Autor: Gojko Borić
Na pitanje zašto izbjeglice žele živjeti najviše u Njemačkoj i skandinavskim zemljama nije teško odgovoriti: oni su saznali da je u tim zemljama najlakše naći radno mjesto i da su prije toga socijalno dobro osigurani dok se ne prekvalificiraju za novu profesiju na zahtjevnom tržištu rada. Brojni bjegunci već imaju dio rodbine u Njemačkoj i Švedskoj. No njima još nije jasno da bi mogli biti prisiljeni živjeti u nekim drugim zemljama EU-a, ako se ostvari ključ raspodjele izbjeglica, što dosad zapinje. Izbjeglicama je također znano da je tolerancija prema strancima u navedenim zemljama najveća, barem zasada.
Životni standard u Njemačkoj i Švedskoj odmah se nalazi iza švicarskoga i luksenburškoga, dvama zemljama koje već sad imaju u postotcima najviše stranaca u Europi. Stranci također znaju da ako neko vrijeme i ne nađu posao u Zapadnoj Europi ipak mogu pristojno živjeti u usporedbi s onim kako su živjeli u svojim domovinama. Prema procjeni OECD-a, ako bi Njemačkoj uspjelo integrirati oko 800.000 došljaka, a to je 1 posto njezina stanovništva, to bi moglo pospješiti njezin i sada zavidni gospodarski rast. U svim diskusijama za ili protiv dolaska stranaca iz stranih kulturnih i vjerskih okruženja, u Njemačkoj ipak prevladavama stanoviti optimizam, ali samo ako se priljev izbjeglica stavi pod kontrolu i ograniči prema potrebama gospodarstva i spremnosti domaćeg pučanstva da ih prihvati.
Govoreći politički korektno apsolutno nije moralno povezivati islamistički terorizam, primjerice nedavno u Francuskoj, s dolaskom afroazijskih bjegunaca. Rekli smo da postoji mogućnost ubacivanja terorističkih ‘spavača’ u rijeke izbjeglica, ali tvrditi da se to već dogodilo ili da je to ‘pravilo’ vrlo je opasno jer izaziva strah i paniku prije bila kakva negativna događaja. Dosad su većina islamskih terorista bili državljani zemalja u kojima su počinili svoja zlodjela. Stoga razni desni ekstemisti i neonacisti u Njemačkoj, i to ne od jučer nego odavno, od dolaska prvih gastarbajtera, stalno govore kako će stranci ‘podjarmiti’ Njemačku, kako će je pretvoriti u muslimansku zemlju, kako Nijemaca kao nacije više ne će biti. Ono što će se dogoditi Njemačkoj, tvrde oni, zbit će se i u Europi. U biti ovo je obična propaganda njemačkih neonacista.
Njemački neonacizam nije bezazlen, ali nije životno opasan za državu
Od sedamdesetih godina do danas u njemačkom neonacističkoj sceni prevladavaju ljudi koji nisu doživjeli Drugi svjetski rat, no oni nisu manje agresivni od svojih predhodnika. Njihove glavne ‘ideje’ odnose se na neprijateljstvo prema strancima i rubnim skupinama, prije svega prema Židovima i azilantima, ali i homoseksualcima i siromašnima. Njihov je ideal stvaranje homogene njemačke nacije bez priljeva stranaca, dakle jednorasnoga društva, pa i onih najprijateljskijih kao što su Turci.
Neonacisti niječu holokaust i tvrde da za vrijeme Hitlera ‘nije baš bilo sve loše’, dapače, da su nacisti izgradili autoceste, podigli njemačku industriju i uklonili nezaposlenost, a da je to sve bilo u funkciji rasplamsavanja rata protiv gotovo svih nenjemačkih naroda u Europi, to im ne ide u glavu. Nenacisti često ‘prelaze od riječi na djela’, sudjelujući u nasilnim demonstracijama i paljevinama kuća za izbjeglice. Nenonacistička teroristička skupina NSU počinila je od 2000. do 2007. devet ubojstava turskih građana i jedne njemačke policajke, te postavivši bombu u jednom predgrađu Kölna.
Dvojica terorista NSU-a počinili su smoubojstvo, dok se protiv jedne njihove družice vodi proces već dvije godine. Prema procjeni Njemačkog Saveznog ureda za obranu ustavnosti, (kojega Sunić napada!) danas u Njemačkoj postoji oko 10.400 neonacista spremnih na nasilje, što je ‘skroman’ broj s obzirom na brojčanost ostalih društvenih skupina i političkih stranka, ali neonacista je sve više što se povećava broj bjegunaca iz Azije i Afrike koji žele živjeti u Njemačkoj.
Naonacistička scena vrlo je politički raspršena, njezini nastupi u javnim demonstracjama odišu militarnošću i antidemokratskim parolama, a njima bliska stranka, Nacionaldemokratska partija Njemačke, tu i tamo uspijeva dospjeti u pokrajinske parlamente u kojima se ‘odlikuje’ polemikama i međusobnim svađama. Zanimljivo je da najviše neonacista ima u bivšem komunističkom DDR-u, što se može tumačiti manjkom demokratske edukacije u toj negdašnjoj sovjetskoj satelitskoj državi, ali i neuspjehom zapadnih Nijemaca da svojim istočnim sugrađanima učine primamljivim zajednički politički sustav, zasigurno u povijesti najbolje njemačke države.
Istočnonjemačkim neonacistima uspjela je djelomična infiltracija u pokret zvan Pegida koji svakoga ponedjeljka organizira antimuslimanske demonstracije u Dresdenu i nekim drugim istočnonjemačkim gradovima. Puni naslov toga pokreta u hrvatskom prijevodu glasi: ‘Patrioti Europe protiv islamizacije Zapada’; zvučno ime s obzirom da sudionici tih ‘šetnji’ vjerojatno malo znaju što znači islamizacija i što je Abendland , odnosno Zapad. Stanoviti njemački nacionalizam nalazimo i u novijoj stranci zvanoj ‘Alternativa za Njemačku’ (kratica: AfD) koja biva sve uspješnija što se povećava dolazak afroazijskih bjegunaca u Njemačku.
Sve u svemu valja ustvrditi da neonacisti u Njemačkoj nisu bezazleni, ali ne i opasni za stabilnost društva i države. Valja istaknuti i ovu smiješnu činjenicu, naime da njemačkim vladajućim strankama i paramentu nije uspjelo proturiti zabranu neonacističke Nacionaldemokratske partije Njemačke, NDP-a, jer je u njoj bilo ‘previše’ ubačenih doušnika tajne službe koje nije bilo moguće udaljiti od njihovih ‘radnih mjesta’ u NDP-u, pa je Ustavni sud odbio zahtjev o zabrani. No predstavništvo saveznih zemalja Bundesrat i Socijaldemokratska stranka Njemačke i dalje ustrajavaju na zabrani NPD-a, ali kad će se to ostvariti nitko ne zna.
Umjereni nacionalizam je dopušten premda nije rado viđen
Njemačku neonacističku scenu nikako ne treba dovoditi u vezu s izražajima umjerenoga nacionalizma. Glasoviti povjesničar Ernst Nolte objavio je brojna djela o nacionaslsocijalizmu i fašizmu koja su se naveliko razlikovala od knjiga glajšaltovanih antifašističkih historičara kojih je u Austriji i Njemačkoj sve manje. Njegova studija Der Faschismus in seiner Epoche, Fašizam u svome razdoblju, postala je standardno djelo u izučavanju fenomena nacifašizma. Bio je sveučilišni profesor u Marburgu i Berlinu.
Svojim člancima o toj tematici izazvao je poznati Historikerstreit, prijepor između nacionalno orijentiranih i marksističkih historičara i sociologa. Pojednostavljeno rečeno, prema Nolteu nacizam i fašizam nastali su kao reagiranje na agresivni sovjetski komunizam. Nolte također zastupa tezu da se ustaše ‘na prvi pogled ne može uvrstiti u fašizam’. On također tvrdi da postoje čvrste poveznice između fašizma, nacionalsocijaslizma i boljševizma. Protiv Noltea ustali su mnogi njemački, američki, britanski i židovski znastvenici i intelektualci, ali nitko mu nije spriječio znanstveno djelovanje i publiciranje.
Kad je Nolte god. 2000. dobio nagradu Zaklade Konrad Adenauer, Angela Merkel odbila je održati laudacio(!). Nesumnjivo se Nolte našao u izolaciji, no i dalje je pisao i govorio kako je htio, premda nije uvijek bio u pravu, primjerice kad je tvrdio da su ‘tek ustaše stvorile hrvatsku naciju’, što je bilo pogrješno poistovjećivanje nacije i države.
Drugi slučaj u svezi izražavanja benignog nacionalizma odnosi se na ‘ispad’ velikog književnika Martina Walsera prigodom dodjele Mirovne nagrade njemačkoga knjižarstva u crkvi Sv. Pavla u Frankfurtu 11. listopada 1998. u svezi navodnog ‘instrumentaliziranja holokausta’.
Walser je tada doslovno rekao: ‘Međutim, kad mi se svakoga dana u medijima spočitava ta prošlost, opažam da se u meni nešto protivi toj stalnoj nazočnosti naše sramote. Namjesto da budem zahvalan poradi stalne prezentacije naše sramote, počinjem gledati u stranu. Htio bih shvatiti zašto se u ovom desetljeću ta prošlost predstavlja tako često kao nikad do sad. Kad opazim da se protiv toga u meni nešto protivi, počinjem s prisluškivanjem motiva spočitavanja naše sramote, pa sam gotovo radostan kad vjerujem da sam mogao odkriti kako često nisu motiv misli da ne smijemo zaboraviti (sramotu) nego njezino instrumentaliziranje u suvremene svrhe. Ipak stalno dobre i časne svrhe, ali ipak instrumentaliziranje… Auschwitz nije podesan za stvaranje rutine prijetnji, upotrebljiv svakoga trenutka kao sredstvo zastrašivanja ili moralna batina ili samo ispunjavanje dužnosti. Ono što se postiže ritualiziranjem kakvoće je pukoga verbalizma.’
Samo jedna naznaka ‘Auschwitz kao moralna batina’ izazvala je brojne polemike protiv Walsera, ali to mu nije štetilo, baš obratno, pogodovalo je prodaji njegovih izvrsnih romana od kojih je posebno intrigantan bio Tod eines Kritikers, Smrt jednog kritičara, u kojemu je kritizirao navodno nepošteno djelovanje jednog književnog kritičara, lik u kojemu nije bilo teško prepoznasti tzv. njemačkog kritičarskog pape Marcela Reich-Ranickoga, po nacionalnosti Židova. Mnogi su mu to zamjerili ali Reich-Ranicki je rekao kako Walsera ne smatra antisemitom. Walser i dalje objavljuje, njegove knjige se prodaju u nakladama od stotine tisuća primjeraka.
Sve što smo napisali ima jednu jedinu svrhu, objasniti čitateljima da je Njemačka zbilja demokratska zemlja, dakako s brojnim pogrješkama i manama, ali u usporedbi s ostalim velikim narodima u Europi ipak možda ona koja je naučila najvažniju lekciju iz svoje novije ne baš svjetle povijesti, naime da s njemačkoga tla nikad više ne može započeti neki rat, da je budućnost njemačkoga naroda, ali i ostalih naroda na našem kontinentu ujedinjena Europa kao ‘domovina domovina’ (Charles de Gaulle) i da demokracija mora biti wehrhaft, obrambena, jer se neprijateljima demokracije ne smije dopustiti da njezinim sredstvima ruše demokraciju .
Prema tome, stranci koji dolaze u Njemačku i prihvate njezin Ustav, koji je iznad Biblije i Ku’rana časnoga, mogu biti sigurni da će biti dobro primljeni. I za njih u Njemačkoj vrijedi Verfassungspatriotismus, ustavno domoljublje, i ništa više, ali i ništa manje.
Datum objave: 27.11.2015.
