagore, bilo zbog straha pred Turcima. Split nije nikada bio očiti aristokratski grad, poput donekle Zadra, Trogira ili Dubrovnika. U njemu, pod venecijanskom upravom, nije ni bilo pravoga plemstva, nego se gradsko Vijeće sastojalo od imućnih građana i tradicionalnih starijih obitelji. Ta intelektualna demokracija bila je u Splitu izrazitija nego u ostalim dalmatinskim gradovima.
Iako ti vrlo brojni doseljenici nisu stanovali unutar zidina staroga Splita, nego u predgrađima, imali su sva osnovna i društvena prava kao ostali građani, a brojčano su ih i nadmašivali. U vrijeme Bajamontijeva načelnikovanja bili su vrlo cijenjeni, a oni su njega poštivali, gotovo svi, kao svoga „oca“, ali oni tada ipak nisu djelatno sudjelovali u javnom gradskom životu u općinskim upravama, u intelektualnom životu građana. Tek je hrvatska Općina, nakon 1882., posvetila svu pažnju tim brojnim splitskim težacima i uvela ih ravnopravno u svoje političke, društvene i intelektualne krugove.
Splitski su pridošli pučani dugo tvorili dvije trećine ukupnog splitskog žiteljstva, kao ni u jednom drugom dalmatinskom gradu. U inače slobodoumnoj Dubrovačkoj Republici nisu težaci imali ona osnovna prava kao ostali građani. Sjetimo se da u Splitu, osim što je još u srednjem vijeku Statutom bila zabranjena prodaja robova, nije ni postojao inače kao u ostaloj Hrvatskoj do 1850. i u Europi uobičajeni kmetski sustav prema zemljoradnicima, već samo kolonatski, po kojemu su zemljoradnici sklapali ugovor s vlasnicima okolnih zemalja, s dogovorom troškova i podjelom plodova.
Splitu je ipak, sve do početka dvadesetog stoljeća, glavni civilizacijski i kulturni prilog pružala gradska inteligencija, manje činovnička nego u Zadru, ali i manje aristokratska nego u Dubrovniku. Francuski pisac Joseph Lavallée, na temelju putopisa slikara L. F. Cassasa, koji je posjetio Split 1782., pisao je vrlo pohvalno o splitskom građanstvu: ‘Ta uglađenost splitskih stanovnika, najposlije duguje također mnogo njihovim mladenačkim dodirima sa stranim svijetom.
Većina imućnih ljudi šalje svoju djecu na nauke u Veneciju, Rim, u Padovu, u Beč, čak u Göttingen, pa i do Holandije. Oni tako, rukovođeni istaknutim profesorima, stječu ne samo temelje ljudskog znanja, već i osnovne pojmove o vladanju drugih naroda, pojmove korisne svima da ih u mladosti steknu, jer oni suzbijaju u njima nacionalne predrasude, obogaćuju ih onim što je kod drugih dobro steći i uče ih da uspoređivanjem u svojoj domovini cijene samo ono što je dobro.’
To je pridonosilo splitskom kozmopolitizmu, ujedno stoljetnoj značajki Splićana, u sklopu ostalih njihovih obilježja: nacionalnih i regionalnih. Mogli bismo u dugoj povijesti Splita govoriti ne samo o njihovoj građanskoj svijesti, nego i regionalnoj, o nacionalnoj i o svjetskoj univerzalnoj, jer Splićanin je stoljećima uvijek bio građanin, Dalmatinac, Hrvat i Europljanin, a danas, nažalost, sve više i Amerikanac. Međutim, njegova mediteranska, dalmatinska (ne samo južnohrvatska) svijest uvijek je bila istaknuta.
Nekadašnje nesloge među dalmatinskim gradovima, međutim, često su znale izazivati i sukobe. Nužno je ne ponavljati ih, jer se i danas, u težnji da se Dalmaciju cjelovito povijesno, a ne raskomadano obilježi, već unaprijed javljaju bojazni Zadrana i Dubrovčana da bi takva cjelovita hrvatska Dalmacija, imajući Split kao glavni grad, mogla ponoviti negativno ekonomsko i kulturno obilježje današnjeg zagrebačkog centralizma.
Suradnja da, ali vladavina ne!
Datum objave: 11.07.2014.
